In Keeping Secrets Of Silent Earth: 3

 Kako ti se sviđaju udarni gitarski dvoboji, staccato i neobrušena briljantnost tekstopisanja grupe System Of A Down te epska tantričnost estetske slojevitosti nekakvih Mars Volta? U uvodnom računu oduzmi političku opredijeljenost i dosljedni artizam metaforičkog filozofiranja, i rezultat koji si možda htio/htjela leži ti na dlanu. Ako ti se razlike između dviju spomenutih grupa čine toliko nepremostivima da teško zamišljaš da bi se oboje moglo baciti u zajedničku zdjelu tvog glazbenog ukusa, Coheed And Cambria su onaj izgubljeni dio evolucijskog lanca koji bi uspio popuniti rupu između dviju polutki tvog mozga. I iz obje su uspjeli iskopati ono najplemenitije i to začiniti popularnim, radio friendly prizvukom.

Tom se principu ne iznevjerava ni njihova treća ploča In Keeping Secrets Of Silent Earth: 3, koju su skreirali 2003. za malu etiketu Equal Vision Records Inc, a koja je u to vrijeme doživjela povećan interes krovne kuće Sony BMG, zbog koje za fenomenalne albume više ne moraš duboko posezati u džep. Coheed And Cambria su albumom In Keeping Secrets Of Silent Earth: 3 izgradili konceptualni album, oštar i SOAD-ovski nabrušen, a divljini provala tempa i gitarskih linija nije prerano kraj ni na jednoj skladbi. Mars Volta su tu samo za usporedbu, jer se ne mogu sjetiti niti jedne skladbe u kojoj bi uspjeli svoju priču sažeti u manje od pet ili šest minuta. Gitarist i tenor kristalno čistog glasa, Claudio Sanchez, na ovom je albumu ponovno udružio snage s gitaristom Travisom Steverom, basistom Michaelom Toddom i bubnjarom Joshuom Eppardom, a uravnoteženost integralnih dijelova peglao je dvojac producentskih vizionara Birnbaum – Bittner. Ploča počinje zvonjenjem telefona i štkljanjem ženskih cipela po parketu u predsoblju. Umjesto uobičajene klišejske kanonade ispraznih riječi nagovara nas glazba koja zvuči kao uvodni let iznad usijanih ravnica Mordora. I onda pravi početak. ‘In Keeping Secrets Of Silent Earth: 3’ poseže za već čuvenom gitarskom frazom iz SOAD-ova ‘Toxicityja’, a Coheedi uvjeravaju razlikom s manje lajavim i visoko postavljenim Sanchezovim vokalom, koji se izravno spogledava s Cedricovom linijom glasovne meditacije. Ljudi smo zalijepljeni za svoje konzole i tehnokratski otuđeno lutamo kroz svakodnevicu. Posao postaje rutina u kojoj smo produžetak stroja, a u slobodno vrijeme se radi opuštanja prebacimo na kućna računala te pred tipkovnicom proživljavamo tuđi život, dok tipkane poruke zamjenjuju izgovorene riječi. Među ljudima ostaju neizgovorene riječi, neproživljeni osjećaji i šum istjecanja vremena. “Awake through motion / With curiosity to curtain your first move / Over arms Length They’ll Break Protocol / Jealous envy for the youngest one / To be the hero is all I’ll ask / Can I be buried here among the dead, with room to honor me here in the end?” Sanchezovi stihovi su metodično zamotane metafore koje dokumentiraju život i čežnju svih živućih i još osjećajnih. Društvo treba ideale i utjehu bezuvjetne ljubavi. Poklon ideji savršenstva i, ako hoćeš, pravog boga, nudi se kao rješenje, a Coheed And Cambria svoj poklon Vječnom i Pravednom te Ljubećem stišću u ‘Cuts Marked In The March Of Men’. Ni namještena prava frekvencija za izravan razgovor ni utjelovljenje Spasitelja na zemlji nisu rješenje za ovo društvo sumnjičavaca, ali to je razumljivo. Ljudi smo naime nesavršeni i puni pitanja na koja tek teško nalaze zadovoljavajući odgovor. Ponekad noćna mora ode predaleko pa prolet metka kroz mozak zaustavi dosadni teret čovječnosti i bivanje može završiti u trenu. Svoju inspiraciju u tome traže i Coheedi. ‘Three Evils (Embodied In Love And Shadow)’ poklon je krhkosti i ljepoti boli postojanja, a prilično teški sadržaj olakšan je popovskom linijom lakoće i elegancije koju Coheed And Cambria instinktivno prate iz kitice u kiticu. Nastavak puta razočaranja i vječne čežnje slijeva se u ‘The Crowing’, prikriveni oblik bijesa i revolta. U biti je to gotovo ljubavna pjesma. Ljubav je ponekad poput najteže i neizlječive bolesti, u kojoj je cijena žrtvovanja samoga sebe osjećaj ispražnjenosti i ludila. Unutarnja ljepota ljubavi pretvara se u brutalne podtonove razočaranja i želje za osvetom. Sadašnjost i harmonija vječnog Volim lako prijeđe u budućnost u nešto što je bilo i više ne postoji. Claudio doživljava unutarnju katarzu eliminiranjem podsjetnika koje po načelu šerijatskog prava može ukloniti samo smrt i osveta po principu oko za oko. “In short for the murders of those I court I bless the hour that holds your fall / Sincerely, I will kill you all”. Priča se nastavlja u ljupkoj pjesmici ‘Blood Red Summer’, koja nastavlja s točenjem suza da bi se posljednji put pribrao prije gigantskog zalogaja koji ti Coheedi poslije toga serviraju u obliku internog triptiha epskih razmjera. ‘The Camper Velorium’ je trodijelna simfonija rockerske briljantnosti, a za mnoge idejnog iscrpljivanja. Prvi dio ‘The Camper Velorium I: Faint Of Hearts’ petominutna je gravura popovske idile ljubavi i tihog žaljenja što obožavana ne spava priljubljena uz ljubavnika. Prikrivena seksualnost tek je jedan od slojeva koje su Coheedi upuhali u kremastu prazninu pumpanja milozvučja. Kao uspavanka, za koju je iz retka u redak proglašavaju, skladba je poput tone šećera koju dodatno prelijevaš karamelom i začiniš šećerom u prahu, a reakcija koju dobiješ nakon ovog dijela je potpuno pražnjenje (čitaj: masivna dijareja), kojoj se svatko tko je ikad stvarno volio ne namjerava odreći ni za pedalj. ‘The Camper Velorium II: Backend Of Forever’ je prilično privlačniji i šapćuće suzdržan te više odražava Sanchezove prave namjere, skrivene iza zasljepljujuće bijelog osmijeha. Manični latentni psihopatski ubojica plaši ljupke praznoglave djevojke, zar ne? Iz besmislica ispleten veo svakodnevice tjera Sancheza na drastične mjere. Skladba je objašnjenje razloga nagomilanih u pažljivo odmjerene hrpice. “This isn’t love so forever let it go…/ Forever sill it burn/ This isn’t love there on the backend of forever / I wish I would never hurt again”. Radi li se samo o oproštaju ili o nečem drugom? Radi se o ponovno probuđenom ubojici koji brutalno obračunava s uzrocima razočaranja. ‘The Camper Velorium III: Al The Killer’ je ples shizofreničara na bad tripu. Shizofreničara koji se zaleti u bezglavo trčanje u nepoznato more beskrajne praznine. Vakuum. Prazne fraze. To je doza osjećanog koju ponavljajući nagomilavaju u ‘A Favor House Atlantic’, prvom pravom album fillleru na ovoj ploči. Kao da su momci iz grupe to osjetili, odlučili su napisati još posljednji sažetak rečenog u redovnom dijelu ploče. Devetominutna meditacija velikog kraja zove se ‘The Light & The Glass’ i akustično je smirenje užarenih strasti, u kojem se senzualno prepliću zvuk akustičnih gitara i Sanchezova gotovo ženstvenog vokala. Balada je taman dovoljno začinjena patetikom da bi lako uljepšala svakodnevicu svakom tužnom stvorenju. Coheed And Cambria su naprosto novodobni trubaduri Generacije X. Ili ipak ne? Nakon kraja čeka te još posljednja kap skrivene ludosti, koja nakon kraja zabruji u obliku skrivenog devetominutnog komada o još jednoj izgubljenoj ljubavi. Kako te to može iznenaditi?

Otuđenost. Zujanje telefona. Mnoštvo djevojaka okićenih šljokicama. Pop vakuum i rockerska ambicioznost. Slika dobiva posljednji nanos boje zbog kojeg je ono što na kraju ugledamo smislenije nego što je bilo na početku. Nakon slušanja ponovno posežem za albumima SOAD-a i Mars Volta i ovaj ih put radije slušam odvojeno, da si popravim okus u ustima. Nakon slušanja najobećavajućeg zalogaja iz diskografijskih zapovijedi Coheed And Cambria, uz misaoni napor da odmislim beskrajne debele slojeve slatkog popa, ostali su mi još posljednji atomi energije. Trebat će zamijeniti baterije i resetirati procesor te popiti dezinficijens za otvorene rane na uvodnim očekivanjima zbog kojih sam i posegnuo za pločom, a fasao sam blaži oblik šećerne bolesti. Na greškama se pač učimo. Ili ipak ne?