Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Supertramp
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izdanje: 1971
Trajanje: 40:33
Ocjena: 3.5/5
Prije nego što su Supertramp postali jedna od najuzbudljivijih i najuspješnijih britanskih art rock atrakcija, doslovno su jedva spajali kraj s krajem, jer im je na financijskom planu išlo sve prije nego kao po loju. Iako su si vrlo dobrim istoimenim prvijencem izborili kultni status, a 1970. odsvirali i iznimno važan nastup na legendarnom festivalu Isle of Wight, komercijalnog uspjeha nije bilo ni nakon izlaska drugog albuma “Indelibly Stamped”, pa je njihov mecena, nizozemski milijunaš Stanley August Miesegaes, odlučio prekinuti potporu nakon što je otplatio sve dugove, što je posljedično zamalo dovelo do raspada grupe. Zahvaljujući tvrdoglavosti i upornosti dvojice vodećih članova, gitarista/klavijaturista/pjevača Rogera Hodgsona i pijanista/pjevača Ricka Daviesa, Supertramp su se poput mitološke ptice feniks nakon tri godine uspjeli dići iz pepela sljedećim albumom, prog rock remek-djelom “Crime of the Century” (1974), te doživjeli neslućen komercijalni uspjeh, ali to je već materijal za neku drugu recenziju, koja govori o nekom gotovo posve drugačnom bendu.
Supertramp su u vrijeme “Indelibly Stamped” još uvijek bili grupa koja je tražila svoj pravi zvuk i naveliko eksperimentirala s različitim stilovima. Tome su pridonijele brojne rošade unutar banda, ali i važna i prekretnička odluka da Hodgson s basa i akustične gitare aktivno prijeđe na električnu gitaru. Hodgson je ujedno uvjerio Daviesa da se osim uobičajenog pjevanja pratećih vokalnih harmonija aktivno uključi i u ulogu glavnog pjevača (na albumu je otpjevao većinu vokala), što je dovelo do rođenja njihovih karakterističnih vokalnih kontrasta između Rogerovih anđeoskih napjeva i Rickova znatno grubljeg glasovnog izraza. Promjeni zvuka aktivno su pridonijele i brojne izmjene u sastavu. Originalnog gitarista Richarda Palmera i bubnjara Roberta Millara (potonji je otišao nakon što je doživio iznenadni živčani slom) zamijenili su basist Frank Farrell i bubnjar Kevin Currie, koji su bili samo privremeno rješenje. Važno, također privremeno, pojačanje bio je dolazak flautista/saksofonista Davea Winthropa, koji je saksofonom unio nešto jazzovske sentimentalnosti, koja je postala nezamjenjiva na kasnijim Supertramp uradcima. Winthrop je otpjevao i glavni vokal na skladbi “Potter” (nastala je, naravno, davno, davno prije nego što je itko čuo za Harryja Pottera).
Konačni rezultat bio je njihov najtvrđi i najrock’n’rollerskije usmjeren album s mnoštvom vokalnih harmonija u stilu besmrtnog dueta Simon i Garfunkel te s beatlesovski nadahnutim melodičnim aranžmanima. Onaj kasniji, na daleko prepoznatljiv i izrazito duhovit Supertramp zvuk bio je još u povojima. Usprkos potpunom komercijalnom debaklu i činjenici da ga se grupa danas prilično slabo sjeća, “Indelibly Stamped” bio je vrlo solidan uradak, koji se može više-manje objektivno ocijeniti tek u današnje vrijeme, nakon velikog komercijalnog proboja koji je donio znatno slavniji “Crime of the Century”.
Albumu se može, i to zahvaljujući prilično kontroverznom omotu (više puta se našao na popisu najgorih omota svih vremena) na kojem je prikazan golooprsi torzo Rusty Skuse, u to doba navodno najtetovirnije Engleskinje (prilično očit pokušaj privlačenja veće komercijalne pozornosti, koji je na američkom tržištu naravno naišao na neizbježnu cenzuru), sa stajališta kasnijih remek-djela prigovoriti štošta, ali sigurno ne nedostatak art rock eklekticizma, inovativnosti i izvanredne srčanosti kojom su Hodgson i Davies gradili pojedine aranžmane i već tada iznimno duhovite vokalne harmonije. Iako su Supertramp bili Englezi u srcu i duši, zahvaljujući kombinaciji nekih bluesovskih varijacija, ključnoj upotrebi usne harmonike i Daviesovu često njegovanom “jenkijevskom” naglasku uspijevali su više puta stvoriti neobično američki zvuk, što im je kasnije dobro došlo pri vragolastom parodiranju američke “kulture”.
Takvo se zafrkavanje može čuti već u uvodnoj mješavini “Your Poppa Don’t Mind”, koja ima više zajedničkog s bluesom i tvrdim rockom nego s klasičnim prog rockom britanske škole. Daviesov uobičajeno šaljivi vokalni nastup potkrijepljen je salonskim dionicama na klaviru koje stvaraju ugođaj neke napola ruševne točionice na Divljem zapadu. Izvrsnom folk rock baladom “Travelled”, uz pomoć elegantnih, pastoralno začinjenih dionica na akustičnoj gitari, dočaravaju posve drugačiji, znatno engleskiji, starinski ambijent. Mnogi će u njoj i danas primijetiti nešto srodnosti s ranim radovima prvaka prog rock smjera canterbury, Caravan, jer Hodgsonov vokal neobično podsjeća na Caravanova pjevača/gitarista Pyea Hastingsa, što se kasnije nije događalo baš često. “Rosie Had Everything Planed” još je jedna šaljivo-sentimentalna balada, natopljena britanskim crnim humorom, na kojoj posebno odskače Farrellovo sviranje harmonike, dok se Hodgson pokazuje kao vrhunski pjevač kad je potrebno savršeno spojiti melankoliju i sarkazam.
S “Remember” naposljetku zaplove i u nešto tvrđe vode, gdje ne manjka temperamentnih saksofonskih izljeva, bluesovskih gitarskih fraza i Rickova agresivnog pjevanja, a sve je podloženo jednostavnim rock’n’roll ritmovima. Sentimentalna balada “Forever” uz pomoć Rickova zasanjanog pjevanja, naoštrenih puhačkih i klavirskih aranžmana te primjereno tempiranog pljeska u pozadini sadrži priličnu dozu one nadasve dopadljive pop rock hipnotičnosti koju su do kraja razradili u svojim kasnijim godinama. “Potter”, usamljeni vokalni podvig saksofonista i flautista Davea Winthropa, začudo je prilično zanimljiv tvrdorock eksperiment s obiljem kaubojskog, “dixie” melosa, za što se pobrinula izrazito duhovita kombinacija Hodgsonovih gitarskih fraza. “Coming Home To See You” je križanac između sentimentalne balade i beatlesovski usmjerenog melodičnog rockera s izdašnom galonom crnog humora i psihodelično zvučećim dionicama na orguljama, koje ubrzo zasjene “kauboj” usne harmonike.
Nostalgična balada “Times Have Changed” lako bi se mogla naći i na kasnijim uradcima, jer se doslovno bohoti od iznimno ukusnih vokalnih harmonija i suptilnih simfonijskih ukrasa. “Friend In Need” je pak razmjerno netipična skladba s upotrebom vokalnih harmonija à la Simon And Garfunkel, dok središnji, nadasve duhoviti aranžman ponovno podsjeća na nešto čega bi se svojedobno sjetili legendarni Bubnjari… pardon, Hrošči, to jest Beatlesi. Završni, gotovo osam minuta dugi folk-jazz rock hibrid “Aries” najambicioznija je skladba na albumu, koja je po eksperimentalnoj naravi i samom ambijentu najsrodnija pustolovnim podvizima nekih prog rock vršnjaka. Odlikuju je ponajprije jednostavne pastoralne melodije na flauti i akustičnoj gitari, koje stvaraju blagi etno ambijent, te iznenadni poleti u jazzovskije vode, dok je Rogerovo pjevanje kao naručeno za tako složenu i raznovrsnu kompoziciju.
“Indelibly Stamped” je usprkos niskom komercijalnom profilu koji je stekao u vrijeme izlaska zanimljiv uradak, koji nazorno prikazuje stvaralački presjek mlade grupe koja je prije velikog artističkog proboja među najomiljenije art rock grupe svih vremena još naveliko tražila vlastiti zvučni izričaj, a već nagovijestila prve znakove kasnije skladateljske briljantnosti. Na albumu se doduše osjeća priličan dio očitog traženja vlastite i jasne zvučne slike te ne posve iskorištenog talenta koji se skrivao u pojedinim članovima grupe, ponajprije u Hodgsonu i Daviesu. To će u potpunosti iskoristiti tek kasnijih godina, ali kao što je rečeno, “Indelibly Stamped” ne smije se pretjerano uspoređivati s njihovim budućim dostignućima, u kojima su se predstavili kao neki posve drugi, gotovo potpuno obnovljeni Supertramp, nego ga treba promatrati u duhu vremena.
Oba poglavara grupe ostala su nakon komercijalnog pogroma ovog i danas prilično zanemarenog uratka sama samcata, a mnogi su već počeli odbrojavati posljednje dane njihova zajedničkog glazbenog djeteta. Stoga nije čudo da su se pred dosadnim medijskim komarcima na tri godine povukli sa scene te smjelo počeli kovati nove stvaralačke planove i oko sebe graditi posve novu postavu. To im se višestruko isplatilo, jer su s “Crime Of The Century” priredili jedan od najuspješnijih povrataka u povijesti rock glazbe. “Indelibly Stamped” je pak tijekom godina, slično kao prvijenac, zaslužio kultni status i danas je cijenjen “komad namještaja” među većinom glazbenih kolekcionara.
Postava
Roger Hodgson – vokal, akustična gitara, gitara, bas gitara
Rick Davies – vokal, klavijature, usna harmonika
Frank Farrell – bas gitara, klavir, harmonika, prateći vokal
Kevin Currie – bubnjevi, udaraljke
Dave Winthrop – flauta, saksofon, prateći vokal
Produkcija
Supertramp
Popis skladbi
1. Your Poppa Don’t Mind
2. Travelled
3. Rosie Had Everything Planned
4. Remember
5. Forever
6. Potter
7. Coming Home To See You
8. Times Have Changed
9. Friend In Need
10. Aries
