Mjesto: Ljubljana, Cankarjev Dom
Datum koncerta: 08.10.2007
Broj posjetitelja: 1500
Cijena ulaznice: 25 do 35 EUR
Indexi su u šezdesetima i sedamdesetima bili jedan od najpopularnijih sastava u bivšoj zajedničkoj državi, pa uopće nije iznenađujuće da je njihov povratak na pozornice bio veliki događaj za sve ljubitelje njihove glazbe. Doduše, Indexi su već 1999. imali povratak, ali tada takve euforije nije bilo. Kad su htjeli izdati album Kameni Cvijetovi, imali su velikih problema da nađu izdavačku kuću, jer praktički nijednu veliku kuću njihov povratak nije zanimao. No kad su svijet napustili Davorin Popović i Slobodan A. Kovačević, situacija se promijenila. Indexi su, kao što se to često događa, nakon smrti dvaju članova opet odjednom postali atrakcija za sve jugonostalgičare.
Indexi se na pozornice vraćaju samo s jednim izvornim članom (koji na Kamenim Cvijetovima nije sudjelovao), Fadilom Redžićem, dugogodišnjim basistom. Nekako se moram zapitati ima li bez Davorina Popovića, koji je bio “glas” sastava i jedan od najprepoznatljivijih čimbenika, uopće smisla nastaviti. Popović doduše nije puno sudjelovao u skladanju, ali je za Indexe zvučno bio otprilike jednako važan kao Freddie Mercury za Queen ili Jim Morrison za The Doors. Osobno smatram da se Davorina ne može zamijeniti. No očito se mnogi drugi s tim ne bi složili. Preostali Indexi odlučili su prazninu koja je nastala odlaskom Davorina popuniti vrhnjem “šlager” pjevača iz bivše Jugoslavije. Ja sam znatno više pristaša Indexovih progresivnih skladbi, pa sam znao da taj potez ne može značiti ništa dobro. Također sam vidio nastup koji su Indexi prije nekog vremena odradili u Zagrebu i znao sam da će koncert u Cankarjevom domu biti sve prije nego poslastica za ljubitelje umjetnički usmjerenije glazbe, nego da će na programu biti znatno popularniji, a usudio bih se reći i komercijalan program. Već sama imena vokalista zorno svjedoče o tome da su htjeli “Indexe” uprizoriti kao nešto što bi privuklo što veći broj slušatelja: Hari Mata Hari, Zoran Predin, Aki Rahimovski, Branko Đurić, Željko Bebek, Tifa, Saša Lošić, Vlado Kreslin, Giuliano, Dado Topić, Toni Cetinski i ostali. Većina tih vokalista toliko je naporna da me hvata groza pri pomisli da ih povezujem sa sastavom koji je s Modrom Rijekom stvorio jedan od najljepših albuma u bivšoj Jugoslaviji.
Srećom, dojam je donekle popravila hrpa bivših članova sastava, koje osobno još uvijek ubrajam među bolje u poslu. Legendarnom basistu Fadilu Redžiću pridružile su se još neke legende poput: Kornelija Kovača (Korni Grupa), izvrsnog skladatelja i klavijaturista Ranka Rihtmana, Nenada Jurina, Miroslava Šaranovića te još nekih manje uočljivih članova.
S obzirom na to da su Indexi bili popularni već prije četrdeset godina, sastav publike nije bio iznenađujući. Na koncert su došli ponajprije pripadnici “stare garde”, bilo je i nekoliko mlađih ljubitelja koji su iz ovih ili onih razloga došli bodriti legendarni sastav (sumnjam da ih je dobar dio došao bodriti Giuliana).
Koncert je počeo prvim vrhuncem večeri, pjesmom Plima, koju je otpjevao Željko Bebek (Bijelo Dugme). Očekivao sam da njegov hrapav vokal neće pristajati, ali je djelovao iznenađujuće dobro. Slijedio je nastup Zorana Predina, koji je djelovao i kao neka vrsta voditelja. I on je solidno odradio svoj zadatak. Početak koncerta bio je prilično obećavajuć. Sljedeće dvije skladbe (na jednoj je pjevao Branko Đurić) već su pokazale drugačiju sliku, jer se radilo o komercijalnijim stvarima, ali je još uvijek bilo probavljivo. I Sarajevska Kiša, koju je otpjevao Tarik Filipović (voditelj hrvatskog Milijunaša), bila je solidna, iako već prilično šansonjerska. I Tifa je pjesmu Krivac Si Ti otpjevala na razini, ali je standard sve više padao. Skladbe su postajale sve komercijalnije, a pjevači sve neprikladniji. Vrhunac te neprikladnosti bio je kad su Jutro Če Promijeniti Sve otpjevali Saša Lošić i Vlado Kreslin. Sam Kreslin mi ne bi toliko smetao, ali Lošić jednostavno nije prikladan za glazbu Indexa. Neka ostane kod svojih suzavih balada da svi budemo sretniji. Standard se opet malo podigao kad se na pozornicu vratio Bebek s Negdje Na Kraju U Zatišju. Slijedila je preslatka Ti Si Mi Bila Naj, Naj, a dojam su popravili Halid Bešlić i zanimljiva, arapski obojena skladba Snijeg Pade Na Behar Na Voče, koja je obrada tradicionalne sevdalinke (muslimanska ljubavna pjesma). A onda je koncert otišao k vragu. Dado Topić je svojom usiljeno rokerskom pojavom i hrapavim glasom pokazao svoju neprikladnost za takvu pop glazbu, Giuliano je doduše oduševio publiku (posebno žensku polovicu), ali me svojim plačljivim (i umjetno opernim) glasom skoro natjerao da si u uši zabijem maramicu. Na kraju me ipak iznenadio Toni Cetinski, koji je prilično dobro otpjevao Da Sam Ja Netko. Nakon gromoglasnog pljeska uslijedio je bis, koji mi se činio besmislen, jer su svirali skladbe koje su već bile odsvirane. Na pozornici su stajali svi koji su sudjelovali na koncertu (osim Kornelija Kovača, koji je čudesno nestao) i pjevali, pljeskali ili samo zurili u prazno.
Svrha koncerta bila je od samog početka jasna. Radilo se o velikom spektaklu na kojem su se vokalisti izmjenjivali kao na traci, pa je publika cijelo vrijeme bila zaokupljena promatranjem velikih zvijezda. Jedan za drugim estradnjaci su doživljavali velike ovacije, a što je pjevač bio slađi, to je publika više ludjela. Posebno je to bilo uočljivo kod “lijepog” Giulianâ, gdje se žene više nisu mogle suzdržati. Takva opsjednutost zvjezdarstvom na koncertu tako važnog sastava dodatno uništava kredibilitet koji su Indexi tim koncertom mogli vratiti (da su mu pristupili na drugačiji način) i koji su kroz godine stekli. I instrumentalisti su se često izmjenjivali, jer je nastupalo poprilično klavijaturista, na basu su se izmjenjivala oba Redžića, i bubnjara su bila dvojica, samo je gitarist cijelo vrijeme bio isti.
Zanimljive (i ne previše iznenađujuće) bile su i reakcije publike. One pjesme koje su imale veću umjetničku vrijednost i bile malo manje melodične doživjele su znatno hladnije reakcije od onih udarnijih. Što su tekstovi bili gluplji, to je publika više pjevala uz njih. Skladbe koje su bile zanimljivije, na primjer Snijeg Pada i Plima, nekako nisu imale sličan učinak. Primijetilo se da ima dosta zaljubljenika koji su i uz njih prilično uživali, ali su bili u manjini. Pjesme s krajnje glupim tekstovima (poput Ti si mi bila naj, naj) pak su dočekane gromoglasnim pljeskom.
Kad već tako zdušno gunđam, reći ću nešto i o ljubljanskom gradonačelniku. Smeta mi što se politika miješa u glazbu. Smeta mi što se koncert zaustavlja da ljubljanski “kum” kaže par riječi i blagoslovi taj veličanstveni događaj, do kojeg bez njega uopće ne bi došlo. I smeta mi reakcija publike, koja je na svako spominjanje gospodina Jankovića histerično pljeskala i vriskala. Doduše, gradonačelnik je bio počasni pokrovitelj koncerta, ali ljudi se ne bi trebali ponašati kao ovce koje moraju slijediti svog pastira (koji je prekopao pola Ljubljane).
Možda je moj opis koncerta prilično negativan, ali to je ponajprije zato što mi taj sastav, a posebno album Modra Rijeka, puno znači. Iako sam očekivao da ću doživjeti sličan repertoar, ipak sam se nadao da će odsvirati još nekoliko boljih odnosno zanimljivijih skladbi. Kod nekoliko komada, koji mi se inače prilično sviđaju, dojam su pokvarili prilično loši i previše moderni aranžmani. Najviše su pak, tako ili tako, smetali vokalisti (osim nekih iznimaka), jer se Davorina Popovića i njegov jedinstveni glas ne može zamijeniti nekim zašećerenim estradnjakom. Svoje su zadatke dobro odradili Željko Bebek, Halid Bešlić, Zoran Predin i (iznenađujuće) Toni Cetinski, koji su prilično dobro nadomjestili Popovića, dok su ostali “ljepotani” Popovićeve pjesme unakazili i okaljali, posebno Giuliano, koji je refrene pokušao otpjevati u opernom stilu (i triput glasnije nego prije). Kreslinov je vokal previše grub za Popovićev profinjen stil, slično bi se moglo reći i za Dada Topića, čiji je glas sve grublji i prikladan za hard rock. Dakle, što da još kažem. Pjevači su većinom bili neprikladni, a glazba je bila vrlo dobro i korektno odsvirana. Nažalost, nije bilo nekih velikih iskoraka, bilo je samo nekoliko zanimljivih instrumentalnih dijelova na klaviru, orguljama i gitari. Vrhunci za mene osobno bili su Plima i arapski obojena Snijega Pada… Za razliku od Leb I sol, koji su se s prvom polovicom koncerta ipak odužili i svom progresivnom razdoblju, Indexi to nisu učinili. Istina je da su Leb I Sol takvu glazbu stvarali dulje vrijeme, ali bi i Indexi mogli biti ponosniji na neke svoje art rock vrhunce. Indexi su se pobrinuli za dobru “narodnu” zabavu, ali ostavili loš umjetnički dojam.
Tekst i fotografije: Rok Podgrajšek
Setlista
1. Plima
2. Pružam ruke
3. U jednim plavim očima
4. Ispijmo zlatni pehar
5. Sarajevska kiša
6. Krivac si ti
7. Jutro če promijeniti sve
8. Žute dunje
9. Budi kao more
10. Sve ove godine
11. Predaj se srce
12. Negdje na kraju, u zatišju
13. Ti si mi bila naj, naj
14. Snijeg pada na behar na voče
15. Svijet u kome živim
16. Pjesma za Davora
17. Bacila je sve niz rijeku
18. Sanjam
19. Balada
20. Da sam ja netko
bis:
21. Svijet u kome živim (refren)
22. Bacila je sve niz rijeku
23. Ti si mi bila naj, naj
Galerija slika
