Izvođač: Ratt
Izdavač: Roadrunner Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 42:14
Ocjena: 4.5/5
Ovo je doista čudesan album. Vjeruješ li u mogućnost da napraviš album koji se savršeno uklapa u kontinuitet tvog odličnog opusa, onakvog koji je obilježio određeno razdoblje, glazbeni pokret, glazbeni žanr, glazbeni trend. Jedne ere. Glam metal? B? Gdje je to? I što je to? Godine velike bezbrižne rock zabave, lomljenja kreveta, parola koje pozivaju na totalni razvrat i proganjanje cura. Ratt, koji su se zauvijek upisali odličnim izdanjima i zapravo preuzeli ulogu jednog od najkarakterističnijih glam metal sastava druge polovice osamdesetih i početka devedesetih, još su jedni veliki povratnici na danas kreativno (osiromašenoj) sceni.
Nevjerojatni su ti zaključci, jer ove godine Ratt nisu jedini koji su izdali posve novi album nakon duge stanke, a taj novi album ni u čemu ne odskače od razdoblja zlatnog opusa. Sjetite se samo novog Y&T albuma ili novog FM albuma. Ratt dakle nije progutala opterećenost studijskim i stilskim dostignućima nove ere, čemu su kao lavina padajućih domina podlegali (ili podliježu) razni Europe, Bon Jovi, Def Leppard, ah imam osjećaj da sam ovakve retke ove godine već pisao negdje drugdje… Ukratko, kad zavrtiš “Infestaiton”, jedno je sigurno. Glam nikad nije umro, a grunge viroze, koja je “pojela” glamere devedesetih (i još ponešto), nikad nije ni bilo!
Premotajmo malo unatrag da nam se lakše složi cijela “Infestation” slika. Pred nama je drugo okupljanje Ratt (prvo se dogodilo 1996.). “Nezaposleni” gitarist Carlos Cavazo pozvan je na mjesto preminulog Robbina Crosbyja. DeMartini je tražio čovjeka koji bi se ravnopravno snašao i u dijalogu gitarskih duela. DeMatrtini je na novom albumu tražio nešto što bi vratilo sastav između albuma “Out Of The Cellar” i nasljednika “Invasion Of Your Privacy”. Utopija je, naravno, da ćemo ikad više dobiti posve takav album od Ratt kakvi su spomenuti, ali ipak. Iskreno, Ratt ga 2010. ne trebaju. To je bio tek nekakav labav cilj gitarista u fazi prije nastanka “Infestation”. Smrt Kevina DuBrowa, pjevača Quiet Riot, dovela je do službene izjave bubnjara sastava Frankieja Banalija da nikad više ne namjerava obnoviti Quiet Riot. Bez Kevina DuBrowa to zapravo nema smisla, jer je pjevač bio previše prepoznatljiva figura u tom sastavu i to je Banaliju posve jasno. Tako je dotadašnji gitarist Quiet Riot Carlos Cavazo ostao bez posla. Bilo je suđeno, jer je taj vješti gitarist svojim dolaskom u Ratt odmah potvrdio da je sastavu više nego skrojen po mjeri. Bez poteškoća je obuo “Kingove” cipele i Ratt su mogli u punini ostvariti svoju viziju!
A rezultat? “Infestiation” je izbrušen Ratt album koji čuva viziju njihovih klasičnih djela. Stephen Pearcy ostaje u svom prepoznatljivom elementu, kojeg obilježava rezak karakter vokalnog pristupa, s raspojasanom dozom implantacije drske nestašnosti i otrova buntovne neukrotivosti! Bez obzira na to što je tip već dosegao ligu pedesetogodišnjaka, Ratt u lirskom iskazu ostaju tamo gdje su bili prije 15 godina. Noćni život u Los Angelesu? Nekad i danas, kakvim su ga živjele i žive hollywoodske zvijezde i naravno naši sretno “preživjeli” glameri!
Ratt su s klasičnih albuma na novi prenijeli svu zvučnu snagu, izravnu jahu, koja znači galopirajući riffovsko-ritmički marš kroz album, “jednostavne”, ali jezgrovite i visokoenergetske iskaze, koji ni u čemu ne štede na golemoj snazi cijelog naboja raspojasanog Ratt N’ Roll voltaža. Bend ne poznaje kočnicu! Balade su ignorirali! Album otvara ljuta, podrugljiva i što izravnija Eat Me Up Alive, koja odmah upozori da se Ratt nisu zaustavili i da se ni ne namjeravaju. Posluži u tren oka sa svim kvalitetama koje nakon tako duge stanke sastava doista nismo očekivali i zato tim uspješnije privuče svu pozornost slušatelja i prikuje ga na slušanje nastavka ovog albuma. Best Of Me prebacuje na novu seansu sa ženama, a razvoj skladbe priziva čak i nešto Van Halenovske poruke, na što će povratnicima Eddie najviše biti zahvalan. O pretjeranom naginjanju čašica ili konzumaciji opijata raznolikog podrijetla ne gubi riječi A Lttle Too Much, s navijenim rock n’roll driveom potentno arogantne buke. Last Call preuzima njegovu energiju u nastavku, u što drskijoj maniri, a uhvaćena vibracija evocira energiju otvarajućeg “glavobolca” Eat Me Up Alive.
Produkcija je gola, bez “eighties” hiper-peglanja, namjernog “arenskog” navijanja zvuka pojedinih gradivnih elemenata i bez trunke pretencioznosti. Ratt su na novom albumu goli i živi koliko god je moguće. Bas suho i podivljalo trga, kao da reže kroz beton, gitare su ogoljeno naglašeno žive. Odlično se nadovezuju u kombinacijama podijeljenih pasaža. DeMartini je zadržao odličan osjećaj za pravu (odmjerenu) mjeru plasiranja nota u solažama ili prijelaznim ukrasima. Opet ne možemo “pobjeći” profinjenim začinima koje gitarist dodaje lukavom upotrebom trema, odlično doziranim pull offima. Rad gitara na “Infestation” prava je mala škola ekspresije, koja u punoj mjeri djeluje u nadogradnji visoke snage ovog proizvoda i same melodičnosti. Ratt zadržavaju tu odličnu srednju vožnju, prenesenu iz klasičnih izdanja u novu eru, između urođenog osjećaja za melodičnost i izravne udarnosti. U živoj produkciji slušatelj je neprestano izložen izrazitim kontrastima među instrumentima. Blotzerovi bubnjevi “ubijaju”. Ali ne zbog hiper-produkcije, što smo nekoć dobivali iz Ratt studija. Na novoj ploči naime je maksimalno istaknut domet živosti Blotzerova “neustavljivog torpedo mljevenja”! Teško ga je bilo gledati u ulozi Lawlessova W.A.S.P. legionara svaki put kad bi si prizvao u sjećanje njegov rad s Ratt. Dobrodošao doma Bobby!
Pearcy ostaje nepokolebljivo otrovan i arogantan, kako se traži. Osjeti se da je tek malo niže intoniran, što donose godine, ali vokal ostaje neizostavni integritet sastava i zapravo i dalje nezamjenjiv zaštitni znak! Sastav u studiju nigdje nije upotrijebio nikakve dodatne efekte nagrđivanja zvuka da bi se približio stvaranju određene atmosfere na točkama albuma. Nikakve “suvišne” hrapavosti ni osjećaja razglašenosti žica ne osjeti se, Pearcyjev vokal ostaje “neizobličen”. Povremeno je ipak harmoniziran u refrenima s dodatnim vokalima, što je oduvijek bio jedan od zahtjeva gradnje glazbene ekspresije sastava Ratt. S nama je dakle album koji odlično sažima produkcijsku autentičnost, kapitalizaciju rada u studiju.
Ovaj album je od glave do pete natrpan dovršeno kompaktnim zapaljivcima, koji međusobno ne kolebaju u kvaliteti. To je album koji se u playeru odvrti u tren oka, a sva izražena snaga i voltaža toliko su drski da “Infestation” nikako neće van iz playera. Da je ovaj album izašao nakon Ratt albuma “Detonator”, danas bi vrijedio kao još jedan Ratt klasik. I naravno. S istoimenim izdanjem 1999. godine, dečki su se blago “lovili”, a “Infestation” sada ispravlja baš svaki osjećaj koji bi nagovještavao nedostatak “jasne vizije” ili lutanje u izražajnoj “magli”. “Infestation” je manifest čvrstog fokusa i najbolje što svi pristaše nasljeđa glam metal kontinuiteta danas uopće možemo očekivati. Danas. Jer, u 2010. smo!
Ratt su dakle izdali neopterećen album. Neopterećen dosegom modernih trendova, čemu podliježu mnogi njihovi vršnjaci u novoj eri. Zašto sastav kao što je Ratt može shvatiti da treba svirati i stvarati glazbu koja dolazi iz srca, da samo takva glazba posljedično svakako ispunjava njihove najodanije fanove, koji su uz sastav ostali do danas, i da takva iskrenost najlakše “kupi” naklonost i svih mlađih ljubitelja glazbe, koji se pale na nasljeđe glam metala. “Infestation” je manifest novih Ratt, koji oličava izniman integritet kakav nakon okupljanja sastav danas postiže, nakon prošlih “brodoloma” (smrt Crosbyja, sudske tužbe zbog uporabe imena devedesetih itd…). Htio je samo izdati album. Takav kakvim ga sam iskreno osjeća u sebi. Ratne sjekire su zakopane. Dečki u sastavu imaju pred sobom isti kreativni fokus. S obzirom na iskazanu formu novih Ratt, nadajmo se samo da “Infestation” nije zadnji Ratt album. Dobrodošli doma dečki i vidimo se na vašoj prvoj povratničkoj turneji po Europi!
Postava
Stephen Pearcy – vokal
Warren DeMartini – gitara
Carlos Cavazo – gitara
Robbie Crane – bas-gitara
Bobby Blotzer – bubnjevi
Produkcija
Michael Baskette
Popis skladbi
1. Eat Me Up Alive (4:13)
2. Best Of Me (4:19)
3. A Little Too Much (4:05)
4. Look Out Below (3:44)
5. Last Call (3:55)
6. Lost Weekend (3:46)
7. As Good As It Gets (4:38)
8. Garden Of Eden (3:03)
9. Take A Big Bite (2:46)
10. Take Me Home (4:23)
11. Don’t Let Go (3:22)
