Mjesto: Jarun, Zagreb, Hrvatska
Datum koncerta: 29.06.2012
Broj posjetitelja: 50.000 (tijekom cijelog festivala)
Cijena ulaznice: Festivalska ulaznica (za 3 dana): 45 EUR
Krajem lipnja (28.6. – 30.6.) u Zagrebu se već standardno održao INmusic festival. Na otoku oko idiličnog jarunskog jezera sedmo izdanje festivala poslužilo je zanimljivom kombinacijom headlinera, a razočaralo je kod ostalih glazbenih izvođača. Ja sam na poprište stigao tek prvi dan, jer sam zbog obaveza nažalost morao propustiti otvaranje, tzv. ”nulti” dan, na kojem je trebao nastupiti Plan B, no njegov je nastup zbog bolesti otkazan. Tako su u zadnji čas to mjesto popunili riječki ”odmetnici”, grupa Let 3, koji su, prema svjedočenju posjetitelja, dostojno zamijenili već spomenutog engleskog glazbenika. ”Nulti” dan zaključio je audio-vizualni show naziva Gorillaz Sound System (naravno, bez protagonista projekta, ‘blurovca’ Damona Albarna). INmusic festival održava se od 2006. Šire je poznat po ljetnoj opuštenosti te širokoj i kvalitetnoj žanrovskoj paleti nastupajućih. Tako smo do sada mogli čuti imena poput Morrissey, Sonic Youth, The Stooges, Nick Cave and the Bad Seeds, The Prodigy, Moby, Kraftwerk, Alice in Chains, Billy Idol, Massive Attack, LCD Soundsystem, The Flaming Lips, Jamiroquai, Cypress Hill, Arcade Fire, Grinderman, ali i Hot Chip Jazzanova, Kiril Džajkovski, Yeah Yeah Yeahs, Tricky, Editors, Dimmu Borgir, Anthrax, Pendulum, Rise Against, Flogging Molly, Broken Social Scene, Audio Bullys, New Young Pony Club, Caribou, The Streets, TV on the Radio, Mastodon, Jello Biafra i Buraka Som Sistema. Ovogodišnji line-up bio je za razliku od prethodnih godina znatno okrnjen, jer je festival ostao bez glavnog sponzora (mobilni operater ‘T-Mobile’), a grad Zagreb im i dalje konkretno naplaćuje najam prostora (što je potpuni besmisao već i s gledišta promocije grada koju festival ovdje obavlja). Festivalske ulaznice unatoč spomenutim okolnostima nisu bogzna koliko poskupjele, pa organizatorima s te strane valja samo čestitati. Festivalsko događanje bilo je usredotočeno na dvije velike ‘open-air’ pozornice, ‘Main Stage’ i ‘World Stage’, a ostale manje pozornice (‘Ko to tamo pjeva’, ‘Tko pjeva zlo ne misli’, ‘Night Stage’, ‘Nissan Jukebox’, ‘Kupola Axe Party’ i ‘Jack Party’) služile su danju uz raznoliku glazbu kao korektna podrška dvjema glavnim pozornicama, a noću su preuzele štafetu zabave.
Prvog dana ‘World Stage’ su otvorili jedini slovenski predstavnici na festivalu, grupa Zebra Dots (bivši London). Pred ne baš brojnom publikom odradili su nastup profesionalno i predstavili neke skladbe koje ćemo moći čuti i na nadolazećem debitantskom albumu, koji bi trebao izaći već ove jeseni. Grupa je naime tek nekoliko dana ranije postala štićenik izdavačke kuće Universal Music. Treba priznati da rani sati ovaj put nisu bili osobito naklonjeni izvođačima, jer je nesnosna vrućina onemogućavala normalno praćenje zadanog popodnevnog programa. Malo prije devet na pozornicu je izašlo aktualno ime engleske folk scene, mladci iz sastava Dry The River. Dečki, koji su se formirali 2009. u Londonu, a ovog ožujka izdali odlično primljen prvijenac ‘Shallow Bed’, trenutačno su najvruće ime engleske folk rock scene. Visoke kritičarske ocjene stoga nisu slučajne. Mnogi u njima vide inteligentniju, mističniju verziju grupe Mumford and Sons, a meni su na pozornici djelovali kao nekakav miks grupa Tame Impala i Fleet Foxes. Definiraju ih prekrasne harmonije i duboke, snažne, a istodobno u folk maniri jednostavne melodije. Pjevačev glas je naprosto božanstven i u kombinaciji s violinom ugodno miluje slušne organe. Scenski nastup daleko je od bilo kakvog nastupaškog ”blefa”: iskren i skroman, opušten i zabavan. Vrhunci nastupa bili su uvodna skladba No Rest, izvanredni singl New Ceremony i završna, magično monumentalna Lion’s Den. Pred sastavom, koji se i nakon nastupa cijelu večer odlično zabavljao s posjetiteljima festivala i bio otvoren za razgovor, svakako je još lijepa budućnost. U subotu, odnosno drugog dana, sličnu su ulogu kao Dry The River dan prije preuzeli grupe Hype i prije svega Retro Stefson. Hype je za sada prilično nepoznata hrvatska grupa, formirana u jesen 2009. Grupu čine četiri člana. Sviraju eksplozivan, garažni alternativni rock koji miješaju s tvrdim metalskim zahvatima. Oduševljavaju ekspresijom magnetizma koji te vrlo brzo preplavi i začara. Otkriće večeri. Za njima je na veliku glavnu pozornicu stupio islandski mladi ponos, sastav Retro Stefson. Grupa iz Reykjavíka, koja je do sada izdala jedan album, nazvan Montaña, oduševila nas je tehnički savršenim i punokrvnim sviranjem, koje na neobičan način spaja različite žanrovske osnove. U tom prebacivanju i izmjenjivanju žanrovskih atmosfera idu toliko daleko da na trenutke djeluju kao ”bend koji se traži”, ali tu hipotezu vrlo brzo sami ruše, jer se upravo to šareno uključivanje različitih elemenata pokaže autorskim iskorakom.
Valja priznati da je na INmusic festivalu nastupilo još poprilično zanimljivih grupa, no većinu njih zbog vremenskog preklapanja s glavnim imenima festivala nisam mogao vidjeti. Mislim prvenstveno na grupe Reptile Youth, Archie Bronson Outfit, Fanga, Vlasta Popić, Tamikrest i Iness Mezel.
Glavni festivalski četverac činila su imena Franz Ferdinand, New Order, Mando Diao i Gogol Bordello. Prve večeri su kao pripremu za New Order publiku zagrijavali ”njujorški cigani” Gogol Bordello. Bend, koji slovi po izvanrednoj koncertnoj energiji i ciganskom melosu, osnovao je 1999. u New Yorku frontman Eugene Hütz. On ima iznimno zanimljivu životnu priču i u skladu sa svojim romskim precima (po ocu doduše Rus, rođen u Bojarki u Ukrajini) obilježen je lutanjem svijetom i vječnom tuđinom, a istodobno se u svemu tome zrcali i svojevrsna kozmopolitska slika. To se vidi i u njihovoj glazbi, pravoj maloj riznici svjetske etno, punk, dub i rock baštine. Njihova se glazba najčešće određuje riječima Gypsy punk. Hützove tekstove krase prekrasna pripovjedna tehnika (po uzoru na Cavea, Cohena, Dylana…) i tradicionalna ciganska muzikalnost riječi. Ionako zanimljive tekstove (na engleskom) ruski vokalni naglasak čini još sočnijima i življima. Nakon svega toga nije čudno da važe za izvanredne popularizatore romske glazbe i kulture. Gogol Bordello su zagrebačku publiku zagrijali vrlo brzo. Njihov strastveni, emocionalni i izravni glazbeni krajolik, bombastični, pjevni napjevi, potkrijepljeni nevjerojatnom dozom energije i alkohola, izazvali su u narodu pravi mali adrenalinski, ali donekle i kulturni šok. Ne obazirući se na neke kvazicivilizacijske norme, ludovali su, skakali, pili i doslovno se bacali gore-dolje po pozornici, a glazbena izvedba unatoč tome nije nimalo trpjela. Znoj, smrad, koga briga? Divlja pustolovina na kvadrat. Ulje na vatru neprestano su dolijevali živahni frontman Hütz i ekvadorski MC i klavijaturist, divlji Pedro Erazo. Puno odobravanja publike pobrali su i violinist Sergey Ryabtsev i harmonikaš Yuri Lemeshev, a meni su se posebno u pamćenje urezali dub-ovski basist etiopskog podrijetla, div Thomas Gobena, i bubnjar Oliver Charles, koji je sa svojim metalskim pristupom djelovao kao da je s drugog svijeta, a istodobno odlično vodio, kontrolirao i koordinirao podivljale kolege na pozornici. Skladbe su većinom bile jako natempirane i puno su se igrale dinamikom napetosti i glasnoće. Poseban čar dala im je upravo Ryabtsevljeva violina, koja je suvremenoj pop osnovi dodala onaj pravi ”istočnjački” melos, ciganski temperament i magiju uz koju nisi mogao ostati hladnokrvan. Potjera ti krv kroz žile, pa makar bio i najveći fini gospodin. Odsvirali su četrnaest skladbi, a najživlje su primljene već uvelike pučke Start Wearing Purple, Wonderlust King i My Companjera. Isto tako su mi se u pamćenje urezale navijačka Immigraniada (We Comin’ Rougher), ciganska Pala Tute i završna Super Taranta, koja je trenutačno posebno aktualna, jer je bila jedna od skladbi što su se vrtjele na otvorenju Eura 2012. Gogol Bordello pokazali su se kao izniman ”party bend” koji se, za razliku od drugih takozvanih, oslanja na autorsku riječ, notu, ciganski kozmopolitizam i dobru volju.
U subotu navečer sličnu su ulogu kao Gogol Bordello u petak imali švedski Mando Diao. Švedski alternativci (koji su sa svakom pločom bliže pop odrednici) nastali su 1999. u Borlänge u Švedskoj. Idejni otac benda je frontman Björn Dixgård. Prošlo je dosta vremena i sviranja pod različitim imenima dok se, nakon dolaska co-frontmana Gustafa Noréna, sastav nije ustalio i dobio to neobično ime, plod Dixgårdovih snova. Sastav se temelji na radu i interakciji Dixgårda i Noréna, što je bilo snažno prisutno i na pozornici u Zagrebu. Riječ je o tradicionalnom ”songwriterskom” dvojcu, kakav smo prvi put u povijesti vidjeli kod grupe The Beatles, u kojoj su John Lennon i Paul McCartney upravo na temelju međusobne suradnje stvorili cjelokupni opus te epohalne grupe. U Engleskoj je to potom postalo nekakav zaštitni znak uspješnih sastava (The Rolling Stones, The Smiths, The Stone Roses, Oasis, Blur, The Libertines…). I Mando Diao se snažno napaja na toj britanskoj baštini, na trenutke zvuče kao švedski – četrdeset godina kasnije – Beatles tribute bend s ”autorskim” skladbama. Utjecaji su doista snažni, vidljivi i čujni, i iako sam se gore malo našalio, ne radi se o generičnom bendu. Dečke, koji su počeli kao alternativan, garažni, kritički odlično primljen bend (prvijenac ‘Bring ‘Em In’), danas krasi pjevna, tečna (ali ne lakoća u smislu pop instanta), suvremena rock glazba, koju miješaju s plesnim ritmovima i autentičnom glazbom crnačkih korijena (npr. soul). Njihovu prepoznatljivu ”eurovizijsku” melodičnost možemo povezati s još jednim vrlo izraženim utjecajem i domaćom švedskom ostavštinom u obliku grupe ABBA. Na to su dečki ponosni i u intervjuima često izražavaju želju da naslijede te švedske velikane. Za sada im ne ide loše. Ako su na početku izgledali kao mlađa verzija isto tako švedskih The Hives, s današnjom zvučnom slikom sve su bliže sastavu ABBA. U Zagrebu su naprosto oduševili. Nastup kakav treba biti, iako je Norén na trenutke malo pretjerivao s puhanjem u dušu hrvatskih posjetitelja. Dečki znaju raditi s publikom, podići je kad treba, podivljalo je rasplesati, kakvom melankoličnom notom malo rastužiti, a duhovitim riječima i brzo nasmijati. Koncert je bio isplaniran do savršenstva. Sedmeročlani sastav na pozornici je djelovao kao jako dobro podmazan stroj. Posebno su oduševili savršeni glasovi i izvrsna drugarska kemija koja je tijekom cijelog nastupa vladala između Dixgårda i Noréna (prisutnost je na trenutke bila slična onoj legendarnoj koju su na koncertima stvarali Pete Doherty i Carl Barat) . Odsvirali su trinaest skladbi u redovnom dijelu i još dvije u bisu. Set je otvorila instrumentalna, samo uz klavir ispraćena Dalarna, koja nas je odvela u sanjive, iskonske i magične šumom obrasle švedske krajolike. Nakon te uvertire na poprište je upao cijeli sastav u lijepo skrojenim odijelima. Slijedila je pjesma God Knows, koja govori o drugarstvu u bendu i njihovu zajedničkom svladavanju pojedinačnih problema (”Oh brother can you help me out”), bilo da se radi o drogama (”I ain’t sleeping but I want my line”) ili ženama (”Well I turned left just like you told me to / I get excited by the moves you do…/ Well I saw her standing all colored in red I / felt the blues just by the things she said”). Sljedeća je na red došla natempirana, garažna Welcome Home, Luc Robitaille, koja je Zagreb dovela u delirij. Vrućica. Nisu bile mokre samo tinejdžerice u prvim redovima. ”Beatlovska” Your Lover’s Nerve (inače b-side s druge ploče ‘Hurricane Bar’) malo je ohladila vrućicu, a opjevala je neuspjelu romansu. Naslijedila ju je poskočna Song for Aberdeen, kojoj je poseban puls davala izražena bubanj-bas linija pomiješana s hipnotičkim klavijaturama. Pjesma na uspio način kroz priču govori o osveti i suočavanju s takvim posljedicama (Now it’s payback / Now it’s me against the world). Koncert se počeo prevaljivati u drugu polovicu, a pjesme su postajale aranžmanski sve složenije. Melankolična All my Senses govori o otupjeloj i kasnije raspadnutoj vezi (” Thinking all day long, honey what went wrong”). Slijedila je Down in the Past, koja je vrućinu opet podigla, a tematizira uvijek problematične odnose između cure i tašte. U baladnoj You Can’t Steal My Love Gustaf se istaknuo odličnim gitarskim solom. Mean Street nas je odvela u šezdesete, a tko je igrao Need For Speed, njemu je probudila igraćeg duha. Pred finale nastupa slijedile su još dvije skladbe s prvijenca. Prva, prekrasna skladba Mr. Moon bavi se odrastanjem, a Sheepdog nas oduševljava iskonskim, udarnim, garažnim rifom koji je i nakon deset godina sviranja svjež i suvremen. Vječan. S tom skladbom ( i The Band ) prvi su put doživjeli i proboj u inozemstvu. Predzadnja Long Before Rock ‘n’ Roll govori o seksu u vrijeme kad je to još bio nekakav nevin čin, prije razdoblja divljeg rock’n’rolla. Kad još nije bio oskvrnjen, nego nešto sveto, intimno, nešto što je djevojke i dečke puno više povezivalo. Zato nije bio ni toliko samorazumljiv. S druge strane, način poimanja ”seksa” možemo shvatiti i kao prispodobu za opću životnu filozofiju i odnose. Unatoč vanjskom padu temperature, ključanje je doseglo vrhunac pred završne tri skladbe uz prve taktove Glorie. Prva, koja je zaključila službeni dio, radijski hit s posljednje ploče ‘Give Me Fire’, Gloria, pjesma je o ženi koja je napokon postala neovisna. Odlična pop pjesma umotana u crveno, u strastveno, a to se čulo i iz usta posjetitelja. Mnogi su znali cijelu pjesmu napamet, a svi smo strastveno klicali Gloria. Bis je otvorila akustična skladba If I Don’t Live Today, The I Might Be Here Tomorrow, koja je smirila zagrijanu publiku i pripremila je za najveći hit grupe, Dance With Somebody. Njezina energija i plesna struktura kao da su rezervirane za veliki finale nastupa. Produljena međusolo-umetcima na dobrih deset minuta, publici je dala sve svoje, esenciju benda. Frontmani su već odavno bili goli do pasa, sat nastupa prošao je mimogred. Nastup koji je jako iznenadio: mogli bismo ga nazvati kar ‘glazba za sve generacije’. Vruće, plesno i profesionalno. Dečki su dokazali da se dobar pop rock ne radi samo u Engleskoj.
U petak je naslov glavnog izvođača večeri pripao kultnoj grupi New Order. 18. svibnja 1980. karizmatični Ian Curtis počinio je samoubojstvo. Priča grupe Joy Division završila je. I to uoči odlaska na američku turneju koja bi im najvjerojatnije donijela svjetsku slavu. Preostali članovi grupe, basist Peter Hook, gitarist Bernard Sumner i bubnjar Stephen Morris, nisu se predali toj gorkoj sudbini i na zgarištu prijašnje grupe osnovali su novi sastav kojem su dali ime New Order. Na klavijaturama im se pridružila još samo Gillian Gilbert i grupa je u manje od godinu i pol dana izdala prvijenac naslova ”Movement” (koji je očito još bio pod vrlo snažnim utjecajem prijašnje grupe). Ako su Joy Division, kao prvo ime post-punka, krasili Curtisov morbidni bariton, njegovi poetični depresivni tekstovi i melankolična melodika, kojoj su puls davali Hookov izražen bas i Morrisovi bubnjarski zahvati ”ritam mašine”, New Order je obilježio odmak u eksperimentalnije plesne vode, koje su rodile jednu od najvećih senzacija u povijesti popularne glazbe. Postali su jedni od pionira elektroničke glazbe, koja je s procvatom klupske scene u osamdesetima (što vrijedi sve do danas) postala među mladima vrlo raširena i poželjna. Njihova je značajka bilo izrazito uspjelo miješanje rockerskih i dance elemenata. Ta jedinstvena sinteza još je i danas vrlo utjecajna i služi kao uzor mnogim grupama i izvođačima najrazličitijih glazbenih žanrova i filozofija. Do danas su izdali osam dugosvirajućih albuma, posljednji 2005. Grupu su obilježile dvije četverogodišnje stanke u radu, a u posljednjem reunionu nije uz njih basist Peter Hook zbog spora. Ipak, to se nije osjetilo u Zagrebu. Na basu ga je dostojno zamijenio Tom Chapman, a u sastav se nakon deset godina vratila i Gillian Gilbert (koju je tada zamijenio Phil Cunnigham, koji je i dalje član sastava). New Order su grupa u kojoj je u prvom planu uvijek glazba. I pomno odabran popratni vizualni show. Glazbenici su u pozadini. Bernard Sumner definitivno nije rođeni frontman. Za razliku od prisutnog Curtisa, on je sam definicija anti-prisutnosti na pozornici. Na trenutke imaš dojam da gledaš terasni bend, toliko nespretno i smiješno djeluju članovi sastava na pozornici. Sumner se nikako ne uživi u ulogu frontmana, kod Gilbertove imaš dojam da je na antidepresivima (toliko je nereaktivna), Morris bubnja ”samo za sebe”, a zvuk začudo ne trpi. Sve je zvučno izvedeno do savršenstva. Kod te prividne neusklađenosti slike i zvuka brzo ti postane jasno da upravo ta neobična prisutnost glazbenika na pozornici tvori poseban, uspjelo jedinstven show. Atmosfera je bila vrlo klupska. I to na otvorenom. Naprosto magično. Kamo god si pogledao, vidio si nasmijana lica i tijela koja se miču u ritmu klasika grupe New Order. Više nego dostojno New Order su zamijenili prvotno najavljene The Cranberries, čak se usuđujem tvrditi da su organizatori otkazivanjem tih profitirali, jer su ih zamijenili zanimljivijom i kvalitetnijom grupom. Doista neopisivi osjećaji preplavljivali su nas dok si slušao sve te legendarne skladbe.
Setlista se sastojala od petnaest skladbi, mogli bismo je nazvati i ”best of”. U redovnom dijelu odsvirali su ih četrnaest, a onda u bisu još završnu Temptation. U setlistu su uključili i dvije odnosno tri pjesme prethodnice Joy Division, a upravo bi njihovu Love Will Tear Us Apart mogli označiti kao vrhunac večeri. Koncert je otvorila instrumentalna Elegia, napisana u posvetu Ianu Curtisu. Kao što i ime kaže, riječ je o tužaljci koja uz tužne i melankolične komponente sadrži i veselije, vitalnije i životu svjetlije zvučne nijanse. Složena oda smrti, životu i prije svega sjećanju na voljene osobe. Elegia se gotovo neprimjetno prelila u Crystal i na red su došle i riječi. Skladbu otvara poznati stih ”We’re like crystal, we break easy”, a dalje je najviše obilježavaju hipnotički izraženi visoki tonovi basa. Po videu te skladbe svoje je ime dobila i grupa The Killers. Posjetitelji su s pravim oduševljenjem primili sljedeću skladbu, Regret, koja je još i danas pravi mali sinonim za devedesete godine i često je nalazimo na raznim kompilacijama glazbe devedesetih. Riječ je o tipičnoj četveroipolminutnoj ”neworderskoj” skladbi koja se temelji na naglašenom zvuku basa, atmosferskim klavijaturama i metronomskim bubnjevima, a iz pozadine u tu harmoničnu idilu reže uvodni ”catchy” riff Sumnerove gitare. Nakon Regret slijedila je Ceremony, predzadnja skladba iz pera Iana Curtisa i jedna od prvih koje su New Order snimili u studiju. Pjesma koja bi svakako trebala biti jedan od vrhunaca večeri, no očito je ljudi u malo preinačenoj zvučnoj slici nisu prihvatili kao svoju. Odaziv je bio mlak. Radi se o klasičnoj rock kompoziciji koja je specifična upravo zbog igranja s napetošću i izvanredne energije koju izaziva. To neprestano stvara učinak plime i oseke, koji slušatelja intenzivno podigne, pa opet smiri i to ciklički ponavlja. Životno. Tekst je jedan od najsnažnijih koje je Ian Curtis napisao, interpretativno otvoren i složen, iako sadrži samo tri stiha. Refleksivno se osvrće na dotadašnji život (vječno vraćanje istog i životni ciklus: rođenje – vjenčanje – pogreb) te frustrirajuću društvenu okolinu. Žali zbog prebrzo donesene životne odluke i posljedično izgubljene bračne ljubavi. Njegovo ranjeno srce zbog stiske postaje sve usamljenije i smetenije. S jedne strane (gotovo već) izgubljena tinejdžerska ljubav s kojom je u braku i ima dijete, s druge strane nova ljubav, nova čežnja. Kraj pjesme nagovještava samoubojstvo. Ubrzo nakon te pjesme životna priča Iana Curtisa nažalost je prerano završila.
Age Of Consent kao sljedeća odvela nas je božanskom bas linijom koja ti se poslije vrti po glavi još nekoliko dana. Pjesma dolazi s drugog albuma, nazvanog ”Power, Corruption & Lies”, i govori o fizičkoj/seksualnoj vezi koja jednom od aktera preraste u nešto više (”Won’t you please let me go / These words lie inside they hurt me so / And I’m not the kind that likes to tell you / Just what I want to do / I’m not the kind that needs to tell you / Just what you want me to”). Ove godine pjesma slavi već tridesetu obljetnicu, a još uvijek zvuči vrlo suvremeno. Radi se o jednom od prvih komada koji je nagovijestio kasniju, elektroničkije obojenu budućnost sastava New Order. Sljedeća pjesma bila je još dvije godine starija i jedna je od dviju odsviranih te večeri nastalih još pod okriljem prethodnice, sastava Joy Division. Govorim o skladbi Isolation. Pjesma je izgrađena na industrijskom ”beatu”, koji je u ono vrijeme bio vrlo popularan, a uz nju idu visoke linije ”sintisajzera”. Radi se o još jednoj od Curtisovih pjesama koje su vrlo intimistične i govore o njegovim životnim problemima i stanjima. No upravo se s najintimnijim, najpojedinačnijim temama ljudi najbolje poistovjećuju, pa i odatle valja razumjeti nevjerojatan interes za njegovu poetiku. Izolaciju kod njega uzrokuje, a na neobičan je način povezuje, bipolarni ljubavni život, teret postojanja u (egoističnom) društvu i kasno otkrivena bolest koja mu je sve skupa još otežala (imao je epilepsiju). Sljedeća pjesma Krafty personificira zvuk osamdesetih (iako je nastala 2004. i sljedeće godine predstavljena kao prvi singl s ploče ”Waiting for the Siren’s Call”)) i volju za životom. Melodija i tekst, koji potiče nadu u bolje, uživanje i pozitivne vibracije, bili su kao stvoreni za vruću lipanjsku večer u Zagrebu. Razočaranja su dio života; svijet je okrutan i pun iskorištavanja, ali istodobno nudi toliko lijepoga i najljepše: ljubav. Udarni refren, koji se triput ponovi (”Give me one more day (one more day) / Give me another night (just another night) / I need a second chance (second chance) / This time I’ll get it right (This time I’ll get it right)”), bio je kao stvoren za zagrijana zagrebačka grla željna pjevanja. Publika se konačno razživjela i nestrpljivo čekala najveće hitove grupe New Order. Pred konačnim ”best of” scenarijem odsvirali su nam još ”1963”, skladbu o kraju (okončanju) ljubavne afere i vječnoj ljubavi (”Oh, Johnny, do you miss me? / I just want to feel for you / I will always feel for you”). A onda je počelo.
Bizarre Love Triangle. Poznata pjesma iz 1986. još je povećala osmijeh na ustima posjetitelja, a Sumner je načas ostavio gitaru i pretvorio se samo u vokalista. Frontman, koji po prirodnom nastupu to nije, bez gitare doista djeluje smiješno, okrnjeno. Ali ipak i to ima svoj čar. Takvog smo ga prihvatili i navikli se na njega. Bizarre Love Triangle živi svoju legendarnost dalje. Sporija, eksperimentalnija ”live” verzija ipak zadržava svoju poznatu esenciju. Skladba koja vrvi kreativnošću: sve to prekrasno spajanje eklektičnih elektroničkih ritmova i fantastične bubanj-bas linije tvori jedinstvenu mješavinu i još se danas može reći da je suvremenija od 95% glazbe koja se danas radi. Ispred vremena. Pjesma je, kao i svaka njihova, interpretativno vrlo otvorena. Bizarni ljubavni trokut možemo shvatiti kao nešto posve izravno (klasična priča o trećem (tu je moguće da se radi o prijatelju)), koji privuče pažnju i prekine ustaljenost svakodnevice nekog para), a možemo ga razumjeti i u raznoraznim varijantama metaforičkih poruka (droge, platonskost,…). Refren je odavno postao pučki (Every time I see you falling / I get down on my knees and pray / I’m waiting for that final moment / You say the words that I can’t say) i personificira drugu generaciju poslije rata, rođenu u miru, a ipak nemirnu i uplašenu od sebe. Vanjske opasnosti bile su prošlost. Egzistencijalna pitanja pomolila su se na vidjelo više nego ikad. Čak i ako to nije bio Sumnerov cilj, pjesma je ipak izrasla u duhu jednog vremena i još ga danas evidentno odražava. Slijedila ju je s dugim ”introm” isto tako poznata True Faith. Pravovjernost koja oslobađa, makar i nakratko. Što je ta stvar, opet možemo protumačiti po svome. Tekst je napisan tako da nudi najrazličitije odgovore (I feel so extraordinary / Something’s got a hold on me / I get this feeling I’m in motion / A sudden sense of liberty / I don’t care ’cause I’m not there / And I don’t care if I’m here tomorrow / Again and again I’ve taken too much / Of the things that cost you too much / I used to think that the day would never come / I’d see delight in the shade of the morning sun…). Najočitnije su to naravno droge, a inače se zna da su članovi sastava New Order bili veliki konzumenti psihodelije, ecstasyja i kokaina. Zvučni krajolik je klasično ”neworderski” iz kasnih osamdesetih. Melankolija na elektroničkim steroidima. Utoliko više to vrijedi za ”live” verziju koju su izveli u Zagrebu. Pravi klupski plesni hit. Snažan ”beat” i izražene hipnotičke klavijature. 586 kao sljedeća skladba plesnu je atmosferu samo još pojačala. Poslužila je kao odličan most prema posljednje četiri skladbe i postupno se prelila u Perfect Kiss. Među obožavateljima grupe pjesma važi za najpopularniju, no do 2006. nisu je svirali, jer je naprosto bila prekompleksna za izvedbu ”uživo”. Riječ je o skladbi punoj efekata i sampleova (čuje se, među ostalim, žablje kreketanje), koje vodi karakteristični Hookyjev bas. Sva veličina skladbe pokaže se već u prvih, uvodnih petnaest sekundi, a kasnije se samo stupnjuje. Tu je u Zagrebu na scenu stupio Tom Chapman, koji je Hookyja odlično zamijenio, ne samo zvukom, nego i prisutnošću. Nije se uplašio nastupaštva, pokazao je da i on zna basu osigurati lijepo mjesto pod suncem, koje mu je tolikoput oduzeto na ”pop-dance-rock-punk” sceni. Tekst krasi neusiljena, bistra narativna crta koju Sumner na kraju prva dva stiha začini izuzetno lijepim i snažnim stihom: ”I know, you know, we believe in a land of love”. Posebno je poznat treći stih (When you are alone at night / You search yourself for all the things / That you believe are right / If you give it all away / You throw away your only chance to be here today / Then a fight breaks out on your street / You lose another broken heart in a land of meat / My friend, he took his final breath / Now I know the perfect kiss is the kiss of death), koji se začudo ”uživo” nikad ne izvodi, pa ga ni ovaj put nisu. Mnogi bi u pjesmi mogli vidjeti (ponovno) priču o Ianu Curtisu ili općenito o samoubilačkosti, psihičkoj nestabilnosti, (ne)dostižnosti savršenstva (prije svega ljubavi) i životu nakon smrti. Sve otvorena djela. Slobodno po Umbertu Ecu.
Slijedili su vrhunci večeri: Blue Monday i najpoznatija pjesma grupe Joy Division, ”Love Will Tear Us Apart”. Blue Monday je skladba koja je doživjela bezbroj remiksa i još se danas smatra jednom od najvažnijih plesnih skladbi u povijesti elektroničke glazbe. Klupska je himna osamdesetih. Antologijska pjesma i najutjecajnija pjesma koju su Sumner i kolege do danas napisali. Pjesma je atipično strukturirana, s vrlo dugim uvodom koji boje ”nabijajući beat” ritam mašine i naefektirana melodija, te neobičnim odnosom (razdvajanjem) strofe i refrena, koji je labav, mijenja se i posljedično briše granice među njima. Skladba je za klupske prilike prilično mirna i na prvo slušanje nezanimljiva. Ton joj daje neuobičajena monotonija odnosno zasanjanost koja te nikako ne smara, nego te svojim neagresivnim i mamljivo slatkim zvukom postupno zaokupi, a potom ti još dugo ne izlazi iz glave. Narod je skladbu naravno prepoznao i ona ga je osvojila. Divlje skakutanje načas se smirilo i preselilo u unutarnji ”beat” svakoga od nas. Produhovljeni raveri. Za razliku od većine ostalih koncerata, New Order nisu dopustili ni minute odmora. Hit za hitom, (plesni) korak za korakom. Navijeno. Unatoč visokim obrtajima, do katarze je ipak došlo tek kod predzadnje skladbe večeri: vječne Love Will Tear Us Apart. Pjesma koja je odavno prerasla uske žanrovske okvire i čak (nažalost) zasjenila ostale skladbe grupe Joy Division, pa i samu grupu. Pjesma koja definira (glazbenu) Umjetnost. Pjesma koja u sebi spaja sve ono najbolje što popularna glazba ima. Krasi je jedinstvena mješavina savršene pop melodije, jedinstveno spojene s bezvremenskom i mračnom Curtisovom poetikom. Poetikom koja tako profinjeno zahvaća dubinu ljudskog iskustva i bol da teret te boli obara na tlo i emocionalno najstabilnije ljude. Kad je osjetiš i shvatiš, otvori ti se novi svijet. Intimna ispovijest koja ljude spaja i razdvaja više od bilo koje druge skladbe. Spaja u uživanju u njoj, razdvaja u njezinoj istini. Istodobno je najiskrenija i najtužnija pjesma ikad napisana o ljubavnim vezama. Pjesma koja ima već tisuće i tisuće obrada, pa zašto je ne bi smjeli prisvojiti i njezini kreatori? Prečesto se zaboravlja da su joj zvučnu sliku dali upravo dečki iz grupe New Order. Ok, naravno da su Curtisov glas, prisutnost i poetika neponovljivi, i energija i atmosfera grupe Joy Division neponovljive su, a ipak: ako netko ima pravo napraviti ”cover”, onda su to dečki iz sastava New Order. To je možda čak i njihova dužnost. U ”originalu” je zbog Curtisova samoubojstva naime nije moguće čuti više od 32 godine. Radi se o lijepom pokloni grupe njihovu anđelu, Ianu Curtisu. Nema pjesme koja bi bolje definirala posljednje godine njegova života. I na njegovu nadgrobnom kamenu zapisan je taj stih. Epitaf. Autora teksta više nema, ali su zato ostali oni. Verzija grupe New Order dosta je drukčija od poznate. Iz ”power” melankolične tužaljke preobrazi se u odu radosti, pjesmu punu divlje energije. Kontrast između izgovorene riječi i glazbe još se povećava (zbog usporedbe, zapravo dolazi do preinake). No ne unakazuje izvorni uradak. Da je netko želio oponašati Curtisa, ispao bi smiješan, ako ne i gore. Tu ne pomaže ni ”tralala šalala” škola pjevanja. Forma je jedno, ali kad je ona toliko obilježena sadržajem, postane jedno s njim. A budući da je sadržaj interpretacije neponovljiv, neponovljiva je i forma. Toga se ne može naučiti, to se može samo (u)osjetiti. Zato su je dečki na svoj način i prilagodili. Ali su zadržali tračak ”joydivisionovskog” ugođaja. Pjesma koja u originalu govori o razapetosti između dviju ljubavi, o ohlađenoj vezi… dobiva kroz njihovu obradu drukčiji, plesni moment. On naravno više nije tako dubok i intimistički. Ali ipak negdje u pozadini i dalje zadržava i tu dimenziju. I upravo zbog te dvije kombinacije, plesne dimenzije i jedinstvene zamisli i teksta, publika je već uvodni dio primila tako euforično. Skakali su svi. Prekrasni osjećaji. Pročišćavajuće. Oni nakon pedesete koji su rasli s njom, kao i današnji dvadesetogodišnjaci koji se s njom najlakše poistovjećuju. Slične eksplozije oduševljenja dugo nisam vidio na koncertima, a godišnje ih vidim oko pedeset i više. Od početnih stihova (”When routine bites hard, / And ambitions are low, / And resentment rides high, / But emotions won’t grow, / And we’re changing our ways, taking different roads…”) do završnih (”Love, love will tear us apart again. / Love, love will tear us apart again. / Love, love will tear us apart again.”) svi su u glas pjevali tu utjecajnu i genijalnu pjesmu sastava Joy Division. Ne zaboravimo ih. Potom su bez pompe otišli s pozornice i nakon glasnog skandiranja ”We want more” ipak se vratili na pozornicu sa skladbom Temptation. Singl iz 1982. produljio je plesnu dinamiku za idućih deset minuta. Izuzetno duga koncertna verzija, za koju se na kraju pokaže da je čak prekratka, toliko je puna užitka. Ima dva vrhunca, prvi kod ponavljajućeg refrena (”Up, down, turn around / Please don’t let me hit the ground / Tonight I think I’ll walk alone / I’ll find my soul as I go home”) i drugi u izlazu, kad se počnu nabrajati boje očiju (”Oh, you’ve got green eyes / Oh, you’ve got blue eyes
Oh, you’ve got grey eyes / And I’ve never seen anyone quite like you before / No, I’ve never met anyone quite like you before”). Za potonje bi čovjek poželio da se nikad ne prestane. Neka se ponavlja cijelo vrijeme, Neka! No nažalost sve dobro jednom završi. Još naklon i Kraj. Koncert s velikim K. Prave legende osamdesetih, koje još i danas odašilju izrazito pozitivne vibracije. Nadamo se novom albumu i rješavanju spora s Hookyjem.
U subotu je uloga ”headlinera” pripala škotskim indie matadorima, grupi Franz Ferdinand. Dečki danas predstavljaju jedan od vodećih stupova suvremene rock’n’roll scene, i to ne samo u Škotskoj, nego i širom svijeta. Osim zanimljivih i vrlo različitih osobnih priča (odrastanje u Bavarskoj, sviranje u raznim jazz, etno i eksperimentalnim sastavima, do rada u ugostiteljstvu, pa glazbeni promotor i producent, studij slikarstva, bavljenje drvom,…), definira ih i činjenica da su pod imenom Franz Ferdinand počeli djelovati prilično kasno u odnosu na ostale usporedive sastave. ”Strokesi” su još bili tinejdžeri, ”Libertinsi” također, a kod Ferdinandâ pjevač Alex Kapranos i gitarist Nick McCarthy brojali su već oko trideset, bubnjar Paul Thompson i basist Roberty Hardy pak oko dvadeset i pet proljeća. Ta činjenica puno znači, jer je već prva ploča djelovala vrlo zrelo, nimalo tinejdžerski. Od tada su se stvari samo još stupnjevale. Posljednja, treća ploča ‘Ulysses’ naprosto je oduševila kritiku diljem svijeta upravo zbog zrelog i uvjerljivog glazbenog izraza koji zbog umjetničke cjelovitosti (sami često vode računa i o vizualnoj strani) i pomno promišljenog koncepta (na zvučnoj razini) gradi posve vlastiti svijet. Franz Ferdinandi su dakle nastali prije deset godina u Glasgowu i na scenu stupili iste godine kad i The Killers (2004), negdje između prvog (The Strokes, The Libertines, Interpol, The Walkmen…) i drugog gitarskog vala punk-rock revivala (Arctic Monkeys, The Kooks,…), koja su mediji brzo okitili oznakom ”indie” (o samoj oznaci raspravljat ćemo nekom drugom prilikom). Do današnjeg dana izdali su tri albuma, a na jesen se nazire već i četvrti. Dobitnici su mnogih nagrada, među njima i cijenjene Ivor Novello za jednostavno naslovljen prvijenac ”Franz Ferdinand”. Poznati su po jedinstvenoj melodičnosti i pop strukturiranim skladbama. Vrlo su slušljivi, ali nemaju puno zajedničkog sa sterilnom suvremenom pop produkcijom. Unatoč tome što ti se brzo usidre pod kožu, grupa su koje se teško zasitiš. Utjecaji se brzo prepoznaju, ali originalnost na taj način nikako ne blijedi. Baštinu šezdesetih (The Beatles, The KInks…), post-punka i new-wavea slušaju još nijemi, ali im se originalnost ipak ne može zamjeriti. Svojevrsna mješavina svih nabrojenih utjecaja, inteligentnih i duhovitih tekstova, Kapranosov dubok, prepoznatljiv vokal, vladanje instrumentima i suptilno dodavanje drugih žanrovskih primjesa (etno, jazz, elektronika)… tvore unikatnu glazbenu sliku koja grupu unatoč pop formi čini brzo prepoznatljivom i kvalitetnom. U Zagrebu su od početka predstavljanja line-upa važili za središnju točku cijelog festivala, a i većina Slovenaca odlučila je otići u Zagreb samo na večer nastupa Franz Ferdinanda. Očekivala se najbrojnija i najglasnija publika i to se doista i ostvarilo (iako je posjetitelja već po defaultu bilo manje nego prethodnih godina). Posjetitelji su im jeli iz ruke. Odazivali su se na svaki Kapranosov mig za interakciju s publikom, pjevali refrene ili čak cijele strofe i općenito stvorili izuzetno pozitivnu energiju, koja je ionako bila prisutna već nakon koncerta sastava Mando Diao. Alfa i omega nastupa svakako je bio šarmantni frontman Alex Kapranos, ovaj put s malo promijenjenim izgledom, koji po novom krase kratki ”engleski” brkovi (koji po debljini i obliku već podsjećaju na ”potkovu”) te frizura na gobicu. Nastup bismo ukratko mogli opisati kao dinamičan, energičan, sažet i bez suvišne prtljage. Dečki točno znaju što rade. Profesionalno, ali ne hladno. Komunikacije s publikom nije bilo puno, ali kad je bila, bila je učinkovita. Kapranosova gestikulacija je krajnje minimalna, ali ima trenutke naglih poskoka, odsječnih podizanja ruku. Sastav zna ”zaurlati” kad treba; garažni zvuk učinkovito su prenijeli i na open air poprište, no ni mirniji tonovi im nisu strani.
Setlista se sastojala od baš pravog omjera svega što bi trebalo tvoriti cjelovit krajolik izgrađenog benda. Setlista za razliku od već osijedjelih New Order nije bila kompilacija ”best of” skladbi, ali su ipak odsvirali većinu onih koje je publika željela. Odsvirali su prilično zamašan set za festivalske prilike (sedamnaest skladbi) i predstavili četiri nove skladbe, među kojima se posebno isticala Brief Encounters, za koju najavljujem vrlo svijetlu budućnost. Među svim novijima snažno se isticala (iako se Kapranos našalio da su je u Brazilu bolje izveli, a oni koji su bili tamo to i znaju). U pamćenje se snažno urezao i groovy Scarlet Blue, koji krase odlične klavijature i teški gitarski rifovi. Svakako budući singl. Manje su mi u sjećanju ostale druge dvije novosti, Right Thoughts! Right Words! Right Action! i Trees & Animals. Valja naglasiti da se Franz Ferdinandi i dalje drže sebi prepoznatljivog zvuka koji su zacrtali na prve tri ploče, a sudeći po te četiri skladbe, ni na novom se albumu neće od njega puno odmaknuti. Što ne znači da se automatski radi o stagnaciji. Glazba naime nudi toliko različitih načina poboljšanja da to nije uvijek vezano uz upotrebu aktualnih produkcijskih i zvučnih trendovskih smjernica. Prema načuvenom, nazire se izuzetno snažan album koji će imati puno toga za reći, prije svega na tekstualnoj razini. Sama pozornica bila je napravljena prilično zanimljivo, jer je u pozadini visjelo platno s likom Gavrila Principa, za kojeg znamo da je bio atentator na Franza Ferdinanda. Domišljat i značajan potez koji na balkanskom prostoru (u Sarajevu je atentat i izveden) dobiva još više na težini i interpretativnoj dimenziji. Uz takav simbolizam teško vjerujemo samo u praznu estetiku (ali moguća je i ta duhovita domišljatost). Set su otvorili singlom s prve ploče, pjesmom Michael. Pjesma koja izzračuje nevjerojatnu seksepilnu energiju, koju često povezuju s homoseksualnom konotacijom (”Michael you’re the boy with all the leather hips / Sticky hair, sticky hips, stubble on my sticky lips / Michael you’re the only one I’d ever want / Beautiful boys on a beautiful dance-floor / Michael you’re dancing like a beautiful dance-whore…”). Vrlo je jednostavna, lijepo slijediva i opisuje trenutke s nekog tuluma u Glasgowu na kojem su bili prisutni i Ferdinandi. Dva dečka snažno su se zagrijala jedan za drugog i to javno pokazala. Kraj pjesme u koncertnoj je verziji posebno smion, jer se stupnjevito završava ovako: ”So come and dance with me, Michael / So close now. / You’re close now. / Come and dance with me. / Come all over me”. Nedug i ritmički dinamičan uvod lijepo se pobrinuo za otvaranje koncerta. Ljudi su se već uz prve akorde lijepo uživjeli u Franz Ferdinand atmosferu. Skakanje, već prvi ”mosh-pit”… ”Homoseksualnog” Michaela naslijedila je poskočna i plesna Do You Want To, prvi singl s drugog albuma ”You Could Have It So Much Better”. Prava indie plesna himna opet je publiku zalila ogromnim valom energije. Pjesma je ispripovijedana iz ženske(-ih) perspektive. Oslanja se na (ne)pristojne pozive (Well do ya? do ya do ya want to? / Want to go where I’ve never let you before?), koje muškarci obično upućuju ženama, ali u slučaju zvijezda taj se odnos preokrene.
Nakon nove Right Thoughts! Right Words! Right Action! kao četvrta na red je došla još jedna plesno razigrana pjesma: No You Girls s posljednjeg albuma ”Tonight: Franz Ferdinand”. Početne značajne (spolno konotirane) igre riječi (”Oh, kiss me / Lick your cigarette, then kiss me / Kiss me where your eye won’t meet me / Meet me where your mind won’t kiss me”) brzo se prelijevaju u muško (”No you girls never know / How you make a boy feel”) i žensko (”You dirty boys’ll never care / No you boys never care / How the girl feels”) međusobno nerazumijevanje. Taj se jaz može premostiti samo svješću i promišljanjem o drugome. Zavodljiva, gotovo već dub ritmika, odlično se uklapa s melodičnim, neprestano ponavljajućim gitarskim rifom. Pjesma je jedna jedina poetična erotika. Uživo je prekrasno uspijevaju preliti iz studijskih okvira. Koncertna verzija je za razliku od snimljene teža i razotkriva i potencijalno sirovu stranu. Funky bas posebno lijepo dolazi do izražaja. Naslijedila ju je Tell Her Tonight. Skladba koja istodobno vrlo izravno, ali mekano nagovještava dečkovo varanje cure. Varanje na sto i jedan način, važna je komponenta privlačnosti i neugodnog vezanog položaja. Naprosto je krasno zvučala uživo. Suptilno, a ipak izravno. Kvaliteta najboljih. Nakon te skladbe na red je došla dugo očekivana Walk Away. Dah se smirio, a puls je ipak porastao. Divlje ljuljanje u bokovima pretvorilo se u divlje ljuljanje u duši. Pjesma za dušu. Hrana za razbolježenu dušu. Kako nas ponos može uništiti, kako nas izgovorene riječi (koje nismo doista mislili) mogu zauvijek stajati. Čovjek pravo značenje druge, voljene osobe obično otkrije tada kad ona ode. Tek tada vidiš koliko ti znači. Tekst govori o muškarcu koji se upravo rastaje sa svojom voljenom (”I swapped my innocence for pride / Crushed the end within my stride / Said I’m strong, now I know that I’m a leaver”), ali tijekom teksta shvaća da bez nje ipak ne može živjeti. I to unatoč tome što gotovo do kraja tvrdi drukčije (”…Why don’t you walk away? No quake will split the ground / Why don’t you walk away? The sun won’t swallow the sky…I cannot turn to see those eyes, as apologies may rise / I must be strong and stay an unbeliever / And love the sound of you walking away, you walking away / Mascara bleeds into my eye / Oh, and I’m not cold, I am old, at least as old as you ar…And as you walk away, my headstone crumbles down /… As you walk away, the Hollywood winds will howl / As you walk away, the Kremlin’s fallin…”). To samouvjeravanje u uspjeli rastanak brzo se pokaže kao samoobmana. Pjesma završava intrigantnom strofom (”The stab of stilettos / On a silent night / Stalin smiles and Hitler laughs / Churchill claps Mao Tse-Tung on the back”), koja može značiti više stvari: 1. da se događaju i gore stvari od njihova razlaza (što je u skladu s prethodnim metaforama, samo što je ova radikalno tragikomična), 2. i najveće zlo mu se smije, jer mu osim riječi-krilatica i bolne uspomene neće ostati ništa, 3. Možemo je razumjeti i u kontekstu tumačenja pjesme preko Gavrila Principa. Radi se naime o odličnoj, dirljivoj i prije svega inteligentnoj pjesmi koja je kroz svoje prekrasne metafore i slike sposobna obuhvatiti još barem jedno tumačenje teksta. Obuhvaća duh, značenje i ulogu Gavrila Principa, koji je svojim napadom na Franza Ferdinanda pokrenuo dva svjetska rata i brojne društveno-socijalne procese kojih možda ne bi ni bilo. Alex Kapranos je 2006. na Exitu pjesmu i posvetio Gavrilu Principu, pa je vrijednost hipoteze o značenjskoj ”dvokolosječnosti” utoliko veća. Težinu i bol pjesme još više produbljuje glazbena podloga nekakve dinamične melankoličnosti koja nagovještava dramatičnost gore nabrojenih posljedica. Alex tu pjesmu pjeva najosjećajnijim mogućim glasom. Svi gornji osjećaji i odlučujući trenuci obuhvaćeni su u njegovoj interpretaciji. Naježiš se, a može ti se otrgnuti i koja suzica. Kapranos unutar te pjesme pokaže svoju veličinu na pozornici i sve što ljudski glas može. Kad kod pjevača prisutnost i glas postanu jedno, znaš da je dosegnuo svoj trenutak vječnosti. A to doživjeti je nešto najljepše što posjetitelju koncerta može dogoditi.
Nakon još jedne nove, fantastične Brief Encounters, na red je došla još jedna klasika: The Dark of the Matinée. Radi se o pjesmi promjenjivog tempa i pamtljivog središnjeg instrumentalnog dijaloga između blistavog gitarskog rifa i snažnog beata bubnja. Pjesma je zbog svoje strukture brzo potaknula posjetitelje da počnu plesati i za Kapranosom ponavljati podcrtani dio refrena ”Find me and follow me through corridors, refectories and files / You must follow me, leave this academic factory / You will find me in the matinee / The dark of the matinee / It’s better in the matinee / The dark of the matinee is min / Yes it’s mine.” Nakon te plesne poslastice, singla s prve ploče, na red je došla uvodna pjesma drugog albuma, The Fallen. Glazbeno jednostavno pjevno usmjerena (skupno koncertno ”LaLaLa” pjevušenje i neprestano skakanje), a na tekstualnoj razini dotiče se pitanja vanjske vjere i upućena je Isusu (Alex Kapranos je, među ostalim, studirao teologiju). Skladba neprestano aludira (parafraze) na Isusa i njegova djela (”Some say you’re trouble, boy / Just because you like to destroy / All the things that bring the idiots joy / Well, what’s wrong with a little destruction?… Did I see you in a limousine / Flinging out the fish and the unleavened / Turn the rich into wine / Walk on the mean / For the fallen walk among us / Walk among us / Never judge us / Yeah we’re all…”) te ih suprotstavlja suvremenom licemjerju (”So I’m sorry if I ever resisted / I never had a doubt you ever existed / I only have a problem when people insist on / Taking their hate and placing it on your name.”). Što bi Isus radio u današnjem svijetu? S kim bi bio? Kakvo bi mišljenje imao o institucionalnoj uzurpaciji vjere. Što bi rekao na crkveni financijski konglomerat? Što bi rekao na sve društveno-crkvene ekscese? Što bi rekao o vanjskoj vjeri? Gdje bi našao ”vjernike”?…The Fallen kao deseta, slijedi već spomenuta novost, Scarlet Blue, a onda dolazi vrijeme za Can’t Stop Feeling s posljednje ploče. Snažna plesna pjesma koja je kao stvorena za klupsku scenu (plesom možemo rješavati i probleme / plesni podij kao svijet / napušteni mužjak/ica koji se ne snalazi dobro: ” …My soul starts spinning again / I can’t stop feeling… / And you leave me dancing alone / Yeah you leave me to die on the floor / You can’t feel it… / Soul boy, down and alone / And his soul is broken again / But you can’t stop moving / No, you won’t stop moving along”). Koncertna izvedba ima za razliku od studijske još snažne distorzirane gitarske rifove, pa kretanje ulijevo i udesno dobiva i na visini. Pred kraj skladbe u nju su uključili još nekoliko taktova pjesme I Feel Love i time se poklonili nedavno preminuloj kraljici disco glazbe, Donni Summer.
Polako je došlo vrijeme za vrhunac večeri. Take Me Out. Koncertni ”Anthem” prošlog desetljeća, koji to očito ostaje i na početku ovog. Ljudi su nestrpljivo čekali upravo tu skladbu. Prava gitarska poslastica. Energija koja se oslobodila tijekom izvođenja te pjesme neopisiva je. Euforija, provale oduševljenja, ”mosh-pitovi” čak i u zadnjim redovima. Posebno je pamtljiv trenutak kad se skladba naizgled počne lomiti, a zapravo se prevaljuje u drugi, plesno poludjeli dio. To je onaj trenutak kad se tempo skladbe smiri, a stupnjevito se počne oglašavati samo bravurozan, bombastičan McCarthyjev gitarski riff. Neobična, trodijelna struktura skladbe za pop hit najvjerojatnije je recept za takav uspjeh (dug pripremni intro, epohalni gitarski ”bridge” i treći ekstatični dio). Skladba snažno odskače iz cijelog niza ostalih hitova i ostaje ti u pamćenju. Skladba je glazbeno toliko snažna da može zasjeniti sve ostale pjesme s koncerta. I na nekoj razini ih i jest, odnosno snažno je obilježila nastavak koncerta. Već sama ta skladba isplati dolazak na koncert i festival. Mase uživljeno s Kapranosom pjevaju refren (”I say don’t you know / You say you don’t know / I say, take me out!”); ništa drugo u tom trenutku nije ni važno. Tekst je jednostavan i kratak i govori o dečku (ili curi) koji zbog nedostatka samopouzdanja ne uspijeva u osvajanju ništa više od pogleda (So if you’re lonely / You know I’m here waiting for you / I’m just a cross hair / I’m just a shot away from you / And if you leave here / You leave me broken, shattered, I lie / I’m just a cross hair / I’m just a shot, then we can die”). Svakako si sljedeću situaciju možemo predočiti na nekom tulumu ili unutar neke školske okoline. Moguće je i tumačenje teksta kroz atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda (no meni manje vjerojatno). Slijedio je još jedan hit. Ulysses. Radi se o zavodljivoj, pjevnoj pjesmi koja na banalnoj razini svakako govori o spetljavanju, ali je puno više od toga. Reference na Joyceova Uliksa odnosno Odiseja su neosporive. I videospot nagovještava mnoge situacije koje bismo bez problema mogli pripisati ”doživljajima” Stephena Dedalusa. Najočitnije su reference na lutanje svijetom / gradom / maštom, koje se kod Uliksa Franz Ferdinanda ne završava slično kao kod Homerova, kad ovaj stigne kući. Uliks Franz Ferdinanda pokušava naći novi put (”Well I found a new way / I found a new way.”) iz egzistencijalnih stisaka pokušavanjem droga (”While I sit in here, a sentimental face stares / And a voice says hi, so / So what you gotta what you gotta disdain. / C’mon let’s get high”), no taj se ”put odnosno bijeg” završava jadno, jer ga droge samo još produbljuju (” So sinister, so sinister, / Last night was wild. / What’s a matter there, feeling kinda anxious? / That hot blood, grew cold.”). Dom, koji znači utočište, toplinu i odgovor na egzistencijalne probleme, tako se od njega još više udaljuje (You’re never going home. / Not Ulysses, baby… / You’re not Ulysses”). Uliks Franz Ferdinanda po svojoj je biti puno sličniji Joyceovu nego Homerovu Odiseju (jer se radi o običnom čovjeku, ne heroju…), no s druge je strane još nesretan primjerak suvremenog prosječnog čovjeka koji unatoč svom izboru nikad ne nađe sreću. Nakon nove Trees & Animals na red je došla skladba 40 ft. Koncert se polako počeo prevaljivati u završnu fazu, do kraja su ostala samo još tri komada. 40 ft je skladba koja oduševljava već odličnim uvodom. Koncertna izvedba dvostruko je dulja od studijske, pa na površinu izlaze sve sitnice. Ima prekrasan ”jazzy feeling”, a interakcija s publikom ponavljanjem ”LaLaLaLa” je na vrhuncu. Ljudi se prepuštaju toku koji im priprema Kapranos. Tekst je fascinantno dobar i napaja se još jednom grčkom, ovaj put mitološkom pričom o Ikaru i Dedalu. Ona mu služi samo kao inspiracija, jer se zapravo radi o još jednoj egzistencijalnoj zbrci. Čovjek koji stoji na rubu litice namjerava počiniti samoubojstvo (”As I glance once upon the foam / 40 feet beneath my feet / The coldest calm falls / Through the molten veins / Cooling all the blood to slush / That congeals around the brain”). Između života i smrti samo je 40 ft (”40 feet remain”). No ono što slijedi daje mu misliti. Ta radikalna situacija daje životu drukčiji sjaj. Ipak je zaključak nejasan (”Salt scales upon my drying arms / Burn my back beneath the sun / But I am cold beneath the burning rays / Looking down, looking down / Down, down again”). Nakon izlaza te skladbe zavladalo je neobično smirenje, toliko radosno, opušteno, onaj osjećaj, trenutak vječnosti se vratio. Ovaj put zahvatio je publiku. A sljedeća Outsiders bila je kao naručena. Nebeska dramatična atmosfera odlično se poklapa s još jednim genijalnim tekstom. Pjesma opisuje razvoj neke veze u kojoj zaljubljenost preraste u nešto više. Nešto što je iznad zaljubljenosti. Nešto što nas sve zauvijek obilježava (”It’s bright on the outside / The bright love the dark side / I know it’s obvious / But sometimes / You just have to say it / So you don’t feel so weak / About being such a freak / Or alone… / In seventeen years / Will you still be Camille / Lee Miller, Gala or whatever / You know what I mean, yeah… / Love’ll die / Lovers fade / But you still remain there / Squeezing in your fingers / What it means for me to be… / The only difference is what might be is now what might have been”). Nastup je zaključila This Fire i dubok glas Alexa Kapranosa. Pjesma koja se može tumačiti na različite načine, ali svakako u sebi nosi nevjerojatan bijes i tugu. Refren mi je ostao u glavi još nekoliko dana (”This fire is out of control / I’m going to burn this city / Burn this city / If this fire is out of control / Then I / I’m out of control and I burn”). Radi se o skladbi nabijenoj strašću, a za nju znamo da se ponaša jednako kao vatra. Ponekad je to sila koja obasjava ili budi život, a ponekad sila uništenja. Sve dolazi iz istog vira, bitak i smrt. Skladbu su završili tako da su sva četiri člana zauzela prostor oko bubnjeva i zajednički odbubnjala kraj pjesme, a u nju su uključili još beat svoje pjesme Lucid Dreams. Nakon završetka brzo su, bez dugih oproštajnih riječi, otišli s pozornice i za sobom ostavili veliku prazninu. Načas. Nakon minute slijedilo je samo još oduševljenje nad čuvenim i viđenim. Franz Ferdinand su bend koji je obilježio prošlo desetljeće, a usuđujem se tvrditi da će i iduća dva.
INmusic festival tako se i po sedmi put pozitivno završio. Ako ovaj put program nije u cijelosti bio tako privlačan, tim su zanimljiviji bili sami ”headlineri”. Oni su svojim savršenim nastupima isplatili sav trud koji su organizatori godinu dana ulagali u pripremu ovog događaja. Konkretnih primjedbi na organizaciju nemam. Zvuk je bio odličan, zaštitarska služba korektna, a ne nabrijana, te festivalski puls i odnos među posjetiteljima pozitivan i prijateljski. Treba pohvaliti i brojne ”chill-out” prostore koje su pripremili, jer je upravo to jedna od glavnih prednosti ovog festivala pred ostalima. Za iduću godinu im želim uređenje odnosa s gradom, pridobivanje konkretnog sponzora i posljedično proširenje i poboljšanje festivalskog line-upa. Zagreb se pokazao vrlo gostoljubivim, Funk hostel bio je na razini, a trosatna vožnja vlakom ne vuče se previše. Ako Exit ima Tvrđavu, Terraneo more, INmusic se može pohvaliti Zagrebom i njegovom neustavljivom kozmopolitskom privlačnošću. Mi Slovenci pak i dalje nemamo usporediv festival (ako zanemarimo žanrovski usredotočeni MetalCamp)…. Možda će za dvadeset godina biti drukčije.
Setlista
Franz Ferdinand:
1.) Michael
2.) Do You Want To
3.) Right Thoughts! Right Words! Right Action!
4.) No You Girls
5.) Tell Her Tonight
6.) Walk Away
7.) Brief Encounters
8.) The Dark of the Matinée
9.) The Fallen
10.) Scarlet Blue
11.) Can’t Stop Feeling (uključenje: ”I Feel Love” Donne Summer )
12.) Take Me Out
13.) Ulysses
14.) Trees & Animals
15.) 40′
16.) Outsiders
17.) This Fire
New Order:
1.) Elegia
2.) Crystal
3.) Regret
4.) Ceremony
5.) Age of Consent
6.) Isolation (Joy Division cover)
7.) Krafty
8.) 1963
9.) Bizarre Love Triangle
10.) True Faith
11.) 586
12.) The Perfect Kiss
13.) Blue Monday
14.) Love Will Tear Us Apart (Joy Division cover)
bis:
15.) Temptation
Mando Diao:
1.) Dalarna
2.) God Knows
3.) Welcome Home, Luc-Robitaille
4.) Your Lover’s Nerve
5.) Song For Aberdeen
6.) All My Senses
7.) Down In The Past
8.) You Can’t Steal My Love
9.) Mean Street
10.) Mr. Moon
11.) Sheepdog
12.) Long Before Rock’n’Roll
13.) Gloria
bis:
14.) If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow
15.) Dance With Somebody
Gogol Bordello:
1.) Ultimate
2.) Sally
3.) Wonderlust King
4.) Tribal Connection
5.) Supertheory of Supereverything
6.) My Companjera
7.) Start Wearing Purple
8.) Immigraniada (We Comin’ Rougher)
9.) Pala Tute
10.) Break The spell
bis:
11.) Alcohol
12.) Your Country
13.) Super Taranta
Galerija slika
