Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Asia
Izdavač: Frontiers Records
Izlazak: 2012
Trajanje: 49:23
Ocjena: 3/5
John Wetton, Geoff Downes , Carl Palmer i Steve Howe – po imenima nabrojeni glazbenici, vjerojatno najslavniji kvartet u povijesti progresivnog i melodičnog rocka, najnovijim su studijskim izdanjem zakoračili u svoju tridesetu godišnjicu djelovanja (grupa je doduše nastala početkom 1981., ali su prvijenac izdali godinu kasnije), što se svima onima koji se možda sjećaju nastanka ove superzvjezdane formacije čini naprosto nevjerojatnim, jer nitko nije očekivao da će Asia na sceni uspjeti izdržati tako dugo, pa makar i često u posve različitim postavama (jedan od razloga zbog kojih uz ‘pravu’ Asiu danas paralelno djeluje i ‘otpadnica’ John Payne’s Asia). Otud i pomalo spotaknut naslov albuma, koji će među needuciranim zlobnicima, koji ne spadaju među ozbiljne ljubitelje grupe, zacijelo izazvati poneku neukusnu šalu o ‘perverznim starim prdežima usred treće puberteta’.
Unatoč ‘kontroverznom’ naslovu albuma, treba spomenuti da originalna postava Asie nakon ponovnog okupljanja 2006. djeluje već tri puta duže nego u razdoblju od svog nastanka do raspada sredinom osamdesetih te usprkos starim kostima svojih članova još uvijek ima dovoljno snage da se nosi i s puno mlađim melodičnim rockerskim zanatlijama. Stari mačori su pritom još uvijek pravi radoholičari, jer osim stvaranja za Asiu nađu dovoljno vremena i za svoje vlastite sastave; Wetton je odnedavno član reanimiranih UK, Downes i Howe članovi su Yesa, dok Palmer vodi vlastiti prateći bend.
Sve skladbe za »XXX« osim »Judas«, na kojoj je svoj pečat ostavio i Howe, napisali su stari Icon drugari Wetton i Downes, koji su najzaslužniji i za to da su Asia nakon okupljanja još uvijek zajedno te da polako, ali očito napreduju od albuma do albuma, bez obzira na to što se već svi članovi grupe približavaju sedmom križu. Dok je reunijski »Phoenix« (2008.) bio više-manje na brzinu sljepljeno razočaranje, »Omega« (2010.) već je bila uočljiv zaokret nabolje i dokaz da legendarni kvartet uspješno može djelovati i u novom stoljeću te istodobno vratiti nešto one AOR magije osamdesetih koja im je donijela svjetsku slavu, nakon što je većina pristaša već počela preispitivati je li ponovno okupljanje slavne petorke uopće imalo smisla. »XXX« predstavlja logičan nastavak zvučnih standarda albuma »Omega« i istodobno blagu nadogradnju u odnosu na prethodnika, uz povremeno prizivanje retro zvuka osamdesetih, ponajprije na račun bogatstva Downesovih raznolikih klavijaturskih tekstura.
»Tomorrow the World« je sjajno, energično otvaranje koje je iznenađujuće, suprotno uobičajenoj praksi, ujedno i najduža skladba na albumu. Središnji sintisajzerski motiv stvara ugodan dašak osamdesetih, dok refren okrunjen dramatičnim višeglasjima dodatno produbljuje dojam da su klasični Asia ponovno među nama. Wetton nakon brojnih uspona i padova svoj vokal održava u visokoj formi, što vrijedi i za njegovo udaranje po žicama bas-gitare. Downes suptilnim polaganjem klavijaturskih tekstura uspješno dokazuje zašto je jedini član Asie koji je u grupi izdržao sve ovo vrijeme. Howe oduševljava prepoznatljivim gitarskim trikovima, ali je ujedno i dovoljno uviđavan da si ne odreže preveliki dio zvučne torte, dok je Palmer standardno izvrstan u svojim vratolomnim bubnjarskim kreštima. Ritmički bogati »Bury Me In Willow« spaja spokojnu, a ujedno pobjedonosnu atmosferu s lijepim, zaštitničkim asijskim refrenom te klasicističkim aranžmanima na klavijaturama i gitari, što znači da nijednog sljedbenika neće ostaviti ravnodušnim. Solidni »No Religion« jedna je od strukturno zahtjevnijih skladbi s blagim hard rockerskim prizvukom i nekim neočekivanim vremenskim obratima. To je skladba koju ne možeš osvojiti ‘iz prve’, ali ima dovoljno izražen refren da se s vremenom učinkovito usidri u pamćenje.
»Faithful« je zvučno zanimljiva, premda već gotovo standardna Asia power balada o Wettonovim srčanim tegobama, koja na račun bogatih sintisajzerskih aranžmana stvara atmosferu ‘zlatnih’ osamdesetih. Jedna od glavnih odlika albuma »XXX« je izvrsna produkcija, koja osigurava izuzetno bogat zvuk i ravnopravnu izražajnost svih petero instrumentalnih majstora. I »I Know How You Feel«, još jedna power balada u nizu, ima naglašen nostalgičan puls. Prilično predvidljiv, pomalo uspavan tempo s gotovo iritantno ponavljajućim refrenom na sreću ima nekoliko dobrih gitarsko-klavijaturskih umetaka, no inače je riječ o jednoj od manje nadahnutih tvorevina u posljednje tri godine. Srećom, takvih trenutaka na »XXX« nema mnogo.
Jedino što albumu stvarno nedostaje je barem jedna istaknuta zapaljiva himna u stilu »Heat of the Moment« ili »Go«, dakle skladba koja bi slušatelja u trenu digla na noge i dovela ga u stanje stadionske euforije. Sve skladbe na albumu su doduše solidne do dobre, ali nijedna nije nikakav skladateljski iskorak u usporedbi s onim što su bili sposobni ponuditi u svojim najboljim danima. Tome je najbliži i u obliku promotivnog videa izdani »Face On the Bridge«, na kojem legendarni kvartet uspješno stvara onu tako dugo nedostajuću magiju kojom su osamdesetih punili stadione, ali s modernim prizvukom. Budilački refren ukrašen je melodičnim klavijaturskim linijama kakve iz rukava može istresti samo Downes te prebrisanim gitarskim pasažama ‘gospodina Sove’.
»Al Gatto Nero«, po domaće crni mačak, skladba je kojom su se Asia očito htjeli prikupiti svim talijanskim sljedbenicima, jer su naslov skladbe i neki stihovi na talijanskom. Unatoč takvom jeftinom potezu, riječ je o još jednoj prilično solidnoj tvorevini s dašom osamdesetih. »Judas« je melodično rockerska drama u pravom smislu riječi, koja obećava mnogo, no na kraju radije sav potencijal polaže u grabljivi refren. Tekst za »Reno (Silver And Gold)«, bonus skladbu s posebnog izdanja, iz nepoznatih je razloga čisto udvaranje (kalifornijskim) Amerikancima, ali je zato barem po glazbenoj strukturi jedno od zanimljivijih djela s višeglasnim, hipnotičkim refrenom u najboljoj asijskoj tradiciji. Završni »Ghost of A Chance« isprva ne obećava mnogo, jer se otvara kao tipična suzava balada, ali se s vremenom lijepo razvija na račun suptilnih, orkestralnih klavijaturskih umetaka i izvrsnog Howeova gitarskog solističkog nastupa.
»XXX« je solidan uradak kojim su Asia uspješno i okrenuti budućnosti obilježili trideset godina postojanja i izlaska legendarnog istoimenog prvijenca. Svi oni koji su možda očekivali povratak na visokoleteće zvučne standarde iz 1982. bit će ponovno razočarani, jer prema očekivanju nije riječ ni o kakvom AOR vrhuncu, niti se ovaj uradak povodi za zalijevanjem prog rockerskih korijena koji od davnina povezuju sve članove grupe. S druge strane, kultni je kvartet napokon uspio razviti uvjerljivu međusobnu kemiju i stvorio najbolji album nakon ponovnog okupljanja, koji se može s radošću u srcu slušati od početka do kraja, a da pritom barem jednom ne pomisliš na Payneovu verziju Asie. Posebno treba pohvaliti i legendarnog Rogera Deana, koji je nakon dugo vremena oblikovao zaista kvalitetan omot, koji djeluje kao fuzija naslovnica albuma »Asia« i »Alpha«.
Postava
John Wetton – vokal i bas gitara
Geoff Downes – klavijature
Steve Howe – gitara
Carl Palmer – bubnjevi
Produkcija
Mike Paxman
Popis skladbi
1. Tomorrow The World (6:47)
2. Bury Me In Willow (6:01)
3. No Religion (6:36)
4. Faithful (5:37)
5. I Know How You Feel (4:53)
6. Face On The Bridge (5:59)
7. Al Gatto Nero (4:36)
8. Judas (4:43)
9. Ghost Of A Chance (4:21)
