Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1973
Ocjena: 3.5/5
Na svom drugom albumu, “Inside”, Eloy su se zvukovno preusmjerili u višedimenzionalni svijet space rocka i napustili većinu hard/blues rock zvuka koji je prožimao njihov istoimeni prvijenac. Ujedno je to bio njihov prvi album na kojem je pjevačke uzde preuzeo gitarist i šef sastava Frank Bornemann, koji od tada više nije ispustio ulogu glavnog vokala, unatoč tome što neki ljubitelji progresivnog rocka još i danas nisu previše oduševljeni njegovom bojom glasa i navode to kao glavni razlog zašto Eloy nikad nisu uspjeli osvojiti njihovo srce. Frank se našao na glavnom vokalu nakon razlaza s originalnim pjevačem Erichom Schrieverom, od kojeg se razišao zbog drukčijih zvukovnih usmjerenja te Erichovih radikalno ljevičarskih političkih uvjerenja. Potonji je doduše bio tehnički prilično bolji pjevač od Franka, ali se po mom mišljenju ne bi najbolje snašao u novom zvukovnom smjeru sastava, u kojem se iz albuma u album osjećalo sve manje utjecaja bluesa, pa i u Bornemannovu gitarističkom pristupu. Iako je njegov naglašeni njemački naglasak mnogima naporan i njihova glavna mana, mene osobno ne smeta, jer je dovoljno specifičan, u produkciji nikad na prvom mjestu i uz to jedan od njihovih glavnih izvora prepoznatljivosti. Osim toga, od “Inside” nadalje sve su veći naglasak stavljali na dulje instrumentalne dionice nego na vokalne harmonije s kojima su kasnije prilično eksperimentirali i pokušavali ih obogatiti. Uostalom, tek rijetko koji njemački (progresivni) rock bend tog doba mogao se pohvaliti blistavim vokalima, a kamoli pravilnim anglosaksonskim naglaskom. Naivni ljevičarski tekstovi koji su se nalazili na prvijencu i bili su u mnogočemu produkt svog vremena, na sreću su nestali i prepustili mjesto ponajprije znanstvenofantastičnoj tematici, koja se dobro uklapala u promijenjeni zvukovni smjer i mračnije raspoloženje.
Važna zvukovna razlika u odnosu na prvijenac leži ponajprije u tome što je ovaj put Frankova gitara sa svojim karakterističnim bluesy solažama i udarnim rifovima osjetno manje u prvom planu, iako je i dalje važan tvorac udarnih dionica. Hard rock zvuk tu dakle nije ni izbliza nestao i većina vremenskih prijelaza i dalje je prožeta mješavinom udarnih gitarskih rifova, poskakujućeg ritma i bučnih orgulja. Nestali su, međutim, brojni blues rock motivi s prvijenca, a zamijenile su ih dulje, često psihodelično obojene i nepredvidive instrumentalne dionice s većim naglaskom na Wiezorckovim orguljama (druge klavijature na ovom albumu nije koristio), koje često stvaraju mističnu atmosferu. Originalnog bubnjara Helmuta Drahta uspješno je zamijenio Fritz Randow, koji se u kasnijim godinama proslavio i u svijetu heavy metala, kao član sastava Victory, Saxon i Sinner. Poboljšanje na bubnjevima je očito, a Fritzovi masivni prijelazi, bez škrtarenja na činelama, jedan su od glavnih izvora preplavljujuće udarnosti koja puše iz pojedinih dionica. Ako su na prvijenac utjecali ponajprije hard/art rock bendovi poput Uriah Heep ili Deep Purple, ovdje je primjetan i znatan utjecaj Pink Floyda, koji će se sve više osjećati sa svakim sljedećim albumom, a mjestimice i Jethro Tull.
Više od 17 minuta dugačak “Land Of No Body” njihov je prvi dulji space rock ep s brojnim nepredvidivim vremenskim intervalima te energičnim dionicama između ritma, orgulja i gitare. Nakon uvodnog, mračnog gitarskog rifa koji dosta zvuči u stilu nekih Black Sabbath, nenadano upadnu orgulje koje dodatno pojačavaju turobno raspoloženje beživotnog svijeta što ga je razorila nuklearna katastrofa. Slijedi dramatičan prijelaz na poskakujućim bubnjevima i snažnom, a elegantnom basu te vatreni gitarski rif, u kojem možemo nazorno čuti njihov (u svijesti većine slušatelja naravno naširoko previđen) utjecaj na razvoj heavy metala. Začinjene dionice na hammond orguljama i gitari cijelo vrijeme drže napetu atmosferu. Space rock učinak pak zaista zaživi u odličnoj instrumentalnoj dionici s brojnim dramatičnim dionicama na orguljama, koje u pozadini prate moćne linije Stöckerove bas gitare. Wieczorkove teksture na orguljama prvenstveno su “krive” za brojne obskurne, psihodelične zvukove i posljedično mračno, apokaliptično raspoloženje. U srednjem dijelu nastupa dramatično stupnjevanje na orguljama i poskakujućim bubnjevima te odlična solaža na Frankovoj gitari. Potonji ovaj put iznenadi i u vokalnom smislu, jer otpjeva nekoliko prilično visokih, vriskavih vokalnih linija koje imaju svoje ishodište u nekim dijelovima Uriah Heep i Deep Purple, a kasnije su postale i jedan od važnih elemenata heavy metala. Završna dionica s melankoličnim intervalima između orgulja, poskakujućeg ritma i gitarskog rifa pak nevjerojatno podsjeća na motiv iz Iron Maiden klasika “Phantom Of The Opera”. Iako prilično sumnjam da su potonji ikad uopće čuli za Eloy, bez obzira na dokazanu sklonost progresivnom rocku njihova šefa, sličnost je gotovo zapanjujuća. Sličan melankolično-dramatičan motiv za jedno od svojih ranih djela inače su upotrijebili i Camel. Duljina naravno nikad nije jamstvo uspješnosti, ni u svijetu progresivnog rocka, ali ovo je po mom mišljenju zasigurno najbolje djelo na albumu.
Slijedi naslovni “Inside”, koji se otvara udaranjem po zvonima i prekrasnom, melankoličnom melodijom na akustičnoj gitari. Nakon tog romantičnog, psihodeličnog uvoda iznenada upadnu gotovo “povampirjeni” slojevi orgulja, koji u tren oka poput sapunice razbiju romantiku i stvore gotovo jezivo raspoloženje. Tu se čuje kako je Wieczorke na orguljama više nego očito napredovao u odnosu na prvijenac, dok Frankov gitaristički talent nikad nije bio upitan i potonji ni ovaj put ne škrtari s melodramatičnim rifovima i solažama. Upad odličnog, melankoličnog gitarskog rifa, koji u pozadini prati dodatna ritam gitara, prava je paša za uši. Slijedi vatren prijelaz s energičnim gitarskim dionicama koje se prelijevaju s orguljama. I melankoličan vokal dobro obavlja svoju ulogu pripovjedača priče o čovjekovoj vječnoj težnji da se uzdigne k zvijezdama i otrgne od zemaljskih okova. Pojedini vremenski prijelazi doista uspijevaju stvoriti futurističko raspoloženje nekoga tko se izgubio u sivoj, robotiziranoj ljudskoj svakodnevici.
Ako je album do tog trenutka zvučao razmjerno originalno, na “Future City”, ponajprije u uvodnoj i završnoj dionici, čuje se više nego očit utjecaj Jethro Tull, osobito njihova vrlo popularnog i tada aktualnog albuma “Aqualung” (1971). To ne potvrđuju samo uvodni mračan ritam i obskurni efekti na udaraljkama, nego i Frankov vokal, koji tu više nego očito (neuspješno dakako) pokušava pogoditi boju Iana Andersona. Brojni prijelazi između naelektriziranih i akustičnih dionica tvore dobru ravnotežu između dramatičnosti i sanjivosti. U srednjem dijelu nastupa i odlična latinski obojena instrumentalna dionica na “šamanskim” udaraljkama i bubnjevima te odlična gitarska solaža uz očito korištenje wah-wah efekta. Nakon dramatičnog stupnjevanja na psihodeličnim udaraljkama ponovno upadne onaj uvodni obskurni folk rock motiv s prljavim rifom i Frankom u “ulozi” Iana Andersona, koji ipak pjeva previše kroz nos da bi uspješno pogodio unikatnu “trubadursku” boju. Ipak prilično zabavan eksperiment kojega se nije usudilo prihvatiti mnogo sastava; možda bi uvođenjem flaute uspio i djelomično uspjeti.
Završni “Up And Down” sadrži psihodelično obojen uvod na bučnim orguljama, brojne psihodelične efekte i moćne dionice na gitari, koje isprva prati spor, umiren ritam, nakon čega s prvim vremenskim prijelazom nastupa epsko-dramatičan motiv. Frank tu opet pjeva drukčijom bojom glasa (više je nego očito da se još nije mogao odlučiti na koji bi način pjevao jer je dobro bio svjestan svojih vokalnih nedostataka), koja se bez obzira na to dobro uklapa među space rock valovanja i energične dionice s intervalima između gitare i orgulja. Kompozicija postaje zaista zanimljiva uvođenjem odličnog motiva s poskakujućim bubnjevima i gitarom, kojem se pridruži i svečan zvuk orgulja. Slijedi epsko ritmičko stupnjevanje na bubnjevima, basu i orguljama, koje u kombinaciji ponovno stvara futurističko raspoloženje. U jednom trenutku upadne i naracija, koja zbog jakog njemačkog naglaska zvuči prilično nerazumljivo. Završna dionica s vatrenim dionicama na orguljama, koje Wieczorke provuče kroz poseban efekt koji stvara odjekujući zvuk, i marš na poskakujućim bubnjevima vode kompoziciju u njezin nagli kraj.
Eloy su s “Inside” u svakom pogledu napredovali nabolje i pokazali prilično veću mjeru zvukovne originalnosti i nepredvidivosti u odnosu na hard rock prvijenac. Album cijelo vrijeme sadrži odličan protok te kompleksne dionice s pravom ravnotežom između udarnosti i sanjivosti. Istodobno je uspješan i u stvaranju futurističkog raspoloženja, koje je oduvijek bilo ključno za kvalitetan space rock. Iako na njemu ima samo četiri kompozicije, sve su redom vrlo dobre, a najdulje djelo jedno je od njihovih najboljih uopće, i premda su slijedili još prilično bolji albumi nego što je “Inside”, on je zasigurno njihov najvažniji album, koji ih je iz obskurnih patuljaka art/hard rocka lansirao među najbolje predstavnike njemačkog progresivnog rocka. Gospodin Bornemann je od tada samo još usavršavao svoje vizije svemirskih putovanja kroz nepoznate galaksije i mističnih gradova na rubu zamislivog. Njegov dijalektalni vokal pak je, koliko god to nekom anglofilu možda zvučalo kontroverzno, cijelo vrijeme dobro služio za pripovijedanje znanstvenofantastičnih koncepata i kao jedan od glavnih prepoznatljivih elemenata sastava, tako da ih poslije nitko nije mogao krivo proglašavati nekakvim njemačkim Pink Floydom ili Yesom.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara, udaraljke
Wolfgang Stöcker – bas gitara
Manfred Wieczorke – orgulje, udaraljke, prateći vokal
Fritz Randow – bubnjevi, udaraljke, akustična gitara, flauta
Produkcija
Eloy
Popis skladbi
1. Land Of No body (17:14)
2. Inside (6:35)
3. Future City (5:35)
4. Up And Down (8:23)
Bonus skladbe s reizdanja:
5. Daybreak (3:39)
6. On the road (2:30)
Trajanje albuma: 43:07
