„Into Darkness” (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad

Mjesto: Beč / Arena / Austrija
Datum koncerta: 16.11.2012
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 35,90€

»Into Darkness« – turneja s paketom od pet sastava jedna je od onih tipičnih, novodobno taktičkih koncertnih ponuda koje svake godine krstare našim globusom. Udruživanje snaga skupina koje prati ciljana publika specifičnog ukusa danas je gotovo nešto samorazumljivo. Ako u takvoj falangi bendova ima žanrovskih razlika, to je dobro, ali ne smiju biti prevelike. Mogu biti osjetne, ali moraju biti održive, podnošljive, kako bi se sačuvao ciljani kredibilitet svake takve turneje u stilu »mini putujući festival«. Posjetitelj će ipak skupiti novac za ulaznicu da bi u društvu četiriju ili pet bendova svjedočio nastupu skupine zbog koje je u prvom redu odbrojio svojih trideset ili četrdeset (ne više) »sitnih komadića«.

Tako je turneja »Into Darkness« spojila švedske melodične metal industrijalce Pain, strastvene portugalske eksperimentalne black metal velikane Moonspell, sve zapaženije finske doom death metalce Swallow The Sun, švedske doom metal povratnike Lake Of Tears i novu nadu doom metala, Grke Scar Of The Sun.

SCAR OF THE SUN:
U tri četvrt do sedam, u kasno poslijepodnevnim satima, spektakl se otvara! Na pozornici stoje Grci Scar Of The Sun. Velika dvorana bečke Arene (za sve koji tu još niste bili, Arena je neka vrsta »povećane« izvedenice ljubljanske Metelkove) gotovo je poluprazna, nekoliko poprilično udaljenih promatrača krati si vrijeme s pivom u ruci na opreznoj udaljenosti od pozornice, dok ostali još uvijek radije glođu konstrukciju šankova u neposrednoj blizini. Scar Of The Sun su u pola sata predstavili svoj studijski prvijenac »A Series Of Unfortunate Concurrencies«, koji je izašao krajem svibnja prošle godine. Bez posebnog pompa, s poprilično generičnosti u gitarskim frazama i melodijama, Scar of the Sun su u svoj repertoar između ostalog uvrstili skladbe Disposable, Gravity, Burn The Memory, a nastup zaključili skladbom I Lost. Elementa gothica gotovo se ne osjeća, ili se izražava izrazito neuvjerljivo, na štetu melodija koje su mogle biti potkrijepljene čak i »power metal riffom«. Ipak je riječ o »doom« metalu, no s manje uspjelim plasiranjem »zlokobnog«, a svoje je uzeo i danak loše zvučne kulise, koja nije skrivala nerazgovjetnost zvuka u miksu punom zamućenih gitara.

LAKE OF TEARS:
Prvi veći interes izazvali su Lake Of Tears. Riječ je o skupini koja ima što reći, jer postoji od početka devedesetih. Album »Illwill«, izdan prošle godine, nastavlja ispovjedni trend prethodnika »Moons And Mushrooms« (2007) i donosi, za bend u novoj eri naglašeno nabrijan, mračan doom metal album koji sadrži čak i elemente death metala. Dakle, možemo reći da u tom smislu Lake of Tears na neki način zatvaraju svoj razvojni krug, jer su se približili osnovnim polazištima albuma »Greater Art« (1994). Istodobno novi album nosi uvjerljiv domet umjetničke zrelosti, jer posjeduje i progresivne i psihodelične elemente, uz spomenutu dozu »doom/gothic« i »death metal« elemenata. Više nije velika vijest da su Lake Of Tears primjer skupine koja je na svojim albumima razvijala poantu metal tradicije u raznim hibridnim oblicima, a album »Illwill« taj zaštitni znak skupine za nova vremena čuva iznimno uvjerljivo. Sastav je »napao« Arenu i brzo udario s dvije klasično zamišljene, ali nove Lake Of Tears točke, i to Taste Of Hell i Illwill.

Zvučno su Lake Of Ters zvučali opipljivije od prethodnika Scar Of The Sun, iako gitare pjevača Daniel-a Brennare-a i drugog gitarista Fredrik-a Jordanius-a nisu postizale optimalni učinak. U repertoaru su se našle monumentalne Lake Of Tears klasike Raven Land, Demon You / Lilly Anne, The Greyman te Boogie Bubble usred nastupa, koje su malobrojnije punokrvne sljedbenike skupine te večeri na koncertu otpremile u sedmo nebo. Osobito je pretposljednja skladba House Of The Setting Sun s aktualnog albuma »Illwill« donijela jednu od najzanimljivijih točaka koncerta, jer je riječ o izvrsnoj mješavini progresive i psihodelične hipnoze, koja je stavila »točku na i« vrlo uspješnom nastupu Lake Of Tears, koji je do optimalne realizacije ipak nosio nekoliko kočnica.

Patetično je ispao Brennare kad je nakon koncerta pokupio sa štendera trzalice, čak se sagnuo da pokupi onu posljednju koja mu je tijekom koncerta pala na pod, te ih hitro strpao u džep. Neka sljedeći put naloži tehničaru da ne gubi dragocjeno vrijeme i da ih ne zatiče na stalak mikrofona, a Brenanre ih može pretopiti recimo u polivinilnu vrećicu i iskoristiti njihovu upotrebljivost. Neće iritirati ni Brennare-a, a još manje publiku, koja se nadala nekom lijepom suvenir s koncerta. Za dodatnog klavijaturista, koji bi se brinuo za klavijature tijekom koncertnog nastupa, kod Lake Of Tears očito nema novca – pomogli su si naime kar zvučnim matricama.

SWALLOW THE SUN:
Iz nastupa u nastup prve tri skupine raspoloženje je išlo strmo uzbrdo. Swallow the Sun, prvi čistokrvni hibrid dooma i death metala te večeri, iz Finske, bili su prva skupina koja je u potpunosti oduševila svojom izvedbom. Inače sekstet, koji srećom ne treba puno prostora na pozornici, jer je vrlo statične naravi. I što je glavno, ne treba matrice. Ima svog klavijaturista Alexi-ja Munter-ja i i on je u zvučnoj slici djelovao izvrsno uklopljen među masivne i polako valjajuće gitarske riffove Juha-e Raivio-a i Markus-a Jämsen-a. Zvuk je poslužio zlokobno grabežljiv i zarazan moment, koji je u 40 minuta nastupa dokazao izrazitu homogenost ekipe. Ona je zajedno već dvanaest godina u praktički nepromijenjenoj postavi (iznimka je bivši bubnjar Wintersuna Kai Hahto, koji se sastavu pridružio 2009.), pa ne čudi izniman izvedbeni uvjerljivost sastava na pozornici.

Pjevač Mikko Kotamäki i na ovoj jesenskoj turneji nosi majicu s otiskom Grigori-ja Rasputin-a (Rasputin nije samo skladba Boney M, nego i onaj »povijesno negativno natopljeni« misteriozni lik nekadašnjeg Ruskog Carstva). Ona nije ništa drugo nego turnejska majica Type O Negative iz 2008., kad je legendarni i nažalost pokojni sastav promovirao svoj posljednji studijski album »Dead Again« (2007). Na pozornici Mikko stoji nepomično, a koncert zapravo u cijelosti prostoji i na taj način održava mračnu, u vječnu žalost natopljenu, izražajnu narav skupine. U interpretaciji se služi dvjema vrstama grunta. Nižim – death metalskim, kao i višim, režećim. Gdje to dano raspoloženje zahtijeva, prebaci se i u čisto pjevanje. Sastav je iskoristio priliku da konkretno istakne svoj peti studijski album »Emerald Forest and the Blackbird«, koji je izašao ove godine, i posvetio mu čak tri točke.

Nastup sastava Swallow The Sun uspjela je mješavina suverene izvedbene uigranosti, gdje si ruke pružaju iznimno zarazni elementi psihodeličnosti, gotičkog sentimenta i nadasve doomovske tvrdoglavosti. Sve to učinkovito stvara grabežljivu atmosferu koja te usisa daleko, u poseban svijet bezgranične melankolije. Intimna klupska scena približila je skupinu slušateljima još intenzivnije nego što smo tome svjedočili na nastupu skupine na ovogodišnjem izdanju Metal Campa u Tolminu. Taj je događaj u mnogočemu podsjećao na vrlo uspješan klupski nastup Swallow The Sun u ljubljanskoj Gala Hali 2010., kad je skupina predstavljala tadašnji album »Fool Moon« (2009).

MOONSPELL:
»Alpha Noir« novi je izvrstan manifest ovog cijenjenog portugalskog sastava, koji je u karijeri osnovnim polazištima black metala prikvačio već bezbroj žanrovskih ukrasa. Moonspell su uz sva izražajna odstupanja uvijek čuvali kredibilitet, zato ne postoji studijski album koji bi nagovještavao mogući umjetnički »promašaj«, premda su ta odstupanja izrazito provokativna u smjeru gothic metala, dark metala pa čak i industriala (The Butterfly Effect). Novi album je razvojna nadogradnja izvrsnog prethodnika »Night Eternal« (2009). Tko je Moonspell već gledao, jasno mu je kao dan da se s ovom skupinom nije zdravo šaliti. To su primjerice 2009. na zajedničkoj turneji s Moonspellima iskusili i glavni nositelji turneje Cradle Of Filth, koji su u usporedbi s nemilosrdnim Moonspell orkanom punokrvne izvedbene perfekcije, na svojim nastupima, nakon što su svake večeri nasljeđivali pozornicu poslije nastupa Moonspell, i u Zagrebu i u Ljubljani, ispali upravo nedorasli, blago rečeno čak dječje nezreli. Ovaj su put Pain izbjegli tu krajnje nezahvalnu opasnost, koja bi mogla razoriti pozornički suverenitet Tägtgrenu i društvu, zahvaljujući izraženoj žanrovskoj udaljenosti koja vlada između dviju skupina.

Za Moonspell se pozornica oslobodila. Skupina je dobila dodatni prostor, jer su mali set bubnjeva prvih triju predgrupa maknuli. Portugalci su dobili na raspolaganje puni sat za nastup i u tom satu utjelovili pravu srž svojeg glazbenog poslanja, koje je Arenu pretvorilo u prah i pepeo. Strast koja ključa u žilama ovog izvrsnog kvinteta, križana s ekstremnom agresijom punokrvne mješavine zla i propasti, perjanom je lakoćom oživjela na pozornici karakterne osobine zavijajućeg vukodlaka, koji se ni pred čim ne zaustavlja, osim pred točno odmjerenim zrnom srebrnog metka. Fernando Ribeiro je u tom smislu prava pravcata pozornička neman. Karizmatični, za portugalski prosjek »niskog rasta« pravi div zapovjednik, na pozornicu je marširao u vojničkoj maniri, rikćući prve stihove uvodne skladbe Axis Mundi s desetog studijskog albuma »Alpha Noir / Omega White«. Na glavi je imao nabijenu kacigu koja je asocirala na prikaze rimskih gladijatora, grčkih hoplita, čak i grčkog boga rata Aresa. Dobro popunjena dvorana zanosno je reagirala na svaki gest vražjeg frontmena.

Desnu stranu u publici zauzeli su posjetitelji iz Portugala. Da. Usred Beča. Taj »dodatni začin« stvorio je iznimno intenzivnu kemijsku vezu između publike i sastava na pozornici, a vrući temperament neiscrpnih mališana portugalskog podrijetla u prvim redovima izazivao je, uz glasne portugalske ovacije, čak i pravu pravcatu jecavu suzljivost. Moonspell su u repertoaru konkretno istaknuli svoj novi samostalni studijski uradak, a uz to »prikvačili« još i paket ustaljenih, tiho očekivanih klasika sa starijih albuma, kao što su Opium, Awake, Wolfshade, Vampiria, Alma Mater i Full Moon Madness.

Skupina je začarala prisutne razrađenom pozorničkom predstavom, izrazitom zanesenošću pri sviranju svakog gitarskog riffa, odličnim iskorištavanjem valjajućeg kotrljanja bubnjeva i uopće dinamike na relaciji ritam sekcije bubnjevi-bas gitara, a o tome tko su bili glavni gitarski solisti te večeri uopće ne gubim riječi. Gitarski dvojac Ricardo Amorim i Pedro Paixão (potonji se brine i za klavijature) komunicirao je kao fino sječivo koje može na mikron precizno rezati olovne listiće. Beskompromisno. Naravno, ali bez bestijalnog Fernanda Ribeira Moonspell ne bi zaslužili predznak punokrvnih štovatelja kulta »vukodlaka«. Ribeiro je donio izniman vokalni nastup. Njegov »growl« je ubilački, a velika je šteta što skupina nije imala na raspolaganju više od jednog sata. Taj je pjevač iznimno uvjerljiv i u čistom pjevanju, jer stvara nizak, muževan vokal, kombiniran s čarolijom šapta – idealan za igranje s gotičkim elementom. Taj element ne skriva ni izvrsni bonus studijski album »Omega White«, koji možete dobiti u količinski ograničenom izdanju albuma »Alpha Noir«. Na kraju koncerta Moonspell možemo povući završnu crtu: Moonspell se obavezno gleda u ulozi glavnog nositelja večeri. Sat je bio prekratak, a ekstatična publika ostala je još poprilično izgladnjela.

PAIN:
Od osobne zabave slobodnog glazbenog vrtlarenja do priče o uspjehu! Tako bi se otprilike jednim dahom mogla sažeti poanta o Pain, koje je 1996. kao projekt pokrenuo šef sastava Hypocrisy i jedan od ključnih stupova koji su pridonijeli velikom planinskom masivu učvršćivanju metal glazbe na međunarodnoj sceni – većinom i preko usluga studija Abyss, hiperaktivni i nepokolebljivi glazbenik i producent Peter Tägtgren.

Pain su danas dobro prepoznatljivo glazbeno ime. U studiju je Pain samo jedan čovjek. Peter Tägtgren s glavom i bradom. Na turnejama pak projekt Pain preraste u kvartet, koji uz Petera na mjestu gitarista/vokala zaokružuju još čokati kovrčavi gitarist Michael Bohlin, basist »indijanskog izgleda« Johan Husgavfel i bubnjar David Wallin, koji Tägtgrenu pomaže još od 2003.

Pain, koji su svoje ime u svijetu učvrstili zahvaljujući osobito dvjema turnejama s Nightwish 2008. i ove godine (Sjeverna Amerika), odmah su udarili udarnim hitom Same Old Song, u koji se publika začas uključila. Neka spomenem da se ona nakon nastupa Moonspell dobro izmiješala i pročistila u prvim redovima. U Areni, koja je bila vrlo lijepo popunjena, ali ne tako da se u njoj slučajno ne bi dalo disati, ljudi su jednoglasno poskakivali na gotovo svaku skladbu Pain. Naravno, ona je podložena industrial ritmom, koji bubnjanje Davida Wallina samo učvršćuje, a istodobno skladbe sadrže i dodatne podritamske uzorke. Sve programirano i dodano uz pratnju zvučnih matrica. Svi tehno uzorci, kao i klavijature (sintisajzeri), koji ne skrivaju poticaje zvukova elektroničke plesne pop glazbe davnih dana s prijelaza osamdesetih u devedesete, do raznih primitivnih Atari PC zvukova, čak i Game Boy zvukova, temelj su zvučne kulise koju s jedne strane grade Pain, a druga polovica toga pripada naravno carstvu masivno nadistorziranih gitarskih riffova, koji lebde nad tehno podlogom industrijske ezoterike. U tom smislu ne bi bilo glupo, glede žanrovske kompatibilnosti, u postojećoj koncertnoj falangi »Into Darkness« zamijeniti Moonspell s Fear Factory, no po svoj bi prilici onda Pain otvarali koncerte prije Fear Factory.

Iskorištenost melodija u takvom je okruženju potpuno definirana, a atmosferični ulov potpuno kapitaliziran. Također i što se tiče zvučne kulise. Ona je tijekom koncerta u Areni bila odlična. To znači da su Pain te večeri doista isporučili odličan koncert, što je potvrdila i izvanredna uživljenost publike. Odličnoj izvedbi kumovalo je i vrlo dobro raspoloženje Petera Tägtgrena, kojemu je vokal dobro služio tijekom nastupa skupine, a vedro raspoloženje karizmatični frontman vječno neispavanih očiju iskazivao je i čestim smiješkom i čvrstim dijalogom s publikom između koncertnih točaka. I ovaj je put vitki Tägtgren, odjeven u luđačku košulju, podsjećao na »uvrijeđeni špagetić«, a sam lik mogao bi se uvrstiti u animirani film »Čudovišta iz ormara«. Vječno i u skladu s tradicijom glazbe Pain, dakle.

Bi li itko uopće mogao posumnjati u uspjeh, ako nižeš hit za hitom, između ubaciš nekoliko novosti, predvođenih najnovijim hitom Dirty Woman, i koncert očekivano zaključiš traženima On And On te ultra poznatom Shut Your Mouth? Raj za sve prave Pain fanove u Areni doživio je pravo utjelovljenje!

Možemo reći da je ovaj koncertni maraton završio nadasve uspješno, ponajviše zahvaljujući kompaktnoj i razrađenoj pozorničkoj mašineriji Pain, dok je istodobno ironično, a ipak posve na mjestu izreći opasku da bi fenomenalni Moonspell, uz još dodatni sat repertoara, posve mogli zamijeniti Pain na mjestu glavnog nositelja večeri i da bi turneja »Into Darkness« također bila u svemu kredibilna. Pitanje je, međutim, bi li se i financijski isplatila. Zato je bilo nužno udružiti snage s Pain, koji su doveli glavninu ciljane publike na koncert, a vjerojatno i na samu turneju. Što reći! Doživljaj vrijedan svih grijeha!