Izvođač: Banco Del Mutuo Soccorso
Izdavač: BMG Ricordi
Izdanje: 1973
Ocjena: 4.6/5
Talijanska progresivna scena jedna je od najboljih na svijetu. To je posebno vrijedilo u sedamdesetima, kad su se naši susjedi mogli pohvaliti hrpom sjajnih bendova. Na vrhu te hrpe je za mene osobno Banco del Mutuo Soccorso. Naziv talijanski Emerson, Lake and Palmer obično se koristi za Le Orme, no ipak mislim da ga Banco više zaslužuju, jer imaju puno agresivniji pristup od svojih sunarodnjaka.
Banco su prije ovog albuma izdali već dva, koja se oba tretiraju kao remek-djela, posebno Darwin, koji ga mnogi smatraju čak i najboljim talijanskim progresivnim albumom uopće. Teško bi itko pomislio da mogu dosegnuti takve visine kao na Darwinu, ali štoviše, Banco su sva svoja prijašnja postignuća nadmašili i upisali svoje ime u povijest progresivne glazbe.
“Canto Nomade” počinje uvodom koji podsjeća na “Lamb Lies Down on Broadway” sastava Genesis. Izvanredna skladba razvija se polako i odsvirano je nekoliko dijelova prije nego što stignemo do vrhunca, kad di Giacomo zapjeva “Io Sono Nato Libero” (rodio sam se slobodan). Nakon toga slijedi dugi jazz dio, koji je za jazz iznimno organiziran i melodičan. Čak i kad sviraju jazz, Talijani uvijek imaju na umu lijepe melodije. Za “Non Mi Rompete” bi se do neke mjere moglo reći da je pop. Možda zato što je tako jednostavna pjesma. Ipak, u njoj su tipični progresivni elementi – prvo lijepi dio, a zatim potpuno odštekan refren. U njoj za promjenu dominira gitara, tek na kraju se Nocenzi malo poigrava solažom na sintisajzeru. “La Citta Sottile” je sporija stvar, u kojoj prevladavaju klavir Giannija Nocenzija i snažni tenor Francesca Di Giacoma. “Dopo” je jedna od najboljih skladbi koje sam ikad čuo. Prve dvije minute predstavljaju upravo ono zbog čega sam uopće počeo slušati progresivnu glazbu. Počinje polako, ali se uskoro razvije pakleni tempo i doslovno osjetiš onu pozitivnu napetost. Kasnije se skladba smiri, i dobro je da je tako, jer je intenzitet koji se osjeti u tim uvodnim minutama gotovo prejak. No nije dobar samo početak, i kasnije nastupi nekoliko dijelova od kojih osjećam žmarce po cijelom tijelu. Završava isto kao što je počela – nježnom linijom na sintisajzeru, koja svjedoči o tome da su Banco bili jedni od najboljih korisnika tog instrumenta. Vokal je naravno opet izniman, ima puno promjena ritma i taktova zbog kojih skladba nikad nije dosadna. Za kraj “Traccia II”, instrumental koji počinje tiho i polako, ali se do kraja razvije u silovitu salvu, u kojoj se posebno ističu sjajne višeslojne klavijature. Veliko poboljšanje u odnosu na “Traccia I” i doista veličanstven završetak!
Stil koji sviraju Banco mogao bi se usporediti s Emerson, Lake and Palmer, uz razliku da se Banco puno više posvećuju i melodiji. Dok su ELP znali povremeno pretjerati sa svojim eksperimentima, Banco su našli upravo pravu kombinaciju melodije i kompleksnosti. U glazbi se osjeća snažan dašak talijanske sentimentalnosti, koju sam kod sastava s Apeninskog poluotoka tako zavolio. Za razliku od Darwina, veći je naglasak i na sintisajzerima, koji su ovaj put puno više u prvom planu. No nema straha da bi bili dosadni, jer ih Vittorio Nocenzi zna vrlo dobro integrirati u cjelinu, tako da zvuče vrlo organski.
U prvom planu sastava je Vittorio Nocenzi sa svojim raznolikim izborom klavijatura. Kod bogatih klavijaturskih dijelova pomaže mu brat Gianni, koji na klaviru (i električnom) odlično nadograđuje bratove zamisli. Na gitari se izmjenjuju Marcello Todaro i Rodolfo Maltese. Na Darwinu je Todaro još bio službeni član, ali je tijekom snimanja Io sono nato libero otišao, pa ga je morao zamijeniti Maltese, koji je svoj zadatak obavio više nego zadovoljavajuće. Glazba ovog sastava doduše nema naglasak na gitari, ali su gitarski umeci vrlo važni, posebno ako su odsvirani tako estetski i u skladu s klavijaturama. Nema pretjeranih solaža, nego samo čista melodija. Ritam sekcija je kod Talijana standardno dobra. Basist odsvira i nekoliko dijelova na akustičnoj gitari, dok je bubnjar dobio pomoć dvaju udarača. Za kraj još i izniman tenor operna glasa, “buco” Francesco Di Giacomo, koji sa svojim čistim i posebnim glasom na ovom albumu zvuči najbolje u svojoj karijeri. Vjerojatno boja njegova glasa ne odgovara baš svakome, ali onima kojima se sviđa, jako se sviđa. Izniman raspon i karizma.
Mnogi za remek-djelo ovog sastava smatraju album Darwin, ali ja mislim da taj naslov zaslužuje Io sono nato libero. Možda je Darwin originalniji, no ovaj uradak ima toliko ljepote i emocionalnog naboja da Darwin ispada kao mlađi brat koji nije dostojan protivnik velikom. Talijani znaju na albumima stvoriti pravu atmosferu i nitko to ne zna bolje od sastava Banco. Yes, Genesis, Jethro Tull i ostali slavniji engleski progresivci pred ovakvim se albumom mogu samo pokloniti.
Postava
Vittorio Nocenzi – orgulje, čembalo, sintisajzer
Gianni Nocenzi – klavir
Marcello Todaro – akustične i električne gitare
Francesco Di Giacomo – vokal
Renato D’Angelo – bas, akustična gitara
Pier Luigi Calderoni – bubnjevi, udaraljke
Gosti:
Rodolfo Maltese – akustične i električne gitare
Silvana Aliotta – udaraljke
Bruno Perosa – udaraljke
Produkcija
Sandro Colombini
Popis skladbi
1. Canto Nomade Per Un Prigioniero Politico 15:46
2. Non Mi Rompete 5:09
3. La Città Sottile 7:13
4. Dopo… Niente È Più Lo Stesso 9:55
5. Traccia II 2:39
Trajanje albuma: 40:42
