Mjesto: Bluesiana, Villach u austrijskoj Koruškoj
Datum koncerta: 28.02.2008
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 27,00€
Nastup otočnih blues rock ratnika Nine Below Zero bio je dovoljno dobar razlog za skok preko nedavno palih granica “Reicha”, lijevo od Klagenfurta, u domaći zagrljaj villachke Bluesiane. Tamo nas je čekala postava od četiri uglađena gospodina, sve samih sjajnih glazbenika, iz koje prosječnom glazbenom znalcu u oči i uši snažno bode ponajprije nekadašnja Rory Gallagher ritam sekcija u obliku kompaktnog dueta Gerryja McAvoya i Brendana O’Neilla. Naravno, Nine Below Zero imaju za ponuditi puno više od toga. Sastavu se od samih početaka davne 1977. diljem Europe prilijepila nekakva kultna slika jednog od najatraktivnijih blues rock kolektiva uopće, glas koji su gospoda četvrtkovim večernjim nastupom posve opravdala.
Stari znanci Bluesiane, Nine Below Zero, pripremili su show vrijedan svakog eurocenta ne baš prijateljske cijene ulaznica, što se iz bijedne šačice zainteresiranih, koji su se u četvrtak navečer, kako je isprva izgledalo, ponajprije u želji za degustacijom hmeljnih napitaka porazbacali oko šanka, nije dalo naslutiti. Bluesiana je i u petnaest do devet navečer djelovala prilično pospano, a pogotovo neusporedivo tužnije nego za posjeta očito puno atraktivnijih Erica Sardinasa ili bujne srpske kraljice Ane Popović. Nine Below Zero su tako mogli zauzeti pozornicu gotovo neopaženo, uz oprezan slalom između vedro raspravljajuće publike. S “podija” je ubrzo nakon toga počeo odjekivati dobro poznati motiv On The Road Again, kroz koji su gospoda odjedrila malo u šali, malo ozbiljno, ali naravno dovoljno suvereno da su se među polukružno poput školaraca poredanim auditorijem mogli uočiti prvi konkretniji znakovi života. Pritom treba naglasiti da stara Canned Heat klasika nikako nije isporučena u obliku konvencionalnog sredstva za razbijanje leda, buđenje zanimanja publike i time posljedično dizanje samopouzdanja, nego već odavno slovi kao posebna vrsta veznog elementa željeznog repertoara Nine Below Zero. Nastavak nije dopuštao prostor za predah, što se naravno čini posve razumljivo. S iznimkom humorno obrađene Walking By My Self, Rockin’ Robin i Can I Get A Witness strasti i emocije uzbudljivih uvodnih minuta ubrzo su hrabro usmjerili na izvedbu klasičnog materijala sastava. Beskompromisno, s jednostavnim bluesy zaokretima, a ponajprije zapanjujućom svirkom usne harmonike Marka Felthama, uz čiji se agresivan pristup čak i veliki Little Walter čini kao pripravnik dostojan sažaljenja, uvjetno rečeno naravno!
Nakon burnog uvoda Nine Below Zero su po profesorski popustili gas, trijezno, u rutinskom stilu velikih majstora smirili strasti i ponudili sedativnije intoniran komplet pjesama. I Can’t Quit You Baby odzvanjala je veličanstveno, punom parom i s jasno izraženim osjećajem za melodiju, kao i za dinamiku. Emotivni trenuci u kojima stara Willie Dixon klasika dobiva nove dimenzije, zapravo raste pred našim očima, iz malo poznatog originala, preko svestrane Led Zeppelin verzije, u nezaustavljivu bujicu emocija. Slična, ali nešto zamršenija priča vrtjela se oko Tore Down. Pjesma je nosila tamu, tipičnu za izražajnu snagu Howlin’ Wolfa. Fantastika koja neumorno krotenje poznatih bluesovskih fraza “gitarskog heroja” Dennisa Greavesa učinkovito slaže i s ljubavlju prilagođava svojstvenom glazbenom izrazu. Dennis je ostavštinu delta bluesa hrabro i na što jednostavniji način adaptirao urbanom okruženju, naravno kroz učinkovitu upotrebu električne gitare.
“Otrježnjenje” je stiglo brzo. Treat Her Right brzo nas je vratila u ustaljeni okvir boogie rocka, ovaj put u završnici lukavo zaokružen još i sa Steppin’ Out. Općenito se Dennis tog četvrtka navečer činio prikladno raspoložen za često teško razumljivo petljanje oko vječnozelenih bluesovskih tema, raznih Albatrosa, izleta inspiriranih Black Dogom i čitave hrpe motiva Sonny Boy Williamson, više na silu natrpanih uz bok njima često nekompatibilnom autorskom materijalu. Doduše zabavno, ali možda malo previše predvidljivo. Šteta, jer glavnina izvrsnosti Nine Below Zero izvire upravo iz vlastitog materijala. Lijep primjer veličine potonjeg bila je Don’t Point Your Finger At The Guitar Man, koja je napala oštro, iz prve, s vrhom pune mjere modulativnih uspinjanja i silazaka, a ponajprije s oduševljavajućom komunikacijom na relaciji vokala, gitare i usne harmonike, koja se razmetanja mišićima nije branila ni kroz Three Times Enough.
Dobra dva tuceta pjesama prošla su u tren oka, naravno zahvaljujući iznimno uzbudljivom događanju, kao vjerojatno i naglo odrezanom programu. Sâm naime nikako se nisam mogao otresti osjećaja koji me neprestano bockao da se striceve na trenutke baš žurilo s pozornice Bluesiane. Naravno, bilo bi neuko od Nine Below Zero isključivo na račun općenito cijenjenog glazbenog statusa očekivati imunitet na miješanje hirova ljudske prirode. Svako gunđanje je stoga ovdje posve neumjesno, jer su se gospoda pokazala kao izrazito homogena postava bluesy sanjara, koja je u zrelim godinama povrh svega još i u izvanrednoj formi. Puna života, energije i, što je najvažnije, ljubavi prema bluesu.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
