Datum izlaska: 27.09.2019
Izdavač: Giant Electric Pea
Producent: Mike Holmes
Trajanje: 108:37
Žanr: neo-progressive rock
Ocjena: 10/10
Već smo se pomalo navikli da kultna imena neoprogresivnog rocka u zrelim godinama snimaju ploče rjeđe nego u mlađim danima, kad je novi album izlazio svake godine ili svake druge. Među ikone britanske neoprog scene osamdesetih koje si u novom stoljeću uzimaju puno vremena za novi album spadaju i žilavi IQ. »Resistance« je nasljednik njihova prethodnog studijskog albuma »The Road of Bones« (2014), od čijeg izlaska je prošlo pet godina. U tom su vremenu IQ, koji od 2011. djeluju u nepromijenjenoj postavi, napravili toliko nove glazbe da su odlučili izdati još jedan dvostruki album nakon odličnog »The Road of Bones« i neoprog klasika »Subterranea« (1997).
Dugogodišnji IQ fanovi naslućivali su još prije izlaska »Resistance« da su karizmatični pjevač Peter Nicholls, gitarski majstor Mike Holmes, klavijaturistički čarobnjak Neil Durant, prekaljeni basist Tim Esau i bubnjarski izvrsnik Paul Cook ovaj put stvorili nešto vrlo ambiciozno i da neće biti riječ samo o opreznom nastavku prethodnog postignuća, što bi, dakako, bilo najlakše. Za razliku od »The Road of Bones«, skladbe na drugom disku nisu odvojene od onih na prvom i čine zaokruženu cjelinu, a prema riječima jedinog člana svih IQ inkarnacija, gitarista Holmesa, bend je već rano tijekom osmišljavanja albuma shvatio da će ih »Resistance« odvesti u neke posve nove stvaralačke vode. Koliko je »Resistance« ambiciozan projekt, govori i činjenica da drugi disk ne sadrži jedan, nego dva dvadesetominutna superepa, koja spadaju među najbolje stvari u povijesti engleskih prvaka simfonijskog prog rocka.
Naravno, tu su i dalje ključni skladateljski, zvučni i lirski elementi koji su IQ još prije više od tri desetljeća uzdigli među najimpresivnije (neo)progrockovske sastave na svijetu, no oni su nakon »The Road of Bones« doživjeli više nego primjetnu nadogradnju. Nichollsovi intelektualno-sumornjački tekstovi postali su još društveno osjetljiviji i gotovo potresno društveno kritični, tako da slušatelja gotovo prisile da se zamisli nad društvenom stvarnošću, dok je njegovo pjevanje doseglo novu razinu ekspresivnosti.
Teško je povjerovati, ali Durant je na »Resistance« konačno uspio posve izaći iz duge sjene svog prethodnika Martina Orforda i simfonijske aranžmane odveo na sljedeću razinu zrelosti, koja se, više nego na neke prošle IQ simfonijske podvige i Genesis utjecaje, koji su bitno obilježili većinu njihove diskografije, oslanja na aranžersku praksu nekih velikana zrelog art rocka, predvođenih Davidom Bowiejem iz njegove oproštajne »Blackstar« (2016) faze. Zajedno s Holmesom doseže novu razinu u stvaranju kompleksnih i nepredvidljivih gitarsko-klavijaturskih harmonija, dok je »provjerena« ritam sekcija Esau-Cook kreativna kao već dugo ne.
»Resistance« je od početka do kraja sanjivo iskustvo za sve prog sladokusce, a ne samo za dugogodišnje IQ fanove, koji će se tijekom slušanja oblizivati do lakata. Već na fenomenalnom uvodnom komadu, izrazito mračnom »A Missile«, IQ udaraju »punom parom«, u jednom od svojih najtvrđih izdanja. Prije nego što krene Nichollsov specifičan, neutješan vokal, slušatelj pomisli da ima posla s nekim tehnički sofisticiranim prog metal bendom. Mračna i dramatična atmosfera cijelo je vrijeme izvanredna i teško je izdvojiti sve oduševljavajuće vrline ove skladbe, no poseban naglasak treba staviti na Nichollsovo pjevanje, koje svojom intenzivnošću i ekspresivnošću slušatelja iznova potrese, dok ga u pozadini prate moćne, epske harmonije, a slijede ih inteligentno osmišljeni vremenski prijelazi s brojnim ambijentalnim promjenama.
»Rise«, koji slušatelja konačno uvjeri da IQ na »Resistance« neće praviti nikakve zvučne kompromise, nego će na izrazito eklektičan način »žariti punom snagom«, ni najmanje ne zaostaje za prethodnom skladbom u epskosti, mračnosti i dramatičnosti. »Stay Down« se otvara melankoličnim klavirskim uvodom koji najavljuje mirnu ljubavnu baladu, sve dok je Nichollsovo žalobno pjevanje, suptilne dionice na akustičnoj gitari i simfonijski valovi ne pretvore u mračnjačku tužbalicu koja, uz nalet udarnih dionica na električnoj gitari, potpuno mijenja svoju ambijentalnu narav.
»Alampandria« je skladba prožeta tajanstvenom, orijentalnom atmosferom, prije svega zahvaljujući dramatičnim melotronskim valovima, dok udarne gitarske dionice i Nichollsovo razdraženo pjevanje brinu da ambijentalna intenzivnost dosegne vrelište. »Shallow Bay« sadrži veličanstvene orkestralne aranžmane, dok Nicholls svojom pjevačkom otmjenom tugom ponovno dočarava nezaboravnu atmosferu, a Holmes završnim gitarskim solom stavlja »točku na i«.
Predivna balada »If Anything«, kojom zapovijeda Nichollsova neizmjerna vokalna melankolija, protkana je mirnim sintisajzerskim aranžmanima, dok pomalo iznenadi briljantan završetak na orguljama. Prvi disk završava s više od petnaestominutnim epom »For Another Lifetime«. On sadrži prilično spokojan uvodni dio koji iz minute u minutu postaje sve zlokobniji zahvaljujući upotrebi jezivih efekata i vokodera, koji potpuno izobliči Nichollsov vokal. Slijedi prijelaz u prvu od mnogih kompleksnih sekcija koje krase najkraći od tri ambiciozna epa na »Resistance«. Refren ispada neočekivano pozitivistički, ako ne i oslobađajuće, usred većinom mračnjački obojenih harmonija i trenutačno gotovo kataklizmičnih bubnjarskih prijelaza, dok Nicholls još jednom potvrđuje svoj status jednog od najimpresivnijih pjevača u suvremenom progresivnom rocku.
Drugi disk otvara gotovo dvadesetdvominutni superep »The Great Spirit Away«, koji je bez pretjerivanja vrlo ozbiljan kandidat za najambiciozniju stvar u dosadašnjoj povijesti IQ-a. To vrijedi i u usporedbi s »epom svih IQ epova« »The Harvest of Souls« s albuma »Dark Matter« (2004). Teško bi se na prste jedne ruke nabrojali progrockovski bendovi s tako bogatim stažem koji još uvijek mogu stvarati superepove na ovakvoj razini kao što to čine IQ. Cijela je kompozicija poput izuzetno dramatičnog putovanja kroz brojne ambijentalne i harmonijske preokrete, što na karizmatičan način povezuje Nichollsovo pjevanje, dok neočekivani vremenski prijelazi pobrinu za nemalo iznenađenja. Usput ne manjka ni brojnih instrumentalnih sekcija, među kojima najviše oduševljavaju Holmesove suptilne dionice na akustičnoj gitari.
»Fire and Security« je »tradicionalnija« IQ stvar s baladnim uvodom i prijelazom u melankoličnu sekciju, gdje zavladaju moćne gitarske dionice i eterično začinjeni simfonijski aranžmani, dok Nichollsovo pjevanje brine za krajnje mračnjačku cjelokupnu sliku. »Perfect Space« predstavlja jedan od najinovativnijih trenutaka na »Resistance«, gdje se IQ poigravaju i s minimalnim elementima jazz rock fusiona, što se čuje kroz suptilne dionice na akustičnoj gitari i neke ritmičke preokrete.
Album završava gotovo dvadesetminutnim epom »Fallout«. Ta kompozicija nesluţenih eksperimentalnih razmjera prilično je drugačije ambijentalne naravi od »The Great Spirit Away«, jer je u međusobnoj usporedbi nešto eteričnija i opuštajuća, s gotovo spokojnim uvodom. To, naravno, ne traje dugo i IQ sve zajedno odvode u znatno kompleksnije i dramatičnije vode, no ipak pritom ne iznevjere središnji ambijentalni motiv. Konačni rezultat je savršenstvo i jedna od najimpresivnijih stvari ne samo na ovom albumu, nego u njihovoj dosadašnjoj karijeri.
IQ su s »Resistance« stvorili novo remek-djelo i glavnog kandidata za najbolji progresivnorockovski album 2019. godine. Od IQ-a smo, doduše, još od »Ever« (1993) navikli da nakon dugog čekanja oduševe novim remek-djelom, ali ovaj put su Nicholls, Holmes, Durant, Esau i Cook doista nadmašili sami sebe i stvorili jedan od ključnih simfoprogrockovskih albuma u posljednjem desetljeću. Uspjelo im je osvojiti sljedeću razinu zrelosti u svom zvučnom razvoju i dokazati da u neo progu, koji eksperimentalni puristi često previđaju, ako ne i preziru kao žanr, još ima puno neiskorištenog prostora za daljnju zvučnu »evoluciju«. »Resistance« je izvrstan primjer kako bi trebao zvučati suvremeni progresivni rock koji se istodobno ne srami svojih korijena. Nadajmo se da će postati jasan zvučni putokaz mlađim prog sastavima, koji prečesto ostaju fiksirani na relaciji Genesis-Yes-Pink Floyd-Marillion.
Autor: Peter Podbrežnik
Skladbe:
CD 1 (52:58)
1. A Missile (6:40)
2. Rise (6:49)
3. Stay Down (7:55)
4. Alampandria (3:48)
5. Shallow Bay (6:21)
6. If Anything (6:03)
7. For Another Lifetime (15:22)
CD 2 (55:39)
1. The Great Spirit Way (21:45)
2. Fire and Security (5:26)
3. Perfect Space (8:33)
4. Fallout (19:55)
IQ:
Peter Nicholls – vokal
Mike Holmes – gitara
Tim Esau – bas gitara, bas pedale
Neil Durant – klavijature
Paul Cook – bubnjevi, udaraljke
