Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 29. 3. 1982.
Produkcija: Martin Birch
Trajanje albuma: 39.11 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.5/10
The Number of the Beast je uz Metallicin Master of Puppets vjerojatno najpoznatija metal ploča svih vremena. Nema kritike ni ljestvice koja je ne bi uvrstila na sam vrh. The Number of the Beast je ujedno i prva ploča bez Paula Di’Anna, koji je bend napustio, odnosno dobio otkaz nakon turneje 1981. zbog sve većih problema s alkoholom i drogom. Paulovo mjesto nije bilo lako popuniti, ali Di’Anna je zamijenio, nadmašio i zasjenio bivši frontman Samsona, Bruce Dickinson. I danas jedan od najboljih metal vokala, “air raid” sirena, u bend je donio dotjeraniji, tehnički zahtjevniji, operni stil pjevanja koji ga je upisao među najbolje vokale svih vremena. Upravo je to pridonijelo i tome da su Iron Maiden s The Number of the Beast potpuno napustili zvuk NWOBHM-a, koji je još prevladavao na Killers, i počeli svirati tradicionalni heavy metal. The Number of the Beast prvi put u karijeri benda doista nudi onaj pravi “trademark” Iron Maiden zvuk koji sviraju i danas. Iako The Number of the Beast donosi nekoliko doista izvrsnih komada, vječni trojac The Number of the Beast-Run to the Hills-Hallowed Be Thy Name, pa fantastične Children of the Damned, 22 Acacia Avenue i The Prisoner (a ni ostale nisu za bacanje), ipak treba reći da je ploča svejedno pomalo precijenjena. Iron Maiden mogu ponuditi još puno bolje. Unatoč tome, riječ je o nadasve odličnoj ploči koja predstavlja jedan od najvećih glazbenih miljokaza.
Nezaustavljivi vrtuljak heavy metala zavrti udarna Invaders, koja nas odmah upoznaje s mračnim temama albuma. Invaders nas suočava sa strahom i užasom pred najezdom nemilosrdnih vikinških ratnika, od uočavanja vikinških drakkara koji se približavaju obali pa sve do posljednjeg krvavog obračuna iz kojeg neustrašivi Vikinzi naravno izlaze kao pobjednici. Posebno je Velika Britanija zbog vikinških upada između devetog i jedanaestog stoljeća imala ogromnih problema pa nije ni čudo da su Iron Maiden za osvajače u tekstu odabrali baš Vikinge. Prilično prosječan refren zasjenjuju snaga i energija cijele skladbe, a Bruce svojim fantastičnim vokalom već u prvim trenucima ploče zasjenjuje Di’Anna. Invaders je i skladba koja je započela niz ratnih pjesama benda, spomenut ću samo najpoznatiju – The Trooper.
Children of the Damned, odlična skladba mračne i melankolične atmosfere, prepričava priču istoimenog filma iz 1963. Kultni triler pripovijeda o šestero djece s nadnaravnim sposobnostima. Znanstvenici Ujedinjenih naroda presele ih u London, gdje bi se trebala odlučiti njihova sudbina, ali uzde preuzme netko drugi – vojska. Čudesna djeca se tome odupru, što vodi do neizbježno tragičnog kraja. Atmosferu nevjerojatne, tužne skladbe s osjećajem gubitka i tragedije koji visi u zraku fantastično stvara izmjena akustične i električne gitare, a zaključuje je fenomenalno solo, koje dočarava jezivi vrhunac teksta s posljednjim preživjelim djetetom na lomači. Children of the Damned se upravo zbog sličnog raspoloženja može usporediti s Remember Tomorrow. Dickinson vokalno naprosto blista, a sam kaže da je na njega pri pjevanju ove skladbe snažno utjecao komad Children of the Grave grupe Black Sabbath. Bez sumnje jedna od najprepoznatljivijih pjesama Djevica.
Jedna od najviše previđenih skladbi benda zasigurno je The Prisoner. Čudno, jer bi to trebala biti čak i jedna od Adrianovih najdražih pjesama. The Prisoner se temelji na istoimenoj kultnoj engleskoj seriji koja je osvojila gledatelje u sedamdesetima prošlog stoljeća, pa i Smitha i Harrisa, koji je navode kao jednu od svojih najdražih serija. Odali su joj počast odličnom, brzom skladbom u kojoj Burr odbubnja jedan od najboljih nastupa svoje karijere s Maidenima, ali bubnjevi nisu ništa u usporedbi s nevjerojatnim Adrianovim solom i zaraznim refrenom. Zanimljivo je kako je bend došao do uvodnog dijaloga, koji je inače otvarao svaku epizodu serije od 17 nastavaka. Snimku uvodnog dijaloga već su imali, ali za korištenje im je trebalo dopuštenje producenta i glavnog glumca serije, Patricka McGoohana. Zadatak je naravno dobio menadžer benda, inače uvijek smireni i hladni Rod Smallwood, kojemu je pred odličnim glumcem srce navodno palo u hlače. McGoohan je na Rodovu molbu odgovorio u hladnom glumačkom stilu: “Kako steono rekli da se zove sastav?” “Iron Maiden”, odgovorio je Smallwood. “Rock bend, kažete… učinite to!”
U ulici 22 Acacia Avenue ponovno se susrećemo s poznatom praktičarkom najstarijeg zanata, Charlotte. 22 Acacia Avenue je svjetlosnim godinama bolja od prvog dijela serijala o prostitutki Charlotte. S nevjerojatno kompleksnom strukturom, raznolikim dijelovima i odličnim tekstom upisala se među najveće klasike benda. Zanimljivo je da je prvu verziju komada napisao Adrian sa svojim bendom Urchin (i to s rijetkih osamnaest godina… još jedan dokaz Adrianove genijalnosti!), a Harris ju je slučajno čuo na jednom od koncerata te je Adrianu, kad se ovaj pridružio Maidenima, predložio da je nadograde i uvrste na ploču.
Naslovna je skladba vjerojatno, uz Fear of the Dark, ona koja je široj publici najpoznatija. Nije ni čudo, jer je riječ o vječnom klasiku koji počinje jezivim biblijskim citatom (koji doduše nije upotrijebljen sasvim ispravno), s odličnim rifovima usred komada i tako visokim Bruceovim vriscima da bi se moglo pomisliti da ne dolaze iz ljudskih glasnica. Tekst skladbe, koji se labavo temelji na hororu Omen II (1978) i noćnoj mori Stevea Harrisa, gdje drugdje nego u puritanskim SAD-u ponovno su pogrešno protumačili pa su bend odmah proglasili štovateljima đavla i sotonistima. Da su zaprepašteni Amerikanci malo bolje pogledali naslovnicu ploče i singla The Number of the Beast, vidjeli bi da ipak nije Vrag taj kojeg bi se trebalo bojati… Još jedna zanimljivost: za uvodni govor bend je htio angažirati kultnog glumca B-horora Vincenta Pricea, ali je on od njih zatražio čak 25000 funti. Maideni su tada čuli za kazališnog glumca koji je čitao horore na radijskoj postaji i htjeli da citat izgovori u stilu Vincenta Pricea… i dobili smo jedan od najprepoznatljivijih uvoda uopće!
Run to the Hills je još jedna medijski najprepoznatljivija skladba i nažalost već toliko izlizana da se ploču gotovo ne može poslušati bez preskakanja komada. Da je Maideni nisu tako zloupotrijebili, i Run to the Hills bi se zasigurno upisala među klasike, jer sadrži odličan “trademark” Harrisov bas galop koji dočarava galop konja. I tekstualno je riječ o prilično zanimljivom djelu, jer ga čine dva pogleda na ratove za američki zapad – prvi sgledišta američkih Indijanaca, drugi s gledišta “bljedolikih”.
S Gangland dobivamo prvi primjer skladateljskih sposobnosti Clivea Burra… nažalost, nije mu uspjelo, jer je Gangland posve prosječan komad, vjerojatno čak i najslabiji na ploči. Gangland doduše nije loša skladba, ali komad s mafijaškom temom ispod je prosjeka po Maiden standardima.
S Total Eclipse se Clive već bolje dokazao, jer je riječ o izrazito previđenom komadu koji je svoje pravo mjesto dobio tek na reizdanju iz 1998. Skladba apokaliptičnog sadržaja o kraju svijeta, s mračnom temom, izvrsno se uklapa među ostale komade.
Album završava kao i sljedeće tri ploče benda – nevjerojatnim epskim komadom. The Number of the Beast zaključuje riječima teško opisiva Hallowed Be Thy Name. Za mnoge je upravo to najbolja skladba koju su Maideni ikad napisali, a mogu tvrditi da je to čak i jedan od najboljih komada uopće. Kad bih morao napisati popis komada koje naprosto morate čuti prije smrti, vjerojatno bi upravo Hallowed Be Thy Name zauzimala prvo mjesto. Zapravo je skladbu nemoguće opisati drukčije nego riječima čisti briljantan komad. Magična atmosfera koju stvara nevjerojatan gitarski uvod uz zvuke crkvenih zvona, izvanserijska Bruceova interpretacija fantastičnog teksta koji prepričava misli osuđenika na smrt vješanjem u posljednjim trenucima života i grešno dobar instrumentalni dio koji dominira drugom polovicom skladbe – jedan od vrhunaca benda. Hallowed Be Thy Name je komad kojeg se naprosto ne možeš zasititi i uz koji nakon nebrojenih slušanja još uvijek dobiješ trnce.
S “The Number of the Beast” Iron Maiden su požnjeli svjetsku slavu i okrunili se kraljevima heavy metala. “The Number of the Beast” je besmrtna ploča koja i danas, 25 godina nakon izlaska, zvuči svježe kao da je snimljena jučer. Brza je, melodična i krcata komadima koji se usidre u pamćenje. Iznjedrila je nekoliko vječnih klasika, i benda i heavy metala, te postala jedna od najutjecajnijih ploča u glazbenoj povijesti. Nema ljestvice najboljih metal ploča bez “The Number of the Beast” na jednom od visokih mjesta. Da je TNotB doista tako dobra ploča potvrđuje čak i problematični dečko Paul Di’Anno, koji ju je prilikom izlaska proglasio remek-djelom i rekao da s njegovim vokalom to ne bi mogli postići. A najbolje nas tek čeka iza ugla…
Autor: Rok Klemše
Popis skladbi:
1. Invaders (03:24)
2. Children of the Damned (04:36)
3. The Prisoner (06:03)
4. 22 Acacia Avenue (06:38)
5. The Number of the Beast (04:51)
6. Run to the Hills (03:54)
7. Gangland (03:49)
8. Hallowed Be Thy Name (07:13)
Postava:
Bruce Dickinson – vokal
Steve Harris – bas gitara
Dave Murray – solo i ritam gitara
Adrian Smith – solo i ritam gitara
Clive Burr – bubnjevi
