The Ponys, lipicanci alternativnog rocka!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. listopada 2026.

Mjesto: Kud FP, Ljubljana
Datum koncerta: 31.05.2007
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 12 eura

The Ponys su se prvi put u svojih šest godina postojanja zaustavili i u Ljubljani. A s obzirom na njihovu meteorsku, iako podzemnu slavu, koju su izborili izdavanjem triju studijskih albuma i nekoliko singlova, nije iznenađenje da ih je u Kudu FP dočekalo prilično pristaša. Iako se takva glazba ne čuje na komercijalno usmjerenim radijskim postajama, ipak se ne da zatomiti pa je tako u svojem materijalnom obliku pronašla put i do naše male zemlje.

Psihodeličnost, koja se povremeno može naći na njihovim albumima, na koncertu je bila potpuno odsutna. The Ponys se uživo opijaju više punk etikom pa svoje pjesme odsviraju vrlo direktno, bez suvišnih uljepšavanja i s prilično ujednačenim emotivnim intenzitetom, a pritom ne gube tehničku preciznost i dotjeranost.
I iako pjesme na trenutke djeluju pomalo monotono, a očito veliki udio u stvaranju zvučne raznolikosti na albumima ima upravo producent, napetost ipak uspijevaju zadržati do kraja. A vjerojatno je upravo zbog tog održavanja osjećaja napetosti nastup, zajedno s bisom, trajao tek nešto više od sat vremena. The Ponys su jednostavno kratki i jezgroviti i ne troše ni vrijeme ni energiju na repetitivno razvlačenje, koje bi sigurno donijelo koju minutu više, a vjerojatnije bi im samo oduzelo nešto oštrine.
Gotovo bez usputnih komentara kvartet, koji čine Jered Gummere na gitari i vokalu te povremeno na klavijaturama, Melissa Elias na basu, gitarist Brian Case i na bubnjevima Nathan Jerde, predstavlja po nekoliko pjesama sa sva tri studijska albuma, s naglaskom na aktualnom, ove godine izdanom, Turn The Lights Out. Od novijih skladbi najbolje su se nekako provele “Double Vision” i “1209 Seminary”, a od starijih Dinosaur Jr.-ovski obojena “I Wanna Fuck You”, koja zvuči već posve himnično, iako je izdana samo na EP-ju Another Wound.

Jered, sada s dugom kosom koja mu je cijelo vrijeme padala preko očiju, djeluje kao neki bratić Marka Arma iz Mudhoneya. S visinom Chrisa Novoselica! Od te četvorke definitivno najupadljiviji i doslovno prekipijevao od energije, za kraj si je priuštio čak i “izlet” među publiku, gdje je odsvirao kraći solo, a inače su gitarske solaže, barem one konvencionalne, kod The Ponys prije iznimka nego pravilo. Cijelo vrijeme su vodeći gitarski dio pošteno i ravnopravno dijelili s Brianom, koji se inače većinu vremena držao više po strani, gotovo izvan dosega reflektora. Isto tako je vrlo tiho i suzdržano djelovala Melissa, koja je sa svojim basom, u simpatičnoj suknji i s kosom skupljenom u neuredan rep, pravila društvo prije svega bubnjaru i gitaristu, koji su također bili prilično neopterećeni publikom.

Zanimljivo je koliko blizu originalu (pjesmama ovjekovječenima na albumu) The Ponys pjesme sviraju i uživo. Ne u smislu da se ne prepuštaju improvizacijskim zaokretima ili nekim drugačijim, radikalnim promjenama aranžmana, nego gledano sa zvučne strane. Oba gitarista koriste iste efekte kao na albumima, ritam sekcija naravno također svira unutar svoje zacrtane staze, i vokal je jednako snažan, a možda nešto interpretativniji nego na studijskim snimkama. Odsutan je samo odjek, koji inače prati Jeredovo pjevanje. Razlika je prije svega u razini energije kojom poslužuju i osjećaju da znaju dočarati zvuk pravog undergrounda, onog prljavog zvuka New Yorka, koji je omogućio karijeru mnogim grupama koje The Ponys zacijelo drže na pijedestalu, iako sami dolaze iz Chicaga.
The Ponys održavaju svoju interpretaciju Rock & Rolla prokleto živom, a za sve one koji su ovu elektrificiranu dozu ovaj put propustili ostaje samo nada da će se uskoro opet vratiti.