Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Frankfurt Am Main / Festhalle / Njemačka
Datum koncerta: 28.05.2011
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 60,00€
Ne događa se svaki dan da Rush dolutaju u Europu. To je jedan od onih legendarnih sastava koji ne mogu i ne znaju ostarjeti. Uz izniman opus kreativne dragocjenosti jedinstvenog glazbenog artizma, ovo je postava koju cijelo vrijeme prati i izvanredan smisao za profinjenu dozu zabave, sočnog i namjernog zbijanja šala, često na vlastiti račun. Iako su dečki dobrano zagazili u šesto desetljeće života, zadržali su nevjerojatnu mladenačku energiju i nepopustljiv zalet.
Rush koncert je posebno doživljaj. Traje tri i pol sata. Sastoji se od dva dijela s pauzom od 15 minuta između njih. Povrh toga začinjen je dodatnim kratkim filmovima šaljivog sadržaja, u kojima su glavne filmske uloge podijeljene upravo među Neila Pearta, Geddyja Leeja i Alexa Lifesona. Ukratko, koncert Rush je događaj koji te pošteno prodrma i probudi, iznutra prema van i obratno. Odvede te u poseban Rush svijet u kojem bi najradije ostao i iz kojeg se nikad više ne želiš probuditi.
Nova svjetska turneja zove se “Time Machine”! Na stari europski kontinent (ne računajući britansko otočje) dečki su ovaj put sišli tek nekoliko puta. Posjetili su samo nekoliko datuma u Skandinaviji te u turneju upisali samo jedan pravi europski datum, najavljen za 29.05.2011., u njemačkom Frankfurtu, udaljenom dobrih 800 km od Ljubljane. Za razmišljanje nije trebalo puno vremena, jer je snaga volje ovaj put bila razorna u želji da se postignu ciljevi. Ako ti dečki obećaju izvedbu cijelog albuma “Moving Pictures” uživo, klasika koja je prošle godine slavila 30. obljetnicu “rođenja” svog izdanja, odlazak na Rush koncert naprosto postaje apsolutna nužnost.
Rush su veliki gospodari, ali istodobno (i srećom) još uvijek nimalo ne kriju uvijek simpatično djetinjast karakter. Događaj poput koncerta sastava Rush nezaboravna je avantura u iskustvu neprestanog preplitanja intenzivnih osjećaja koje stvara kontrast izvanredne izvedbe, scenskih kulisa, igre svjetla i drskosti filmske animacije. Brojna raspoloženja nanizana tijekom nastupa sastava izvanredna su u svojoj prividnoj stvarnosti!
Dvorana Festhalle u Frankfurtu, koja prima nepunih 20.000 ljudi, bila je rasprodana još davno. Koncert je bio najavljen već za 18.30, a sat vremena prije na prostoru je već vrvjelo. Kad je osoblje lokalnog promotora došlo ukloniti prvu zaštitnu ogradu, začuo se euforični krik presretne mase od nekoliko tisuća ljudi koja je projurila širokim stepenicama što vode do prostrane betonske ploče ispred glavnog ulaza u dvoranu. U tren oka puklo je i adrenalinska navala, kakvu nalaže riječ “Rush”, preplavila je cijelo područje. No tu ih je zaustavila druga zaštitna ograda. Trebalo je još malo pričekati.
Pola je šest popodne, točnije tri četvrt sata iza pet. Ljudi se guraju pred jedinim prodajnim štandom na cijelom prostoru i stvar se nikamo ne miče. Ne. Zaboravio sam majicu. Ne smijem izgubiti ni sekundu, tribine zovu! Dvorana je popunjena do posljednjeg kutka, sigurno 18.000 ljudi, još veća posjećenost nego dan prije na koncertu Iron Maiden (na istoj lokaciji), iako su oba koncerta službeno bila rasprodana. Ovaj put bile su potpuno popunjene i tribine straga. A ljudi iz svih krajeva. Od hrpe Poljaka, Talijana, Španjolaca, pješčice kremenitih Slovenaca, do azijskih posjetitelja, čak i posjetitelja iz Čilea, pa SAD-a i Velike Britanije.
Točni su! Pola je sedam, dvorana se zamrači i sve su oči uperene u kratki film zarazne vrste Rush humora, koji utjelovljuje hipotetsku pretpostavku života u dalekoj galaksiji Willowdale – “to bi se moglo dogoditi” – ubačenog debelog profesora Schlobowitza (Alex Lifeson), koji izumi vremenski stroj! Ovaj put dosta se toga vrti oko kobasica. Kroz sve kadrove koncerta, a ne samo kratkog filma, u kojem se proždrljivi Schlobowitz zamalo uguši kobasicom. Slijedi demonstracija naprave pred očima irskog policajca O’Malleya (Neil Peart) i brkatog oštrog tipa (Geddy Lee) s monoklom. Za pokuse biraju sastav Rash i njegovu skladbu The Spirit Of Radio u finsko-ruskoj polka varijanti, zatim u “disco Amanda Lear late seventies” varijanti i lijeno treperavoj “jazzy funk” varijanti. Nijedna od njih ne zadovolji nikoga od prisutnih, dok debeli izumitelj na čudesnoj napravi ne pokrene još posljednji “super dooper” zvuk, slučajno pritisne i crveni gumb i on nas dovede iz galaksije i lokala Gershon Rock, ravno u Festhalle i Frankfurt, gdje na scenu udare s pravom The Spirit Of Radio (“Permanent Waves”, 1980), pravi Rush.
Teško je opisati kakva je lančana reakcija zahvatila dvoranu u tim trenucima. More ruku pod tribinom u zraku, parter do polovice potpuno podivlja,…. Euforija posvuda. Klasični završni udarac tria popraćen je, kroz bogohulno stroboskopsko treperenje svjetla, još i Geddyjevim skokom u novim All Star tenisicama, a postava bez stanke zaroni u prvi pravi bombončić izvanredne set liste, zvani Time Stand Still s klasičnog albuma “Hold Your Fire” (1987). Skladbe s tog albuma nisu baš česte, a Time Stand Still nas je gotovo katapultirao u osjećaje koncertnog albuma “A Show Of Hands”. Tu je u refrenskom dijelu uskočio kao pomoćnik na sintesajzerima Alex Lifeson (naravno, s trzalicom u ustima), dok pojedini akordi imaju pravi pedigre sviranja preko gitarskih sintesajzera. Tok pozitivne energije tek je dobro krenuo dvoranom, a već je slijedilo novo iznenađenje. Naslovna skladba albuma “Presto” (1989). Alex uzima u ruke višnjevocrvenu Gibson Les Paul gitaru i otvara skladbu u akustičnoj maniri. Tu se Alex opet izdašnije šetao po pedalama, a skladba je Geddyju donijela nešto olakšanja što se napinjanja glasnica tiče.
Ispod pozornice kamera, u parteru kamere, na pozornici golemi mikrofoni usmjereni prema publici. Što bi to moglo biti? Rush snimaju koncert. Vjerojatno snimaju baš sve koncerte ove turneje, pa možemo očekivati izdanje novog DVD-a s ove turneje.
Na pozornici se lijevo i desno od Peartove bubnjarske utvrde nalazi naprava, replika vremenskog stroja. Klasika. Na turneji “Snakes And Arrows” pozornicu su krasile hrpe pećnica za piletinu, na turneji “Vapour Trails” perilice rublja. Peartovi bubnjevi bili su opremljeni oznakama vezanima uz aktualnu turneju “Time Machine”, a u skladu s time i njegovo pokrivalo za glavu.
Zanimljiv je izbor repertoara, u kojem su se izmjenjivale brže, udarnije skladbe s onima u kojima treba uhvatiti sofisticiraniji i višeslojno građen zvuk. Tako je Presto naslijedila razbijačina Stick It Out, a nju zvučno i melodijski bogatija Working Them Angels s aktualnog albuma “Snakes And Arrows” (2007). Uskoro se vraćamo na “Counterparts” s jedinstvenom instrumentalnom Rush klasikom Leave That Thing Alone, koja je donijela novo prekrasno osvježenje na set listu. Izniman doživljaj na pozornici, čvrsto, fokusirano, punim zamahom, prekrasno doziranje skladbe uz bombastične eskapade bubnjarskih prijelaza Neila Pearta. Ne promašuju. Ni u snu.
Geddy više nije u vokalu tako visok kao nekad. Zato je na trenutke pazio da ne troši snagu. U uvodnoj The Spirit Of Radio donekle je prilagodio vokalnu liniju nižem karakteru u refrenu. Druga takva istaknuta točka bila je skladba Closer To The Heart u drugom dijelu koncerta (opet refren). Inače je vokal stupnjevao. Na kraju prvog dijela Geddy je bio odličan osobito u Marathon i Subdivisions, dok je u cijelom drugom dijelu briljantno otpjevao album “Moving Pictures”. U prvom dijelu došao je red i na posve novu skladbu BU2B (po Geddyjevim riječima: I was Brought up to Believe”), koja je spadala među najbučnije trenutke koncerta, jer je otvara gotovo zametalizirana vodeća gitarska fraza Alexa Lifesona. Bez Freewill naravno ne ide, pravi završni “crescendo” ere sintesajzera Rush opusa preplavio je dvoranu kad su se redom izvele Marathon (“Power Windows”, 1985) i Subdivisions (“Signals”, 1982). Tu Geddy preuzima trostruku ulogu, pa u jedno spaja funkcije klavijaturista, basista i pjevača. Razlika je naravno u upotrebi zvukova, odlična Marathon, u kojoj gromoglasno puca u dvorani uz stih “…shot of the gun…”, a nasljeđuje je Subdivisions, gdje Geddy funkcionira slično kao u Tom Sawyer i vodeći zvuk preuzima rekapitulacija zvuka primitivnih sintesajzera koji su se pojavili krajem sedamdesetih (marke Oberheim). u kombinaciji s moogom. Istodobno Geddy naravno svira bas linije uz upotrebu pedala. Fantastika. Srednji instrumentalni dio Marathon opet oduzima dah u manifestaciji odličnog harmoničnog suživota sva tri graditelja na pozornici. U Marathon Lifeson koristi gitaru tipa Gibson Les Paul s ugrađenom tremolo ručicom. Kroz nekoliko prekrasnih potpuno razrađenih rolllinga Neila Pearta odjekne posljednji ton prvog dijela koncerta, a Rush se oproste od auditorija na dobrih petnaest minuta.
Na panelu za video projekcije u međuvremenu se pojavi brojač koji odbrojava godine od 1974. prema 1980. Kad se na sceni pojavi broj 1980, otvara se drugi dio koncerta. Film. Opet puna šaka smijeha. kad se u kadrovima u glavnim ulogama izmjenjuju Geddy Lee (redatelj Cecil), Neil Peart (snimatelj Percy) i Alex Lifeson (menadžer Ray Danniels). Sve se opet vrti oko izuma, a nekoliko razgovora izmamljuje suze smijeha (Geddy Alexu: “Kakav fascinantan turu imaš uz nos, mogu li ga počešljati?”).
Slijedi izvedba albuma “Moving Pictures”! U cijelosti. Vokalno odlično odrađeno! Naravno da dvorana bukne u euforiju kad trio udari u Tom Sawyer. Vrhunac izvedbe albuma “Moving Pictures” je naravno kompleksnija skladba Camera Eye, Witch Hunt je odsječena nakostriješenim metalskim rifom, da se dvoranom samo bliješti, na kraju zvuči iznimno ugodno Vital Signs – napola reggae skladba s odličnim melankoličnim drama efektom u refrenu! YYZ je u tom nizu posebnjak svih Rush posebnjaka i publika gromoglasno prati svaki ton tog znamenitog “S.O.S.” instrumentala sastava.
Završetak drugog dijela iznimno je zanimljiv. Slijedi nova Caravan, a onda bubnjarski solo zvan “Love For Sale”, koji je sam po sebi jedan od vrhunaca koncerta. Ako je koji bubnjarski solo opravdan na koncertima, onda je to definitivno solo Neila Pearta. To je solo koji se ne možeš nagledati i nasluštati i solo u kojem ne možeš dobiti osjećaj da ti netko krade vrijeme. Bubnjevi su rotirajući. Neil se kroz točku na njima premješta tijekom soliranja, jer ima na jednoj strani složene udaraljke, a na drugoj klasične bubnjeve. Naravno nije izostala ni temeljita upotreba marimbe.
Napokon nešto i za sladokusce Rush sedamdesetih. Tu je Closer To The Heart, a za njom prva dva dijela Overture 2112, koja i dalje potpiruju publiku. Zanimljiv je izbor završetka s novijom Far Cry, gdje ne izostaje upotreba pirotehničkih efekata.
Obavezni dodatak iznenadi s La Villa Strangiato, gdje si Alex ne dopušta skeč kakav je poznat s koncertnog izdanja “Rush In Rio” (2003), kad predstavi Neila kao “on skins Mr. Milton Banana”, a Geddyja kao: “The guy from Ipanema” i završi skeč primjedbom: “I hate Getz!”. Šteta što to Rush nisu posolili i u Frankfurtu. Postava se skladbe opet laća potpuno drukčije nego smo navikli i tu još jednom fascinira ta čarobna scenska kemija trojca, koja utjelovljuje izvanrednu izvedbu tog odličnog, ali prilično zahtjevnog instrumentala. A za kraj? Working Man. U šaljivom reggae uvodnom nastupu. Dobrodošlo osvježenje osobito za sastav koji je zasigurno sit neprestanog sviranja te skladbe na pozornicama kroz svoju dugovječnu karijeru.
Igra svjetla dodatni je parametar koji uspostavlja hipnozu Rush koncerata. Osim bogate filmske animacije, u kojoj Rush spajaju sofisticirani šok element s urođenim osjećajem za zdrav humor, posjetitelj je izložen neprestanoj kanonadi višebojne palete reflektorskih snopova, lasera, pa pirotehničkih efekata.
Deset je sati! Koncerta je kraj. Na platnu se pojavi parodija na komediju “I Love You, Man” i zbivanja iza pozornice nakon Rush koncerta, kad Jason Segel i Paul Rudd, najveći obožavatelji sastava Rush u povijesti planeta Zemlje, napokon sretnu svoj “trio fantastikus” (Rush). U backstage se prikradu s krivotvorenim “Access All Areas” propusnicama (“vrijede” tri sezone) i između ostalog unište Neilu Peartu sendvič.
Ukratko. Čak i kad završe koncert, ne daju ti da dišeš. I to je to. Rush svijet je prava fascinacija, glazbeni svijet koji te čvrsto prikuje uz sebe svojom biti i ne ispušta iz krila hipnotične omame. To je osjećaj za koji želiš da traje. Kad se napokon upale svjetla, taj osjećaj kao da ostaje. I kad se zaputiš iz dvorane, s tobom je. S tobom je i dan poslije,…
Turneja “Time Machine” nastavlja se u ljeto, a ove jeseni izlazi novi studijski album sastava naslovljen “Clockwork Angels”. Nadajmo se da će Rush uskoro doći na novu turneju u Europu, gdje će promovirati novi studijski album. Koncert sastava Rush zadržava dakle pedigre velike atrakcije i sinonim velikog koncertnog spektakla. Ako želite da se glazba na pozornici dotakne najdubljeg kutka vaše duše, jedini pravi lijek je posjet koncertu sastava Rush i uživanje u čarobnom svijetu Rush glazbe. Tri i pol sata izvanserijske svirke kanadskog sastava skromnog broja članova (trio), prožetog vrhunskim osjećajem za zdravu rock n’ roll zabavu. Utjelovljenje čistog glazbenog perfekcionizma na pozornici!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1.The Spirit of Radio 2.Time Stand Still 3.Presto 4.Stick It Out 5.Workin’ Them Angels 6.Leave That Thing Alone 7.Faithless 8.BU2B 9.Freewill 10.Marathon 11.Subdivisions —drugi dio— 12.Tom Sawyer 13.Red Barchetta 14.YYZ 15.Limelight 16.The Camera Eye 17.Witch Hunt 18.Vital Signs 19.Caravan 20.Drum Solo 21.Closer to the Heart 22.2112 Part I: Overture 23.2112 Part II: The Temples Of Syrinx 24.Far Cry —dodatak— 25.La Villa Strangiato 26.Working Man
Galerija slika
