Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Talk Talk
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1984
Trajanje: 43:16
Ocjena: 4.5/5
Britanski novovalni odličnici Talk Talk svoj su drugi album, »It’s My Life«, na kojem su produbili svoj urođeni osjećaj za artizam i time još više otvorili vrata iznimnoj zvučnoj sofisticiranosti, izdali nakon što ih je napustio originalni klavijaturist Simon Brenner. Njegovu službenu zamjenu nikad nisu tražili, nego je karizmatični pjevač/multiinstrumentalist Mark Hollis, duša i najprepoznatljivije lice Talk Talk, tada upoznao nadarenog skladatelja, klavijaturista i producenta Tima Friesea-Greenea, koji je postao Hollisov važan skladateljski suradnik, stalni producent i izvrsna klavijaturska zamjena za Brennera. Friese-Greene doduše nikad nije postao službeni član banda, no od »It’s My Life« nadalje postao je nezamjenjiv gostujući klavijaturist, producent i Hollisov skladateljski partner. Kao što je već spomenuto, Talk Talk su se na »It’s My Life«, koji im je donio izniman uspjeh u zapadnoj i srednjoj Europi, posebno zahvaljujući hit singlovima predvođenim pjesmom »Such a Shame« te naslovnom skladbom, podigli još jednu razinu više kad je riječ o pletenju sofisticiranih oblika synthpopa s brojnim artrockovskim elementima.
Slično kao Talk Talk prvijenac, »The Party’s Over« (1982), i »It’s My Life« bio je protkan moćnim sintesajzerskim aranžmanima, kojima je povremeno društvo pravao i klavir, a prvi su put upotrijebili i nešto gitara u domeni gostujućeg gitarista Robbieja McIntosha te čak i puhače. No ona središnja zvučna komponenta, koja je od Talk Talk zauvijek napravila svojevrsne posebnjake novovalnog pokreta i jedan od većih eksperimentalnih uzdanica osamdesetih, nije bila samo umjetnost stvaranja sofisticiranih i kompleksnih klavijaturskih prostranstava, nego Hollisov specifični vokal, kojemu na tadašnjoj sceni zlu nije bilo premca. Talentirani je čovjek naime posjedovao iznimnu pjevačku karizmu u kojoj su se miješale neopisiva melankolija i nostalgija, kao da njegov vokal dolazi iz neke bliske budućnosti u kojoj su sve nade i očekivanja odavno umrli u zori ‘krasnog novog svijeta’, a njegov je glas ostao kao nijemi svjedok početka kraja ljudske civilizacije. Naravno, nešto su tome zacijelo pridonijele i elektronsko-futurističke sintesajzerske teksture, ali i izrazito sarkastični, samoironični i društveno podsmješljivi tekstovi koji su se skrivali iza nesretnih ljubavnih zgoda i nezgoda.
Hit »Dum Dum Girl« već na otvaranju albuma nudi vrlo lijep primjer kako napraviti aranžerski kompleksan synthpop uradak sa snažnom artrockovskom komponentom. Podebljane bas linije protkane su ledenim ambijentom sintesajzerskih tekstura, dok Hollisov vokal zvuči poput hladnog daha usred proljetnog jutra. Kraća sintesajzerska solaža daje lijep uvid u to da su Talk Talk dolaskom Friesea-Greenea dobili glazbenika, skladatelja i producenta izuzetnog talenta. Nešto klavijatura na albumu odsvirao je doduše i Ian Curnow, još jedan gostujući glazbenik. Na uvodnom dijelu prethodno spomenutog velikog europskog hita i melankoličnog skladateljskog remek-djela, »Such a Shame«, Talk Talk uvelike manipuliraju raznim udaraljkaškim i sintesajzerskim efektima, koji se brinu za prilično nekonvencionalno otvaranje ove inače izrazito melodično-melankolične kompozicije. Suptilni klavijaturski aranžmani krče put moćnom, višeglasnom refrenu, koji svojom ambijentalnom magijom slušatelja u tren oka hipnotizira kao od šale, dok futuristički obojeni glavni rif čini da sve zajedno zvuči kao da band tijekom sviranja dolazi iz neke druge galaksije. Hollis je inspiraciju za tekst navodno dobio čitajući roman ‘Kockar’, jednu od svojih najdražih knjiga.
Sljedeća kompozicija, »Renée«, odličan primjer kompleksne i sofisticirane ljubavne balade, lijep je dokaz da su utjecaji ambijentalne glazbe, koje je moguće čuti prvenstveno u uvodnoj sekciji u kojoj dominiraju moćne bas linije, počeli sve više prevladavati u zvučnom izričaju Talk Talk. Hollisov vokal zvuči krajnje neutješno, dok svoje doprinosi i puhačka sekcija, koja nadopunjuje melankolične klavijaturske aranžmane. »It’s My Life« bio je u SAD-u veliki dance hit, dok u Europi začudo nije postigao toliki uspjeh kao »Such a Shame«, iako još i danas spada među najpopularnije i najpoznatije skladbe Talk Talk. Upotrijebljena je već u TV reklami za francuski automobil Peugeot 205 te čak i u videoigrama Saints Row: The Third i Grand Theft Auto: Vice City Stories. Ovo synthpop remek-djelo još je jedna slika i prilika skladateljsko-instrumentalne sofisticiranosti, gdje naizgled manji zvučni ukrasi čine iznimno mnogo u gradnji moćnog ugođaja s vrhuncem u epsko-melankoličnom refrenu. Vremenski su prijelazi postavljeni na iznimno inteligentan način, dok basist Paul Webb polaganjem podebljanih bas linija, koje često svira kao da u rukama ima gitaru, osigurava izdašnu razigranost među kompleksnim klavijaturskim aranžmanima.
Od tu nadalje nijedna kompozicija na albumu nema bogznakakav komercijalni potencijal, ali krase ih druge dobre osobine. »Tomorrow Started« još je jedna oduševljavajuće sofisticirana ljubavna balada s brojnim eksperimentalnim trenucima, u kojoj su ritmičke nijanse pod snažnim utjecajem jazz fusiona, dok nostalgično zvučni slojevi sintesajzera idealno nadopunjuju Hollisov ‘zaleđeni’ vokal. Sve zajedno na zabavan način začinju i kraći improvizacijski umeci na trubi. Na »The Last Time«, sljedećem primjerku synthpopa na ‘inteligentan način’, Hollisovo pjevanje na trenutke zvuči gotovo pristupačno, što je u ovoj ambijentalno nešto vedrijoj kompoziciji tek prividan zatišje pred eksplozijom melankolije. Dominantne bas linije i masivni slojevi sintesajzera ovaj su put nekoliko puta nadopunjeni i gostujućim gitarskim pasažama.
Tijekom »Call In The Night Boy« već zavlada zlokobna atmosfera s nagruvanim bas linijama i mračnim sintesajzerskim zavjesama, dok Hollisov vokal zvuči gotovo osvetoljubivo. Usput se gotovo cijelo vrijeme mogu čuti i kraći improvizacijski umeci, koji ni najmanje ne remete čvrsto melodično usmjerenu strukturu kompozicije. »Does Caroline Know?« lijep je primjer uspješnog zvučnog kolaža ambijentalne glazbe, jazz fusiona i synthpopa, što znači da band uvelike eksperimentira sa žanrovski nadasve šarolikim ritmičkim elementima i varijabilnim efektima, dok Hollisovo pjevanje ponovno stvara nezaboravan ugođaj. »It’s You«, još jedno ledeno hladno izvješće iz ‘krasnog novog svijeta’, obilježen je dominantnim sintesajzerskim teksturama koje nekoliko puta zalutaju u prilično nepredvidljive improvizacije.
S »It’s My Life« su Talk Talk konačno zakoračili u ligu najvećih majstora eksperimentalnog pogleda na synthpop te jasno i glasno poručili da će svaki njihov album beskompromisno probijati žanrske okvire. Njihov kratki komercijalni uspjeh, koji je inače bio kratka vijeka jer je Hollis imao ambiciozne planove da Talk Talk novim, još eksperimentalnijim zvučnim usmjerenjem odvede što dalje od synthpopa i tradicionalnih novovalnih zvučnih utjecaja, što je većina tadašnjih izdavačkih kuća predvođena EMI-jem naravno odmah proglasila komercijalnim samoubojstvom, razbuktao se upravo izlaskom »It’s My Life«.
Postava
Mark Hollis – vokal
Paul Webb – bas gitara
Lee Harris – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tim Friese-Greene – klavijature
Henry Lowther – truba
Ian Curnow – klavijature
Robbie McIntosh – gitara
Morris Pert – udaraljke
Phil Ramocon – klavir
Produkcija
Tim Friese-Greene
Popis skladbi
1. Dum Dum Girl (3:52)
2. Such a Shame (5:43)
3. Renée (6:23)
4. It’s My Life (3:54)
5. Tomorrow Started (5:59)
6. The Last Time (4:24)
7. Call in the Night Boy (3:48)
8. Does Caroline Know? (4:41)
9. It’s You (4:42)
