Izdavač: EMI Records
Godina izdanja: 1984.
Produkcija: Tim Friese-Greene
Trajanje albuma: 43.16 min
Žanr: Synth Pop / New Wave
Britanski novovalni velikani Talk Talk svoj su drugi album, »It’s My Life«, na kojem su produbili svoj urođeni osjećaj za artizam i time još šire otvorili vrata izuzetnoj zvučnoj sofisticiranosti, izdali nakon što ih je napustio originalni klavijaturist Simon Brenner. Njegovu službenu zamjenu nikad nisu tražili, nego je karizmatični pjevač/multiinstrumentalist Mark Hollis, duša i najprepoznatljivije lice Talk Talk, tada upoznao talentiranog skladatelja, klavijaturista i producenta Tima Friesea-Greenea, koji je postao Hollisov važan skladateljski suradnik, stalni producent i izvrsna klavijaturska zamjena za Brennera. Friese-Greene doduše nikad nije postao službeni član banda, no od »It’s My Life« nadalje postao je nezamjenjiv gostujući klavijaturist, producent i Hollisov skladateljski partner. Kao što smo već spomenuli, Talk Talk su se na »It’s My Life«, koji im je donio izniman uspjeh u zapadnoj i srednjoj Europi, osobito zahvaljujući hit singlovima predvođenima skladbom »Such a Shame« te naslovnom pjesmom, podigli još jednu razinu više kad je riječ o pletenju sofisticiranih oblika synthpopa s mnogobrojnim artrockovskim elementima.
Slično kao i Talk Talk prvijenac, »The Party’s Over« (1982.), i »It’s My Life« bio je protkan moćnim sintetizatorskim aranžmanima, kojima je povremeno društvo pravao i klavir, a prvi put su upotrijebili i poneku gitaru u izvedbi gostujućeg gitarista Robbieja McIntosha te čak i puhače. No ona središnja zvučna komponenta koja je od Talk Talk zauvijek učinila svojevrsne posebnjake novovalnog pokreta i jednu od većih eksperimentalnih nada osamdesetih nije bila samo umijeće stvaranja sofisticiranih i kompleksnih klavijaturskih polja, nego Hollisov specifični vokal, kojemu dugo nije bilo ravnog na tadašnjoj sceni. Talentirani je čovjek naime posjedovao izuzetnu pjevačku karizmu u kojoj su se miješale neopisiva melankolija i nostalgija, kao da njegov vokal dolazi iz neke bliske budućnosti u kojoj su sve nade i očekivanja odavno umrli u zori »divnog novog svijeta«, a njegov je glas ostao kao nijemi svjedok početka kraja ljudske civilizacije. Naravno, nešto su tome sigurno pridonijele i elektronsko-futurističke sintetizatorske teksture, ali i izrazito sarkastični, samoironični i društveno podrugljivi tekstovi koji su se skrivali iza nesretnih ljubavnih zgoda i nezgoda.
Hit »Dum Dum Girl« već na otvaranju albuma nudi vrlo lijep primjer kako napraviti aranžmanski kompleksan synthpop dosezaj s jakom artrockovskom komponentom. Zadebljane bas linije protkane su ledenim ambijentom sintetizatorskih tekstura, dok Hollisov vokal zvuči kao hladan dah usred proljetnog jutra. Kraći sintetizatorski solo nudi lijep uvid u to da su Talk Talk dolaskom Friesea-Greenea dobili glazbenika, skladatelja i producenta izuzetnog talenta. Nešto klavijatura na albumu odsvirao je inače i Ian Curnow, još jedan gostujući glazbenik. Na uvodnom dijelu prije spomenutog velikog europskog hita i melankolične skladateljske majstorije, »Such a Shame«, Talk Talk uvelike manipuliraju raznim udaraljkaškim i sintetizatorskim efektima koji se pobrinu za priličnu nekonvencionalno otvaranje ove inače izrazito melodično-melankolične kompozicije. Suptilni klavijaturski aranžmani utru put moćnom, višeglasnom refrenu koji svojom ambijentalnom magijom slušatelja kao od šale u tren oka hipnotizira, dok futuristički obojen glavni riff čini da sve skupa zvuči kao da band tijekom sviranja dolazi iz neke druge galaksije. Hollis je inspiraciju za tekst navodno dobio čitajući roman »Kockar«, jednu od svojih najdražih knjiga.
Sljedeća kompozicija, »Renée«, izvrstan primjer kompleksne i sofisticirane ljubavne balade, nudi lijep dokaz da su utjecaji ambijentalne glazbe, koje je moguće čuti ponajprije u uvodnom dijelu u kojem dominiraju moćne bas linije, počeli sve više prevladavati u zvučnom izražaju Talk Talk. Hollisov vokal zvuči nadasve neutješno, dok svoje pridonosi i sekcija puhača koja nadopunjuje melankolične klavijaturske aranžmane. »It’s My Life« bio je u SAD-u veliki dance hit, dok u Europi, začudo, nije postigao toliki uspjeh kao »Such a Shame«, iako i danas spada među najpopularnije i najpoznatije skladbe Talk Talk. Upotrijebljena je već u TV reklami za francuski automobil Peugeot 205 te čak i u videoigrama Saints Row: The Third i Grand Theft Auto: Vice City Stories. Ta synthpop majstorija još je jedna slika i prilika skladateljsko-instrumentalne sofisticiranosti u kojoj naizgled manji zvučni ukrasi čine izuzetno mnogo pri gradnji moćne atmosfere s vrhuncem u epsko-melankoličnom refrenu. Vremenski prijelazi postavljeni su na izuzetno inteligentan način, dok basist Paul Webb polaganjem zadebljanih bas linija, koje često svira kao da u rukama ima gitaru, osigurava izdašnu razigranost među kompleksnim klavijaturskim aranžmanima.
Od tu nadalje nijedna kompozicija na albumu nema tko zna kakav komercijalni potencijal, ali krase ih druge dobre osobine. »Tomorrow Started« još je jedna oduševljavajuće sofisticirana ljubavna balada s brojnim eksperimentalnim trenucima, u kojoj su ritmičke nijanse pod jakim utjecajem jazz fusiona, dok nostalgično zvučni sintetizatorski slojevi idealno nadopunjuju Hollisov »zaleđeni« vokal. Sve skupa na zabavan način začine i kraći improvizacijski ulomci na trubi. Na »The Last Time«, sljedećem primjerku synthpopa na »inteligentan način«, Hollisovo pjevanje na trenutke zvuči gotovo pristupačno, što je u ovoj ambijentalno nešto vedrijoj kompoziciji tek prividno zatišje prije eksplozije melankolije. Dominantne bas linije i masivni sintetizatorski slojevi ovaj su put nekoliko puta nadopunjeni i gostujućim gitarskim pasažama.
Tijekom »Call In The Night Boy« već zavlada zlokobna atmosfera s nagrubljenim bas linijama i tamnim sintetizatorskim zavjesama, dok Hollisov vokal zvuči gotovo osvetoljubivo. Usput se gotovo cijelo vrijeme čuju i kraći improvizacijski ulomci koji ni najmanje ne remete melodično usmjerenu strukturu kompozicije. »Does Caroline Know?« lijep je primjer uspješnog zvučnog kolaža ambijentalne glazbe, jazz fusiona i synthpopa, dakle band uvelike eksperimentira s žanrovski nadasve šarolikim ritmičkim elementima i varijabilnim efektima, dok Hollisovo pjevanje ponovno stvara nezaboravnu atmosferu. »It’s You«, još jedno ledeno hladno izvješće iz »divnog novog svijeta«, obilježeno je dominantnim sintetizatorskim teksturama koje nekoliko puta zalutaju u priličnu nepredvidive improvizacije.
S »It’s My Life« Talk Talk su konačno zakoračili u ligu najvećih majstora eksperimentalnog pogleda na synthpop te jasno i glasno upozorili da će svaki njihov album beskompromisno nadilaziti žanrovske okvire. Njihov kratkotrajni komercijalni uspjeh, koji je ionako bio kratka vijeka jer je Hollis imao ambiciozne planove da novim, još eksperimentalnijim zvučnim usmjerenjem Talk Talk odvede što dalje od synthpopa i tradicionalnih novovalnih zvučnih utjecaja, što je većina tadašnjih izdavača predvođenih EMI-jem naravno odmah proglasila komercijalnim samoubojstvom, procvao je upravo izlaskom »It’s My Life«.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
1. Dum Dum Girl (3:52)
2. Such a Shame (5:43)
3. Renée (6:23)
4. It’s My Life (3:54)
5. Tomorrow Started (5:59)
6. The Last Time (4:24)
7. Call in the Night Boy (3:48)
8. Does Caroline Know? (4:41)
9. It’s You (4:42)
Postava:
Mark Hollis – vokal
Paul Webb – bas gitara
Lee Harris – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tim Friese-Greene – klavijature
Henry Lowther – truba
Ian Curnow – klavijature
Robbie McIntosh – gitara
Morris Pert – udaraljke
Phil Ramocon – klavir
