Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Small, Lee
Izdavač: Escape Music
Izdanje: 2012
Trajanje: 51:15
Ocjena: 4/5
Izvrsni britanski pjevač Lee Small poznat je ponajviše po angažmanima u sastavima Surveillance, u posljednjoj postavi sastava Shy te u projektu Toma Galleya zvanom Phenomena. Pred očima nam se tako odmah ukazuju vode AOR i melodic rock žanra. Lee Small je posebnjak, vokalni posebnjak. Što god da se u karijeri laćao, njegova je vokalna interpretacija kroz vokalni karizmu odisala nečim od Glenna Hughesa. Naravno, u pravoj mjeri. S tim vokalnim atributom nikad nije pretjerivao, inače bi princip melodičnog rocka samo teško podnio obilje soulovske crnine.
Bilo je samo pitanje vremena kada će Small solistički »eksplodirati« i svom vokalu dati punu slobodu zaleta kojim će letjeti kamo god mu srce zaželi. »Jamaica Inn« je zato udarni blues rock album, s jakim uporištima u funku i soulu (sve do motown vražjih trikova). Nevjerojatno, ali istinito, na ovom bi albumu bez problema svoje mjesto i inspiraciju za sviranje pronašli velikani takvog glazbenog traga poput Joea Bonamasse, Richieja Kotzena, pa čak i Steviea Salasa (funkerski izdašno »podebljana« Waiting For A Hangman),… Naravno, Lee Small nije Glenn Hughes, nema ni tako bogato financijsko zaleđe kao Glenn, pa si ne može priuštiti najveće gitarske aseve svijeta koji bi mu svirali na albumu. Oko sebe je okupio ekipu iskusnih studijskih radoholičara koji istovremeno posjeduju izuzetnu gipku prilagodljivost i veliku većinu višeslojnog poimanja i razumijevanja glazbe. Poput kameleona mogu se prilagoditi zadanom žanrovskom izazovu. Možemo reći da su Black Country Communion s »Jamaica Inn« dobili svog zataškanog brata, koji negdje tiho lunja u sjeni slave starijeg. I tako će ostati uvijek.
Primjerice, Black Bess i/ili Shine A Light zapanjujuće se u vodećim gitarskim frazama vuku prema nečemu što bi mirne duše moglo niknuti i na »kupusištu« Richieja Kotzena. Dead Man Walking je nešto što bi se moglo naći i u zlatnim danima albuma Free. Nevjerojatno je to Smallovo sretno plutanje kroz povijest klasičnog rocka prožetog erotikom blues retorike. Inače, ovo je album u prvom redu za ljubitelje glazbe Glenna Hughesa, jer je glavnina pozornosti na njemu usmjerena naravno na vokalnu interpretaciju Leea Smalla, koji je izniman u soul izletima, potresnim akrobacijama izuzetne vokalne improvizacije kojoj na albumu nema ni kraja ni konca. Vokalist je osjetljivi kameleon kojemu je oživljavanje poruke stihova posao pernate lakoće, pa se nemojte čuditi ako vam njegov rad izaziva naježenost po koži. Bez obzira na to što je Glennu Hughesa na ovom albumu svugdje puno, Small čak svira i bas gitaru (kao i njegov veliki uzor), pa ako bi trebalo izabrati skladbu u kojoj Small najdostojnije koraca u velikim cipelama Glenna Hughesa, to je definitivno Voyager. Tu Small iz sebe ispaljuje svoj vokalni maksimum u svoj svojoj čeznutljivoj osjetljivosti.
Album nosi sretan organski preplet zvučnih kolaža svojih osnovnih gradivnih elemenata, a kroz takav produkcijski pristup vokalni nastup Leea Smalla sja najintenzivnije. Prije svega, izdašno je naglašena debela ritamska težina odjekujućih, ali nikad naletnih bubnjeva te pulsirajućeg »groovea« bas gitare. Očito je Martin Kronlund, inače vođa sastava Gypsy Rose (ovdje s njim surađuje i vokalist David Reece, možda nekome od vas poznat po doprinosu njemačkim Accept),koji imaju malo toga zajedničkog s blues glazbom, izuzetno prijemčiv i za takve produkcijske pristupe stare škole koji zahtijevaju punu autentičnost uz što manje ili nimalo korekcija. Dopustit ću si reći da su obrada hita »End Of The Road« kvarteta Boys To Men i Kansas šala na harmonici zvana The Renegade Accordion Player potezi previše za album, jer autorski materijal održava izuzetnu kvalitetu koja ne treba dodatno potvrđivanje.
»Jamaica Inn« je dakle album iznenađenja koji zapravo i nije bio neočekivan, barem ne onima koji znaju tko je Lee Small. Album ugodnog iznenađenja i za prave ljubitelje Glenna Hughesa. Dakle, Glenn Hughes od vremena Trapeze, bogate solo karijere, do angažmana u Black Country Communion. Od toga se ne isplati bježati, inače se s ovim albumom nikako nećete sprijateljiti.
Postava
Lee Small – vokal, bas gitara
Martin Kronlund – gitara
Carl Anthony Wright – gitara
Des Sherwood – gitara
Paul Bradder – klavijature
Imre Daun – bubnjevi
Produkcija
Martin Kronlund
Popis skladbi
1. Jamaica Inn
2. The Captain’s Quarters
3. Black Bess
4. Walk The Plank
5. Shine A Light
6. Dead Man Walking
7. Voyager
8. I Am The Sea
9. Smuggler’s Blues
10. Waiting For The Hangman
11. End Of The Road
12. The Renegade Accordian Player
