Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Stari plac / Slovenija
Datum koncerta: 20.05.2016
Broj posjetitelja: 350
Cijena ulaznice: 37,00€
Drugi dan festivala Jazz Cerkno, ukupno dvadeset i prvog po redu, uz popratni program, to jest trodnevnu koncertnu fotografsku radionicu poznatog i cijenjenog majstora tog zanata Žige Koritnika, začinio je i početak dvodnevne radionice o »divljoj hrani«, koju je naravno vodio dugogodišnji festivalski inventar Jazza Cerkno, »slobodnjak« Dario Cortese.
Jedan od najcjenjenijih gurua privlačnih sfera zdrave životne kulture, nevjerojatno simpatični i karizmatični Dario s glavom i bradom, vodio je program sva tri dana festivala pa se uvodno pojavio i na pozornici drugog dana, kad je najavio dolazak trija koji predvodi jedan od međunarodno najtalentiranijih slovenskih klavijaturista nove generacije, Marko Črnčec. Mariborčanin koji se kruhom hrani u New Yorku zagospodario je pozornicom uz potporu izvanredne ritam sekcije Rickyja Rodrigueza (kontrabas) i Jonathana Barberja (bubnjevi). Nastup Marko Črnčec trija na festivalu donio je glazbenu priču najviše razine slušljivosti, a ujedno prepunu glazbene kompleksnosti i nevjerojatno domišljate šaljivosti solističkih vragolija, koje su dečki, osobito s Markom na čelu, izvlačili iz svog svijeta mašte, odnosno osjećanja vibracija glazbenog univerzuma. Transformacija te energije bila je izvanredna. Činjenice prekaljene fine mehanike, sviranja s profinjenim osjećajem u svakoj odsviranoj noti, stalno osluškivanje glazbenika koji su u trenucima svirali kao u transu. Tehnička potkovanost diktirala je osjećaj izvedbe s pernatom lakoćom, iako su dečki morali garati na punoj koncentraciji koja traži iznimnu preciznost. Marko je u solažama doduše preuzimao inicijativu i s klasičnim klavirom te električnim »Rhodes« klavirom neprestano održavao središnju figuru glazbene slikovnice trija, no obojica drugih članova sastava jednako su konkretno raspalila svojim akrobacijama punokrvne improvizacije. Bend je cijelo vrijeme jahao po profinjenoj tankoj granici između glazbene dostupnosti i eksperimentalnih izljeva kakve poznaje svijet jazz glazbe. Ta dva polja majstorski je spajao u presavijeni letak koji je držao na stolcima i manje zahtjevne slušatelje i one koji za sebe traže ono najneobičnije u glazbenom eksperimentu. Marko je definitivno vruća roba. U usponu. Njegov umjetnički procvat vine se prema stvaralačkom zenitu i o tom glazbeniku još će se tresti planine. Kod nas i u inozemstvu. Briljantnost i perfekcija riječi su koje daleko preusko opisuju glazbeni doživljaj koji je nastup ovog trija u Cerknu ostavio slušateljima.
Zatim je pozornicu preuzeo drugi trio. Francuski. Što god dolazi iz Francuske, uvijek je nešto posebno. Drukčije. Izazovno. Često se tome doda pridjev avangardno. I to ne čudi ni u slučaju nastupa sastava Pourtant Les Cimes. Ime sastava, a i sama glazba, nadahnuti su haiku poezijom koja dolazi iz daleke Japana. Osobito onom koju je iza sebe ostavio Matsuo Basho u razdoblju Edo (sedamnaesto stoljeće). Pjesme sadrže sedamnaest slogova, dva puta po pet, a jedan put sedam. To su dakle tri stiha. Na pozornici stoji trio. Što se poklapa s izlaganjem glazbenih struktura »u trijadama«, u redoslijedu uzastopnih poteza pojedinaca trija. Budući da bi poslanje haikua trebalo odražavati iskrenost unutarnjih osjećaja s trenutnim doživljajem okoline, prirode, odnosno transformaciju tih osjećaja u stihove, Pourtant Les Cimes pristupaju slično, samo što si tu naravno pomažu jezikom jazz glazbe. Trijade trenutnih osjećaja kojima te ispuni okolina i iskrena transformacija istih preko instrumenata. Svakako je to budilo preširoku mjeru glazbene neobičnosti, a ujedno i hrabrog čudaštva posoljenog šaljivim obratima triju aktera, koji su nizali svoj performans po predaji strogog spontanog razvoja događaja, neočekivanih poteza koji su slatko šokirali i zabavljali slušatelje. I kao uvijek. Nužna je izvanredna koncentracija, izvanredan kontakt sve trojice, da u tome nešto ne pođe po zlu i idealno supostojanje u trokutu gradivnih elemenata zvučne slike slučajno ne bude narušeno. Motiv prvog od instrumentalista, uz proizvoljnu stanku nastavio je motiv drugog, tome je slijedio treći, priča se ponovila. Kratki, jezgroviti trikovi i dodavanje »loptice« bez da bi se ona izgubila. Tri karizmatična glazbenika na relacijama saksofon, bubnjevi, kontrabas, donijeli su jedno od najposebnijih iskustava. U sjaju avangardne provokacije. Jedinstveno i neponovljivo. Kao što vrijedi za svaki koncert ovog sastava. Zvučnih podvala nije nedostajalo, možda je u sjećanju ostala osobito ona kad je bubnjar Didier Lasserre vukao po bubnjevima violinskim gudalom…. Bezgranična strast prema glazbi rađa dakle izvanredne briljante.
Treći na pozornici i zadnji izvođač drugog dana festivala! Duo njemačko-britanske veze klavijaturista i bubnjara/udaraljkaša. To su Georg Graewe i Mark Sanders. Oba glazbenika imaju iza sebe izvanrednu kilometražu suradnje u mnogobrojnim glazbenim formacijama, obogaćenim mnogobrojnim glazbenim izazovima drske improvizacije i eksperimentiranja. Također se vrlo dobro poznaju jer već godinama zajedno surađuju u kvartetu Frisque Corcordance. Opet smo bili svjedoci apsolutno apstraktnog razvoja događaja, gdje su oba glazbenika stvarala neobičan splet neprestanog traženja glazbenih zavoja koje glazbena empirija inače izrazito slabo podnosi. Drsko. Cijelo vrijeme izazovno. Izazivala su osobito jedan drugoga. Izvanredna opterećenost kilometražom bogatih iskustava rodila je izvanrednu kemijsku osjetljivost. To je rezultiralo nevjerojatnom gipkom odzivnošću obaju instrumentalista, koji su se u sviranju posljedično fenomenalno nadopunjavali i raskošno te nesputano plovili kroz jazzovsko slobodoljublje. Do kraja večeri naravno.
Drugi dan je, baš kao i prvi, ponudio tri nastupa, tri potpuno različite priče iz svijeta jazz glazbe, i tako slušateljima servirao pun kotao slastnih glazbenih doživljaja.
Galerija slika
