Lokacija: Beč (Wien) / Szene / Austrija
Datum: utorak, 17.05.2016
Legendarni britanski neoprogrockeri Pendragon su na turneji posvećenoj dvadesetoj obljetnici izlaska njihove najcjenjenije studijske majstorije, »The Masquerade Overture« (1996), prvi put otkako postoje (nastali su 1978.) posjetili Beč, što znači da je riječ o važnoj prekretnici u povijesti ove iznimno žilave skupine, koja tek rijetko zaluta tako (relativno) blizu Slovenije. Isprva se činilo da će posjet bečkoj dvorani Szene biti iznimno skroman, no nedugo prije početka koncerta ispod pozornice se ipak okupilo dovoljno ljudi, pa je i publika, koju su, osim četvero Slovenaca i domaćih, činili i neki Slovaci i Mađari, malo pridonijela općem pozitivnom koncertnom ugođaju. Nakon brzo zaboravljivog i duhomornog predbenda u obliku suzavog austrijskog dueta We Love Silence sve je bilo spremno za progresivnorockersko druženje na visokoj razini
Pendragon na aktualnoj turneji u prvom dijelu nastupa izvode cijeli »The Masquerade Overture«, što je svakako vrlo lijepa gesta prema svima onima koji su za njih prvi put čuli upravo po izlasku tog kultnog ostvarenja. Prvo iznenađenje po dolasku skupine na pozornicu bilo je to što se za bubnjevima umjesto Craiga Blundella, odsutnog zbog obveza prema pratećem bendu Stevena Wilsona, nalazio do sada relativno nepoznati povremeni bubnjar Jan-Vincent Velazco. Potonji je tijekom cijelog nastupa pokazao izvrsnu bubnjarsku predstavu i uvjerio kao dostojna zamjena za odsutnog velemajstora Blundella, što je vrijedilo i za njegovu kraću solo točku.
Drugo iznenađenje bila je prisutnost dviju pratećih pjevačica, barokne djevojke Verity Smith zavidnog vokalnog raspona te iskusne mezzosopranistice Christine Booth iz skupine Magenta. Obje pjevačice odlično su se iskazale pratećim vokalnim harmonijama i znatno pridonijele izvanrednoj atmosferi koja je naglo zavladala dvoranom. Tijekom uvodne skladbe »As Good As Gold«, koja je uslijedila nakon snimljenog introa, nosile su operne maske. I inače je scenografija bila dobro izvedena, jer u pozadini nisu nedostajale zanimljive projekcije, a pohvalu zaslužuje i scensko osvjetljenje. Naravno, najveći dio pažnje pripao je ‘staroj gardi’ predvođenoj karizmatičnim šefom benda, gitaristom i pjevačem Nickom Barrettom, basistom Peterom Geeom (uz Barretta jedinim originalnim članom) i klavijaturističkim čarobnjakom Cliveom Nolanom (Arena, Shadowland, Caamora), koji je Pendragonu vjeran već trideset godina. Nick i Clive prijatelji su još iz djetinjstva, a kad je 1986. započela zajednička suradnja, Pendragon su polako ostavili za sobom opskurne početke te u devedesetima, posebno nakon izlaska »The Masquerade Overture«, postali jedan od najpopularnijih i najcjenjenijih neoprogrockerskih sastava. Ipak, zaslužili bi veću prepoznatljivost i izvan Velike Britanije, Nizozemske i Poljske, gdje tradicionalno imaju najveću potporu.
Nick, Clive i Peter odlučno su vodili bend kroz omiljene standarde s »The Masquerade Overture«, predvođene prethodno spomenutim »As Good As Gold«, zatim »Paintbox« i »Masters of Illusion«, koje su zvučale posebno dobro. Nick i Clive, koji se ovaj put nalazio na rotirajućoj podlozi pa je pogled na njegove klavijature bio vidljiv sa svih strana, spadaju među najdivljenja vrijedniје progrockerske virtuoze i uvijek ih je užitak gledati kako sviraju, čak i kad ne izvode solističke vratolomije. Nickovo virtuozno draganje po žicama morali bi barem jednom izbliza vidjeti svi štovatelji Stevea Hacketta (Genesis) i Davida Gilmoura (Pink Floyd). Glazba Pendragona, osobito ona iz devedesetih, izrazito je pozitivistička, pa je u dvorani brzo zavladala izvanredno dobra energija između publike i benda.
S vizualne strane Pendragon doduše izgledaju pomalo smiješno, ako ne i traljavo, posebno Nick, koji je te večeri bio odjeven u jeftinu ‘havajsku’ košulju, dok je pogled na Clivea pomalo zabrinjavajući jer je svake godine sve širi. Nije čudo da je i te večeri ispod pozornice bilo vrlo malo žena, posebno slobodnih (u blizini je zamijećena samo jedna), no članovi benda svoj nelaskavi vanjski izgled više nego nadoknađuju izvanrednim instrumentalnim izvedbama. Osim toga, Nicku, kojem zacijelo nije nedostajalo humora i dobrog raspoloženja, bio je tijekom cijele večeri u sjajnoj vokalnoj formi. Mnoge je pristaše posebno razveselio kad je pri kraju »The Masquerade Overture« skladbi najavio i izvedbu »King of the Castle« te »Schizo«, dviju bonus skladbi iz razdoblja prethodno spomenutog remek-djela.
Pendragon su svoj nastup bez stanke nastavili izvedbom skladbe »Beautiful Soul«, koja potječe s (još uvijek) aktualnog studijskog albuma »Men Who Climb Mountains« (2014). Njome su najavili i izvedbu nekih novijih djela, koja od albuma »Believe« (2005) nadalje obilježava primjetna stilska promjena na račun mračnijih aranžmana i ozbiljnijih poruka. S aktualnog albuma odsvirali su i skladbe »Explorers of the Infinite«, posvećenu svim pustolovnim istraživačima visokogorja, te »Come Home Jack«, posvećenu Nickovu ocu. Nakon toga ugođaj je ponovno postao nešto razigraniji jer su izveli klasik »Nostradamus (Stargazing)« s albuma »The Window Of Life« (1993), koji je svojim živahnim refrenom uspio publiku ponovno malo ‘probuditi’.
Sličan, povoljan učinak postigla je i »The Green and Pleasant Land« s albuma »Passion« (2011), dok je epskom poslasticom »Breaking the Spell« stigao kraj redovnog dijela. Slijedila su nagađanja što će bend odsvirati po povratku na pozornicu – hoće li to biti neki dugogodišnji klasik, možda čak i s prvijenca »The Jewel« (1985) ili kultnog, ‘povratničkog’ albuma »The World« (1991). Vjerojatno nitko ne bi pogodio naslov završne skladbe te večeri, no svejedno smo se svi razveselili izvedbi izvrsne »Indigo«, kojom se inače otvara majstorija »Pure« (2008), po mišljenju nekih čak i njihov najbolji album do sada.
Nick Barrett i njegova neukrotiva Pendragon družina razmazili su nas gotovo tri sata zvučnom perfekcijom širokogrudnih ambijentalnih prostranstava. Pri stvaranju savršenog ozvučenja ništa nije prepušteno slučaju, dok su se svi članovi ove kultne skupine ponovno potvrdili kao majstori koje je cijelo vrijeme užitak slušati i gledati kad se nađu za svojim instrumentima. Unatoč tome što je posjećenost koncerta bila daleko od idealne, kemija između pozornice i publike uspjela se razviti uglavnom zahvaljujući Nickovoj karizmatičnosti i spremnosti na šaljive dosjetke, među kojima se isticala ona o nepoželjnom soku od grejpa na Loreley prog rock festivalu, dok od hladnog engleskog cinika Clivea ionako nitko nije očekivao da će se te večeri nasmiješiti više od tri puta. Pendragon su svoj opsežni i ambiciozni nastup izveli s energijom dvadesetogodišnjaka, što danas među njihovim glazbenim vršnjacima još zdaleka nije samorazumljivo. Nadajmo se da će prilika za sljedeće druženje s Pendragonom nastupiti prije nego što za pet godina bude dvadeseta obljetnica albuma »Not Of This World (2001), s kojeg te večeri nažalost nisu izvodili ništa, iako je riječ o jednom od njihovih najboljih ostvarenja.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. The Masquerade Overture (intro)
2. As Good As Gold
3. Paintbox
4. The Pursuit of Excellence
5. Guardian of My Soul
6. The Shadow
7. Masters of Illusion
8. King of the Castle
9. Schizo
10. Beautiful Soul
11. Nostradaums
12. Explorers of the Infinite
13. Come Home Jack
14. This Green and Pleasant Land
15. Breaking the Spell
—dodatak—
17. Indigo
