Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Stari plac / Slovenija
Datum koncerta: 19.05.2016
Broj posjetitelja: 150
Cijena ulaznice: 37,00€
Okrenula se godina i na red je stigao, kao po tradiciji, dvadeset i prvi Jazz Cerkno festival. Prvi bez Boštjana Cveka. Bez onog čovjeka dakle koji je ovom festivalu postavio temeljni kamen, i to u smislu oblikovanja samosvojnosti i prepoznatljivosti kad je u pitanju glazbena ponuda. Od četvrtka do subote. Kao i uvijek, po tri grupe na glavnoj pozornici Starog placa, sigurno pokrivenoj šatorom. Svibanj je naime opet vremenski hirovit i nepredvidiv. Tu je raznovrstan popratni program koji svake godine zahvalno oplemenjuje ovaj poznati cerkljanski događaj. Za neke jazz sladokusce već pravi godišnji ritual na kojem nikako ne smiju izostati.
Četvrtak je bio skromno posjećen. Vjerojatno je na posjet utjecalo i kišovito vrijeme, možda čak i termin usred radnog tjedna, pa ipak. Poglede na zbivanja prvog dana festivala pomalo je kvarila golema četa fotografa koji su pucali po izvođačima iz prvog reda, dok je prave publike, koja je platila svoje ulaznice, na mjestu događanja bilo tek šaka jada.
Program prvog dana počeo je s kašnjenjem jer se u susjednoj crkvi morala do kraja odvrtjeti misa. Kad su se u susjedstvu Starog placa napokon spustili mir i spokoj (i na nebu i na zemlji), na pozornicu su konačno stupili Grencso Open Collective. Mađarski kvintet koji vodi saksofonist Istvan Grencso. U dobrih sat vremena ekipa je predstavila glazbu svog velikog uzora Gyorgyja Szabadosza. To je glazbenik koji je nekoć, davno davno, populariziraо free jazz pristup sviranju jazza u Mađarskoj. Kvintet je Szabadoszove kompozicije naravno prozračio na svoj način. Kontrabas, viola, Istvanovi saksofoni , klavir i naravno čuvar vremena – bubnjevi. Istvan je suradnicima prepuštao ogroman prostor da se temeljito razmahnu i pokažu svoje vrline. Pritom su momci povremeno odjurili do granica adventivne glazbene izazovnosti, ušesnom pužu postali čak tvrd orah za glodanje, gdje pritom nije manjkalo »čudaških« poteza koji su na način neočekivanog izvlačili vreću iznenađenja među zborne slušatelje, a istodobno ih zabavljali. Pritom je kvintet zapravo povremeno »na uho raspadao«, pa se opet zbrano uhvatio i vratio na polazišta vodećih motiva. Posebno je godilo davanje solističke začinske note u triju saksofon, viola, kontrabas, dok je pozadinu punio klavir, a bubnjevi održavali ritmički okvir. U tim točkama momci su izmjenjivali baš sve trikove, koji su održavali nevjerojatnu uigranost, »smisao za poslušnost«, sljedivost međusobnog zamjećivanja, a u potezima i neobičnosti konkretno bockali i zaposlili slušatelje. Prvi sat prošao je kao tren oka. Jazz posebnjaci su momci i zato što su lukavo proželi pristup svojoj free jazz kovanici s folk koprenom istočnoeuropskih ravnica i ciganskim melosom. Nadasve posebno i dražesno.
Druga je na pozornicu stupila ekstravagantna slovenska glazbenica Maja Osojnik, glazbeno multifacetno isklesana umjetnica, koja je svoje vrline usavršavala i nadograđivala u Beču, gdje i živi. Riječ je o apsolutnoj posebnici koja je za koncert u Cerknu skupila uz sebe izrazito bogatu pratnju zvučnih kulisa, odnosno sekstet nazvan All.The.Terms.We.Are. Taj je do tog dana prije nastupa u Cerknu zabilježio svega jedan zajednički nastup. Maja je s ekipom na koncertu predstavljala svoj aktualni studijski album izdan prošle godine pod naslovom »Let Them Grow«. Grupa je kroz većinu nastupa nizala mračna lica i sivilo fraza koje su zgušnjavale ponajprije prostor glazbenog krajolika, temeljenog na uporabi nižih zvučnih tonaliteta. Točku na »i« dodavao je Majin niski ženski glas koji je, u dijelovima bez vokalnih ekscesa, mimogrede podsjetio na Tanitu Tikaram, a instrumentarij pratećih glazbenika svakako je budio asocijacije o mogućoj glazbenoj privlačnosti i za ljubitelje alternativne rock glazbe. I te su začetke glazbenici i zračili tijekom svog nastupa. Jednostavne, a čudaške fraze, usmjerene i u dulje repeticije motiva, stvarale su iskustvo koje te je odvelo na rub racionalnog, prema »ekstra-misaonom«, onkraj svjesnog. Hipnotično. Instrumenti su jedan drugome otvarali prostor s nevjerojatnom kontemplacijom, a sekstet je istodobno isporučio iskustvo nevjerojatne konciznosti, odnosno punokrvne koncentracije sudionika, kojima si u cijeloj priči nije bilo dopušteno priuštiti ni najmanju pogrešku. Ponajviše se to odražavalo u scenskoj komunikaciji, čekanju, praćenju što rade ostali na pozornici. To su trenuci kad čekaš da uskočiš sa svojim instrumentom u pravo vrijeme, na pravo mjesto, i u izvedbi nikako ne traže neko posebno tehničko znanje, nego puno mjeru izvanredne preciznosti i mekoće, ako ne i fine mehanike. Dakle gipku odzivnost. U svakom trenutku glazbene priče. Tijekom predstave posebno je privlačila pozornost violončelistica Audrey Chen, koja je u vokalnom dijalogu s Majom izvlačila iz sebe najneobičnije zvukove koje može producirati ljudsko tijelo. Već s te strane sam je koncert ispao izrazito atraktivno. Vibracija grupe hipnotična, visoko eksperimentalna, sa začecima avangarde, ali u duhu spokoja i mirnoće, koji su presječeni naglim upadima žestokog zvučnog šuma i vokalnim ekscesima. U strogom umjetničkom fokusu glazbene jedinstvenosti i unikata. Format neobičnog glazbenog tijela za koji se nadajmo da će se uskoro opet naći u našim krajevima.
The Rempis Percussion Quartet kao treći izvođač zaključio je prvi dan festivala. Posebnost ovog čikaškog »free jazz« kvarteta je u tome što se temelji na uporabi dva seta bubnjeva. Dave Rempis je saksofonist koji inače preuzima vrstu autoriteta u glazbenoj priči, no kvartet je zbog podrške dvaju dopunjujućih, a kontrastno varijabilnih pristupa bubnjanju, koji su satkani na spajanju razkošnih okreta poliritmike, čak i inkorporiranja etno ritmova južnoameričkog i afričkog kontinenta, poseban i zbog same ritmike. Rempis se na uho više puta zaletavao i zagrizao sa svojim neslućenim solističkim saksofonskim eskapadama kojima nije bilo ni kraja ni konca u istresanju rafala beskrajnog mora tonaliteta, kao da je po svaku cijenu i namjerno htio razbijati čvrsti ritmički milje, dok je s zadebljanim grooveom kontrabasa spretno punio pozadinu zvučne slike norveški basist koji je niz godina nastanjen u Chicagu, Ingebrikt Haker Flaten. Čak trojica izvođača dobro se poznaju i zbog zajedničke suradnje u postavi Vandermark 5. Izvanredna dinamika i energična predstava, vihorita i sve vrijeme nesputana, u ekspresiji slobodoljubivih i bezgraničnih formi jazzovskog slobodarstva. Konkretan tvrd orah u samom izlazu prvog dana festivala.
Galerija slika
