Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum koncerta: 19.05.2017
Broj posjetitelja: 400
Cijena ulaznice: 17,50€ (u pretprodaji) / 20,00€ (na dan festivala)
Drugi dan tradicionalnog i ukupno već dvadeset i drugog uzastopnog festivala Jazz Cerkno slovio je za najeksperimentalnije izazovan, onaj koji potiče “rast mozgovne salate”, ako se prethodno niste posve smirili, otvorili “treće oko” i primjereno pripremili na poruke osobito složeno opterećeni “šrapnel” slobodoumne jazzovske kulture.
Kao i prethodni dan, i drugi je dan počeo s polusatnim kašnjenjem. Negdje oko osam navečer na pozornicu su tako stupili Šalter Ensemble. Riječ je o međunarodnom projektu dvanaestočlane skupine koji se temelji na skladateljskom vizionarstvu četiri ključna člana ekipe, a to su: švicarsko-francuski saksofonist Bertrand Denzler, slovenski kontrabasist Tomaž Grom, hrvatski basist Rok Crnić i srpski gitarist Srđan Muc. Ključnim članovima pridružilo se još osam članova međunarodne glazbene scene (svakako i iz Slovenije), čija većina odgovara zahtjevima glazbenog vizionarstva samog projekta. S obzirom na to da je riječ o ekipi koja je po rodnom listu silno mlada, a iza sebe ima samo dva nastupa (s generalkom u Zagrebu, 6.5.2017.), skladateljski dio orkestra, dakle Crnić, Muc, Grom i Denzler, birao je prekaljene »pomagače« koji će se znati brzo odazvati na inače silno labavo vezivo komponiranja, na temelju kojeg su razvijene četiri zahtjevne kompozicije. Njih ekipa naime izvodi na svojim koncertima. U samo pet dana ekipa je glazbu dovela od osnovne ideje do života. Dakle, do realizacije na pozornici. Cijela se stvar u glazbenom smislu koketira s rubom glazbene pomirljivosti, koji je u drskim i bezbrižnim točkama eksperimentiranja još prihvatljiv prosječnom slušatelju, ako uopće. Glazbenici su obično udruženi u trijade unutar dvanaestočlane posade i u krugovima si dodaju nizove odsviranih tonova. Tonovi su uglavnom odsvirani tako da glazba u načelu održava ravnotežu između slijeda srednje dugih tonova i međuprostora “tišina”. Bend nikako ne zalazi u solističke eskalacije, niti zastaje u točkama dužih vremenskih stanki u kojima bi za njih »svirala tišina«. Sve reagira, premda postoje određena pravila igre unutar opuštenog formata kompozicija, u spontanom suzvučju, a pritom odabire najčudnovatije zvučne zahvate koje može proizvesti samo bujna ljudska mašta. Upotreba instrumenata i vokalnih tehnika u posve nekonvencionalnom obliku. Frenetičnih probojnih krikova (glavni inicijator vokalnih ekscesa nije nitko drugi nego Irena Tomažin) uz atonalno dimenzioniranje zvučnih struktura možeš se samo nadati. I tu su. Točno za glazbenu podlogu filmskog horora. Drski eksperiment novo izazovne glazbene »bogohuljenja« koji je već u uvodnom dijelu petkovske večeri drugog dana festivala, premda koncert nije trajao ni sat, publici donio tvrd orah za glodanje.
Ches Smith (bubnjevi), Craig Taborn (klavijature), Mat Maneri (viola), američki su jazzovski trio koji je naslijedio pozornicu. Glavni idejni pokretač i glazbeni vizionar ovog trija je Ches Smith. Bubnjar koji je u karijeri već pokazao svoje majstorije na brojnim albumima različitih izvođača (Marc Ribot’s Ceramic Dog, Xiu Xiu, Secret Chiefs 3,…). U novom triju, s obzirom na osjetnu bučnost i rudimentarnu izravnost koje prate njegova prošla djela kao bubnjara, iznenađuje novootkrivena kreativnost koja se prvenstveno kune u ushićeno nizanje motivskih struktura. Takve strukture mogu govoriti i minimalistički te posve spokojno i mekano. U tom je smislu veza viole i klasičnog klavira za Chesa Smitha zapravo prirodan izbor. Smith je tako više puta odložio bubnjarske palice, zamijenio ih metlicama, više puta je kulisu gradio samo upotrebom činela i kucanjem po bubnjarskom okviru. Trio je nevjerojatno iskusan i podmazan svim žavbama, pri čemu je prelijevanje sva tri gradivna elementa spretno uravnoteženo,a inicijativu ne preuzima nitko u ekipi, odnosno ona je ravnopravno raspoređena na trojicu. Dinamičan preplet pažljivo dozirán pravom mjerom drskih bijega u improvizacijske pothvate te trenucima suptilne fine mehanike. Bend do zuba naoružan iskonskim instinktom i nevjerojatnom kemijom međusobnog zamjećivanja. Komunicirao je kao u transu, u izvedbi koja je zahtijevala koncentraciju slušatelja, a nikada nije skrenuo s crvene niti. Jamac za to je naravno visokokvalitetna doza virtuoznih vještina koju u izobilju u ovu priču donose sva trojica instrumentalista.
Treći i posljednji među izvođačima drugog dana festivala bili su Red Trio! Portugalski »crveni trio« poznat je po tome što rado na svojim nastupima ugošćuje i druge izvođače, a za nastup u Cerknu pozvao je na suradnju eklektičnog finskog gitarskog čarobnjaka Raoula Björkenheima. Potonji se u Cerknu pojavio već prije nekoliko godina sa tadašnjom skupinom Scorch. Trio plus Raoul, dakle kvartet, do te je večeri u prostor poslao daleko najviše adrenalinske žurbe kroz drsku, gotovo žestoku i trenutačno već kar agresivnu jahu pakleno brzo odmjerenih koraka slobodnog jazzovskog improviziranja, u kojoj je začarao glazbene sladokusce širokom paletom glazbenog izričaja, nevjerojatno labavim formatiranjem glazbenih struktura koje je neprestano iskričavo »prosijavao« avanturizmima solističkih vještina. Ponajprije na relaciji klavijature, bubnjevi (udaraljke), a poseban štih, što se improviziranja zvukom tiče, naravno je predstavljao izvrsni Raoul Björkenheim na svojoj gitari marke Parker iz serije Fly. Sličnu gitaru koristi primjerice i bivši član velikih zvučnih i glazbenih inovatora King Crimson, dakle još jedan, ništa manji eklektični glazbeni čudak! To je Adrian Belew. Izvedbena povorka nevjerojatno intenzivno odsviranog makramea zahtjevnih jazzovskih varijacija, kontemplativna osjećajnost i zamjećivanje gradivnih elemenata glazbene supstance! Ruku pod ruku. Kombinacija obojeg potvrđivala je vrhunstvo sva četiri glazbenika. Na granici iskonskog instinkta! Bend je pritom neprestano pazio da se u glazbenim formama ne raspadne. Kad god se približio toj fragmentaciji struktura, kad je karakter dotjerao do ruba kaosa i zavihorio se u njedra bezgraničnog solističkog razuzdavanja, istodobno je uspijevao zadržati konciznost i promišljenost te »riješiti« prividnu glazbenu zbrku tako da se uvijek u (krajnjem) trenutku spretno izvukao iz nje i iznimno uspješno vratio u sigurno okrilje vodećih glazbenih motiva. Majstorija i neopisiva poslastica tako je za veliki finale okrunila poslanstvo drugog dana festivala Jazz Cerkno!
Galerija slika
