Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum koncerta: 20.05.2017
Broj posjetitelja: 400
Cijena ulaznice: 17,50€ (u pretprodaji) / 20,00€ (na dan festivala)
Stigao je treći dan tradicionalnog i ukupno već 22. festivala Jazz Cerkno. Taj je dan bio poseban po tome što su jazz glazbenice apsolutno dominirale među izvođačima! Unatoč tome što se vrijeme ozbiljno pokvarilo, taj je dan za RockLineov tandem bio vrlo radan. Nakon posjeta koncertu Halvorson / Fujiwara u glazbenoj Šoli u Cerknem, pozornost je privukla »šundr« koji se širio iz pažljivo natkrivenog predvorja hotela Cerkno. Tamo su naime nastupali novogorički Neseseri Kakalulu. Kak… tko? Otkačeno ime, nema što. Ako sam dobro izbrojio (nikad nisam briljirao iz matematike), osam je momaka »pobjeglo« tamo ravno ispod kiše pod strehu. Trebali su naime nastupiti prije prvog izvođača posljednjeg dana festivala na platou (dio zatvorene ceste) neposredno ispred festivalske pozornice, no tamo bi ih konkretno smočilo. Tamo su inače kasnije ipak stigli, kad je navečer prestalo kišiti. Sa skraćenim drugim nastupom istog dana. U stanci dok smo čekali nastup Tomeka Reid Quartet.
Unatoč tome što sam koncert ispred vrata hotela uhvatio u zadnjim izdisajima, iz glazbene se supstance dalo iščitati da su Neseseri Kakalulu vrlo zabavan i radostan sastav koji glazbi pristupa doista u smislu strogog zabavljaštva i pozitivno podastrtih vibracija. Ritmičke strukture su čvrste, poduprte i upotrebom dodatnih zvončićastih udaraljki. Jezgru melodije vodi puhačka sekcija saksofona i trube, »groove« glazbi dodaje dinamična i aktivna linija bas gitare, a zvučni prostor pune i dvije gitare, s primjesom rocka. Ukratko. Bend funkcionira strogo instrumentalno. Kompozicije su jednostavne, svidjele bi se i Santani, samo bi se potonji požalio na potpuno nepoštovanje gitarskog soliranja. Cijelo vrijeme glazbeno jednostavna i brzo osvojiva lekcija funka, ali i SKA glazbe, s ritmovima koji mogu zalutati i prema salsi. Sve to sa zabavnom frizurom pozitivno nastrojenog formatiranja vodećih motiva. Dobre vibracije u kiši dakle. Simpatično.
Više ozbiljnosti i zborskog sluha zahtijevao je posjet prvom izvođaču na programu trećeg dana. Kaja Draksler Octet + 1! Radilo se uopće o premijernom nastupu u Sloveniji ove postave od devet glazbenika koje vodi međunarodno etablirana, visoko cijenjena i priznata slovenska skladateljica i klavijaturistica Kaja Draksler. Ona inače živi i stvara u Nizozemskoj. U Sloveniju je stigla sa svojim oktetom, koji uz Kaju čine još: vokalistice Laura Polence i Björk Níelsdóttir, puhači Ab Baars, Ada Rave i Lotte Anker, nadalje violist i violinist George Dumitriu, kontrabasist Lennart Heyndels te bubnjar odnosno udarač Onno Govaert.
Još jedna glazbena pojava kojoj ne nalaziš približnika. Kajin koncept uglazbljivanja poezije različitih pjesnika, od Adriane Minou i Pabla Nerude do Gregorja Strniše, funkcionira na posve jedinstvenom stapanju kompaktnih motiva i jazzovske improvizacije. Sve ovisi o prirodi uglazbljenja, odnosno o tome kako se plana aranžiranja dotakne sama poruka i dubina dane poezije. Bend je uvodno predstavio uglazbljenje pjesme Adriane Minou naslova Promise is Promise, gdje je impresioniralo kombiniranje, odnosno iskorištavanje obiju vokalistica u samoj strukturi kompozicije. Šaljiv uvod, iznimno zabavan. Kaja je u nastavku u stankama nagovarala publiku tako da je gotovo svaku točku popratila kraćom pričom koja stoji iza njezina nastanka. Bend je u nastavku koncerta ponudio i znatno eksperimentalniju glazbenu avanturu i artistički izazovnu supstancu, što je obilježilo i uglazbljenje Pabla Nerude u kompoziciji Canto: XII, koje je na trenutke djelovalo posve srhljivo, ozebno, hladno i otuđeno. Koncert je prava poslastica spajanja široke palete glazbenih ideja, pri čemu fascinira ravnopravno supostojanje građevnih elemenata u »oktetu plus 1«, koji je oduševio odvažnim stapanjem formi i struktura koje na »prvo uho« ne nalaze dodirnih točaka, pa ipak. Kaja Draksler oktet, koji se između ostalog nije ustručavao ni koketiranja s kabaretskom jazz šansonom, premostio je prividnu nespojivost glazbenih djelića u slikovit makrame apsolutne glazbene neobičnosti.
Napokon! Sastav na festivalu Jazz Cerkno u kojem napokon i sviranje gitare dobiva uočljiviju ulogu. Tomeka Reid Quartet. Voditeljica sastava je Tomeka Reid, inače čelistica! Vrhunska je i svestrana glazbenica, a njezin kvartet uz Tomeku zastupaju još i posebna gitaristica Mary Halvorson, bubnjar Tomas Fujiwara i kontrabasist Jason Roebke. I ovaj je sastav zavaren od posebnih eklektičnih sadržaja glazbene percepcije. Glavna skladateljica Tomeka Reid stvara glazbu koja cijelo vrijeme slijedi jasno opipljive strukture, pri čemu donosi iznimno posrećenu leguru klasične glazbe i jazzovske slobode. Nije čudno da se u ovoj glazbenoj formaciji tako uspješno snalazi i gitaristica Mary Halvorson, jer je i njezino sviranje gitare jednako posrećena mješavina jazzovskih i neoklasicističkih glazbenih elemenata. Kvartet je u sat i pol programa nudio iznimno profinjenu i osjećajnu igru punu nepretencioznih sadržaja, kojima je pristupao mekano suptilno, s izvanrednim osjećajem i pokretima punim finomehanike. Nikakvih eskalacija i blasfemičnih iskakanja u kojima bi bend u adrenalinskoj žurbi iz sebe tresao nepregledan niz naprasno ispaljenih nota. Okej, »dopušteni« su usputni solistički uleti, kakav je bio produljeni uvodni solistički ulet basista Jasona Roebkea u jednoj od skladbi, a i bubnjar Tomas Fujiwara dopustio si je nekoliko solističkih izleta, no inače je kvartet jedinstveno razvijao zvučni krajolik. U nevjerojatno zbijenom i konciznom dijalogu, u kojem kombiniranje tonova nikad ne dopušta raspadanje motiva, iako su neobične atonalne linije koje se pojavljuju u sviranju i komponiranju više nego nužne da razbiju ustaljene i predvidljive šablone i tako cijelo vrijeme intenzivno zaposle i najzahtjevnijeg glazbenog sladokusca.
Za veliko finale na pozornici su se okupili još i finski Mopo, rodom iz Helsinkija. Mopo (na slovenski je to moped) važe za nevjerojatno atraktivan i krajnje simpatično zarazan trio, koji je svojom pojavom na pozornici vrlo brzo stekao naklonost cijele publike, koja je tako cijelo vrijeme napeto pratila završna festivalska zbivanja. U više puta ludo luciodnoj i grimasama načičkanoj režiji tria. Apsolutna atrakcija i najbolji izbor za zatvaranje ovogodišnjeg festivala Jazz Cerkno. Tri glazbenika, i to Linda Fredriksson, koja je te večeri svirala bariton i alt saksofon te pištaljku, basist i kontrabasist Eero Tikkanen i bubnjar Eeti Nieminen. Nevjerojatna energija. Pogotovo što se tiče saksofonistice Linde. Sitna i krhka djevojka, koja je jedva nešto veća od bariton saksofona, njime je vitlala s takvim intenzitetom da joj mnogi muški vršnjaci na polju jazza mogu samo zavidjeti. Bend gradi na čvrstom fraziranju, koje Linda na saksofonu projicira u sliku kompozicija, a onda se trio proizvoljno raspe svatko na svoju stranu i prisvoji duhovitu izmjenu improvizatorskih makinacija, iako je Linda u svom dijelu cijelo vrijeme u središtu pozornosti. Sve bitne stvari kod Mopo naime vrte se oko njezina saksofona. Lindine eskapade nisu zahtjevne, ali su proklizeto zabavne i maštovite pa bi se bez poteškoća mogle integrirati u jazz i rock fusion sastave, oduševio bi se njima i bivši saksofonist Van Der Graaf Generator David Jackson (Linda može svirati harmonije i tako da istovremeno puše u alt i bariton saksofon, poput legendarnog Davida Jacksona, iako takvo što te večeri od Linde nismo dočekali). Bend je koncert otvorio šaljivom i radosnom skladbom Meikän kissa (u prijevodu Moja mačka), negdje na sredini prihvatili su se skladbe Mustafa, koja je nastala nakon što je trio na svom lutanju po Maroku upoznao tamošnjeg domaćina s takvim imenom, posebno draž je imala blago tajanstvena Metsärukkanen, a posebnu zabavu Mopo su priredili na samom kraju nastupa, kad su izveli skladbu o djedu u dva čina. Prvi čin nazvan Pappatunturi (to znači djedov motor), a za njim posebno začinjen drugi čin nazvan Vesiklosetti (djedov WC). Osobito je u drugom činu skupina uprizorila pravi šou teatar, kad je Eeti teatralno zavitlao sve bubnjarske palice u bubnjeve i na pod, a Linda i on ludovali su i uporabom gumenih životinjica, dok se Eero odspojio s bas gitare i počeo teatralno pospremati niz kabela koji su ležali na pozornici. Svi ti zvukovi burleskno su oživljavali djedova djela intime na zahodu. Do završnog »kaos tornada« dakle! Mopo su fenomenalan izbor, koji donosi kombinaciju nevjerojatno čudaškog humora, cijelo vrijeme pozitivnih vibracija koje generiraju zabavno zavedeni vodeći motivi saksofona. Nadajmo se da će se taj sastav jednom pojaviti i na samostalnom koncertnom nastupu u baru Gabrijel.
Eto. Uspješno je izveden i zaključen i 22. festival Jazz Cerkno. Blistao je sva tri dana u punom sjaju. U svom jedinstvenom izdanju. Nazočne je ponovno pošteno razmazio i maznio! Kao i uvijek. Uz obilje izvrsne glazbe te bogat popratni program koji nije usredotočen samo na glazbenu umjetnost. No, nikako ne smijemo zaobići ni svu izvrsnu kulinarsku ponudu. Uz vrhunski Ančkin gulaš, lokalni specijalitet zvan »smukauc«, tamo ispeku i najbolje lignje na svijetu. Ponovno se vidimo u Cerknem, ako ne prije, obavezno na sljedećem, 23. izdanju festivala. Do godine!
Galerija slika
