Jeff Loomis – gitarski mag Nevermorea! (2011)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 13. listopada 2026.

Autor: Rok Klemše

Mjesto: Cvetličarna, Ljubljana
Datum intervjua: 10.03.2011

Jeff Loomis je trenutačno bez sumnje jedan od najboljih gitarista mlađe generacije. Jeff svoje majstorstvo dokazuje u svom matičnom bendu, seattleskom superbendu Nevermore, a prošle je godine izdao i svoj prvi studijski album, Zero Order Phase, koji bi se lako mogao ubrojiti među klasike gitarskih albuma koje je u osamdesetima izdavala legendarna izdavačka kuća Shrapnel. Loomis je već sa dvanaest godina, kad je prvi put uzeo gitaru u ruke (prije je svirao bubnjeve), obećavao puno, a s nepunih šesnaest zamalo je dobio audiciju za gitarista Megadeth. Mustaine ga nije primio isključivo zbog njegove mladosti, ali mu je savjetovao da ustraje u sviranju i rekao mu da će od njega postati veliki gitarist. Kako je Mustaine bio proročki u pravu! S Loomisom sam razgovarao prije koncerta Nevermore u ljubljanskoj Cvetličarni, gdje su nastupili u sklopu turneje Power of Metal. Nažalost, petnaest minuta koje nam je zbog brojnih intervjua dodijelio tour manager prošlo je prebrzo, jer je Jeff odličan sugovornik i lako bismo donje retke produljili barem dvostruko.

Jeff, dobro došao opet u Sloveniju! Ovaj put prvi put nakon 2005., kad ste u sklopu turneje za album This Godless Endeavor prvi put svirali kod nas, opet svirate “indoor” koncert. U tih šest godina dogodilo se dosta toga, a najnovije je jasno nova ploča The Obsidian Conspiracy. Ta je ploča za Nevermore nešto drugačija, jer je pristupačnija, ne tako kompleksna, ali još uvijek ima sve karakteristike Nevermore. Kako je protekao snimanje te ploče?
Jeff: Hvala! Zapravo je bila riječ o odluci benda da napišemo nešto jednostavnije skladbe, a ne tako kompleksan materijal. Nama bi bilo lako napisati This Godless Endeavor 2 i mislim da je puno ljudi to od nas i očekivalo. Ali na kraju smo htjeli pjesme srezati na bit i napisati ih tako da budu slušljivije i lakše razumljive. Tu je puno pomogao Peter Wichers. Ja sam u studio donio pjesmu od 7,8 minuta, a Peter je rekao da je svega previše i pjesme je okresao. Tako je dosta pomogao s aranžmanima i sličnim. The Obsidian Conspiracy jednostavnija je ploča, njome smo htjeli pokušati nešto novo, što se, uostalom, uvijek trudimo.

Svaki novi Nevermore album stvarno se razlikuje od prethodnog, svaki ima svoj identitet.
Jeff: Točno tako.

Možda je to samo moje zapažanje, ali čini mi se kao da je The Obsidian Conspiracy neka mješavina tvoje i Warrelove solo ploče. Gitarski dijelovi opet su nevjerojatni, a Warrelovi su vokali ovaj put malo više u prvom planu, za njih ima više prostora. Zanimljiv je i omot, koji je sastavljen od omota Zero Order Phase i Praises to the War Machine.
Jeff: Hehehe, da, zanimljivo. Ne znam zapravo kako je do toga uopće došlo, ideje se sjetio Travis Smith i mislim da djeluje odlično. Što se tiče same glazbe, barem što se mog dijela tiče, to je vjerojatno zato što sam materijal za obje ploče pisao istodobno. Uostalom, ja sam gitarist Nevermorea i što se tiče zvuka gitara, stil grupe uvijek će biti takav. Obično pišem tako da riffove koje imam prenesem u glazbene strukture i iz njih onda izgradim glazbu. To je vjerojatno pravi razlog.

Za novi album ste opet odabrali zanimljive obrade – Temptation benda The Tea Party, a skladba Crystal Ship grupe The Doors na ploči je u akustičnoj verziji. Ako se ne varam, isprva ste namjeravali snimiti električnu verziju?
Jeff: Istina je, ali nije djelovala onako kako smo htjeli (smijeh). Htjeli smo da bude okresana i organska i željeli smo da zvuči slično originalu, jer je to jako teško, budući da su Doorsi tako kul. U prošlosti smo bili poznati po tome da smo se dosta igrali s obradama i mijenjali ih u skladu sa svojim stilom. Razlog za izbor obrada jednostavno je taj što smo Warrel i ja veliki fanovi oba benda i mislili smo da će snimljene obrade oba benda biti posve različite. Oba su benda izrazito atmosferična i mislim da to odgovara stilu naše glazbe.

Kako je s Jimom (basist Jim Sheppard zbog zdravstvenih problema ne svira na aktualnoj turneji op.a.)?
Jeff: Da, ima gomilu zdravstvenih problema. Ima Crohnovu bolest s kojom još uvijek ima problema, jer se ta bolest ne može izliječiti. Nedavno su mu u mozgu otkrili tumor. Srećom je benigan, ali je morao na operaciju, no već se oporavlja i nadam se da će uskoro opet biti s nama.

U prošlosti ste imali dosta problema i s gitaristima, drugi gitarist uvijek je bio veliki problem za Nevermore.
Jeff: Istina je, da. Imali smo već pet, šest različitih gitarista, ali tako to ide. Neki su gitaristi htjeli postati stalni član benda, ali budući da smo s njima radili samo na vremenskoj bazi, zbog toga su se možda uvrijedili. Drugi su gitaristi jednostavno otišli zbog drugih projekata, Steve Smyth k Forbidden, Pat k Cannibal Corpse i Chris k Megadeth. Tako to ide. Mislim ipak da smo u Atilli našli pravog gitarista. Našli smo ga preko YouTubea, jer je nekoliko snimaka poslao curi Chrisa Brodericka, koja nam ih je proslijedila, pogledali smo ih i nisam mogao vjerovati kvaliteti njegova sviranja, poznavao je sve nijanse.

Uspješno parira čak i tvom sviranju.
Jeff: Istina je! Naš je materijal svirao i vježbao toliko dugo da mu je sviranje postalo potpuno prirodno. Stvarno je kul i sretni smo što smo ga našli.

Dakle, pridružit će se Nevermore kao stalni član?
Jeff: Da. Uostalom, s nama je već dosta dugo.

Kad si govorio o Patu i Timu – uvijek mi se činilo da su upravo njih dvojica ostavila najviše traga na albumima na kojima su svirali (Pat O’Brien na Politics of Ecstacy i Tim Calvert na Dreaming Neon Black op.a.).
Jeff: Slažem se, ali rekao bih da to vrijedi prije svega za Tima, jer je za Dreaming Neon Black napisao ogromno materijala, koji inače pišem ja. Stvarno smo dobro surađivali, svaki smo dan svirali zajedno, ponekad je čak on pisao riffove, a ja sam naklikao bubnjeve. To je bilo pravo glazbeno drugarstvo, u našoj sam suradnji stvarno uživao. Na Politics of Ecstasy Pat je stvarno napisao nekoliko stvari – glavni riff skladbe Seven Toung of Gods i nekoliko leadova – ali ni približno toliko kao Tim. No užitak je bilo raditi s obojicom, jer su obojica odlični gitaristi.

Pat je gostovao i na tvojoj solo ploči.
Jeff: Da, još smo prijatelji. Vjerovao ili ne, i sa svim ostalim bivšim članovima benda još sam u kontaktu na prijateljskoj bazi.

Ti i Warrel glavni ste pisci benda, Warrel na tekstualnoj strani, a ti na glazbenoj. Uvijek mi se činilo ludo kako genijalno pogađate poantu teksta i glazbom. Kako vam to uspijeva? Je li to možda bilo teže na Dreaming Neon Black jer je osobna, što se tiče Warrelova iskustva?
Jeff: Ne znam, vjerojatno je jednostavno riječ o našoj međusobnoj kemiji. Ja uvijek pišem riffove i snimim demo snimke, zatim mu ih pošaljem, a on napiše tekstove. Tako jednostavno, ništa ne komplicirama. Možda je to zbog mog načina pisanja, jer obično pišem u tamnijim ključevima. Mislim da nam taj način rada uspijeva prilično dobro. Nevermore su na kraju nekakav nastavak benda Sanctuary pa nastojim zadržati i tipičnu mračnost.

Već smo se dotaknuli tvoje solo ploče Zero Order Phase. Kako si znao da je pravo vrijeme da je izdaš i što je utjecalo na tu odluku i na glazbu na njoj.
Jeff: Dobro pitanje! Uvijek sam bio veliki fan shrederskog načina sviranja gitare iz osamdesetih…

U stilu Shrapnel Recordsa, Jasona Beckera…
Jeff: Točno tako, to su veliki utjecaji na moje sviranje. Prije svega Jason Becker, Marty Friedman, Yngwie Malmsteen, Tony MacAlpine. Htio sam snimiti nešto u tom smjeru i imao sam priliku za to, jer s Nevermore tada nismo svirali i bili smo na kraćoj stanci. Razgovarao sam s dobrim prijateljem Neilom Kernonom, koji je producirao nekoliko ploča Nevermore, došao je k meni i sve smo zajedno snimili u mom podrumu. Sve je napravljeno zaista jeftino, ali zvuči prilično solidno.

Zvuči više nego samo solidno (smijeh)! Kernon je i odličan producent.
Jeff: Da, stvarno je dobar prijatelj i odličan producent. Solo ploča mi je otvorila i mnogo novih vrata već time što mogu držati gitarske klinike. To me približilo gitarskim fanovima, jer s njima na koncertu Nevermore ne mogu razgovarati, a na gitarskoj klinici mogu odgovarati na pitanja oči u oči, što je puno osobnije.

Kad sam napisao recenziju tvog albuma, napisao sam da si vratio integritet u sweepanje i shredanje, što je na kraju uspjelo izdavačkoj kući Shrapnel i njezinim štićenicima u osamdesetima. Kako bi to komentirao?
Jeff: Uf… zaista mi je lijepo ako netko tako misli, počašćen sam. Znam da dugo, pet, šest, možda deset godina nisu snimali solaže na takav način i sve je otišlo kvragu. Za mene je uvijek bila važna dvostruka dinamika harmonija i slično, što komad dosta obogaćuje. Mislim da je bilo ogromno gitarista koji to jednostavno nisu bili sposobni. To sam propuštao i nastojao sam svim snagama snimiti nešto takvo.

Jak si i kao pisac, jer na tvojoj ploči nije riječ samo o soliranju, album je jak i po leadovima, a u nekim se komadima čuje čak i nešto fusiona.
Jeff: Hvala. Mislim da je trik u tome što ogromno gitarista sluša samo jedan stil glazbe. Ne znam, klinci danas slušaju samo death metal ili slično. U glazbenom svijetu teoretski ima ogromno kvalitetnih stvari koje možeš slušati, od jazza do klasike i rocka. Ja sam veliki fan glazbe sedamdesetih, koju sam silno preslušao na očevim pločama – ELO, Fleetwood Mac, Doobie Brothers. Smatram da je pravi recept da moraš slušati raznoliku glazbu.

Ako se dotaknemo još malo Sanctuary, s kojima ste nedavno na 70.000 Tons of Metal odsvirali prvi koncert nakon povratka…
Jeff: Zapravo smo prvi koncert odsvirali u Seattleu, a na 70.000 Tons of Metal odsvirali smo dva koncerta.

Warrel je već više puta spomenuo snimanje novog albuma. Hoćeš li i ti biti dio toga?
Jeff: Ne znam, kod Sanctuary se vidim više kao sporedni gitarist. Ta je grupa dijete Lennyja Rutledgea. To je njegov način pisanja, ja sam pri tome više sporedni akter i mislim da neću sudjelovati u pisanju albuma.

Zna li se možda već nešto više o koncertima u Europi, gdje vas već teško čekamo?
Jeff: Ne znam, s vremenom će snimiti album, i izdavačke kuće već pokazuju zanimanje, tako da ćemo u Europi sigurno svirati. Stvarno ti ne mogu reći kada. Prije nego što se snimi ploča vjerojatno ne, dakle u roku godine dana.

Nažalost, vrijeme nas požuruje pa još posljednja dva pitanja. Što trenutačno imaš u playeru?
Jeff: Uf, čekaj da se sjetim. Zapravo svoju solo ploču, da ponovno naučim materijal za gitarske klinike (smijeh).

Jeff, najljepša hvala za intervju, a moje posljednje pitanje neće biti klišejizirano. Jim i Warrel profesionalni su kuhari, a kao kuhar radio si i ti. Kakav bi recept preporučio našim čitateljima?
Jeff: Bože moj (smijeh). Moj je recept jednostavnost. Rekao bih tjestenina s pestom i uvijek koristite svježe sastojke. Hvala i tebi.

fotografije: Nina Grad

Intervju je nastao u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.