Jeff Mangum (Neutral Milk Hotel) i njegova sanjska playlista uživo na All Tomorrow’s Parties (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. listopada 2026.

Mjesto: Butlins' Resort / Minehead / Engleska
Datum koncerta: 09.03.2012
Broj posjetitelja: 8000
Cijena ulaznice: 170/180 funti

1. O festivalu

Pomisli na svog najdražeg glazbenika odnosno bend. E, a sad zamisli festival na kojem je nositelj upravo tvoj izabrani izvođač. On otvara i zatvara festival, dakle svira dvaput. A na festivalu nastupaju glazbenici koje isključivo tvoj izvođač izabere i pozove. Bendovi koji su ga oblikovali, glazbenici koji ga oduševljavaju. Svoje najdraže proglasi nositeljima i uz njega i oni nastupaju dvaput. Zvuči prilično nadahnuto, zar ne? Zamisli još da taj festival, osim glazbenog programa, ima i kino. Kino u kojem se vrtaju najdraži filmovi odnosno dokumentarci tog izvođača. I da taj izvođač ima cijeli TV program na kojem možeš pratiti još više njegovih omiljenih serija, filmova itd. Jesi li i ti ljubitelj knjiga? Pa recimo da isti taj izvođač izabere i nekoliko svojih najdražih knjiga o kojima onda na knjiškim okruglim stolovima možeš raspravljati bilo s autorima bilo s poznatim kritičarima. Zvuči kao idealan, ako ne i utopijski koncept festivala. Cjelokupno izvođačevo nadahnuće iz svih vrsta umjetnosti na jednom mjestu. A to mjesto, vjerovao ili ne, već ima ime. Već postoji. I ta fanovska utopija zove se All Tomorrow’s Parties.

All Tomorrow’s Parties (ime je preuzeto iz naslova skladbe kultnih The Velvet Underground) jamči sve opisano. Glazbenici-organizatori bili su kroz godine (festival postoji već 12 godina) prilično raznoliki – od ikona 80-ih, poput Sonic Youth, preko 90-ih i nositelja Godspeed You! Black Emperor, My Bloody Valetine, Modest Mouse i sličnih alternativnih, podzemnih i inače prkosnih sastava do 21. stoljeća i The Mars Volte, Mogwai itd. Svaki sa svojim izabranicima, filmovima, knjigama, atmosferom. Svaki s novim nezaboravnim iskustvom. Redovito godišnje mjesto održavanja je, uz ostala koja se mijenjaju kako po Engleskoj tako i po svijetu (ATP ima svoje pipke i u SAD-u i u Japanu), Butlinsovo odmaralište u Mineheadu na jugozapadu Engleske, tik uz more. Prilično zabačeno mjesto, a i to je blago rečeno. Naše putovanje s suputnicom izgledalo je ovako: avion za London, noćenje, otprilike 8 sati putovanja autobusom, usput još koje presjedanje iz jednog autobusa u drugi, povremena mučnina zbog neprekinute 6-satne vožnje, pospanost, vrsta životinja na prekrasnom londonskom selu, Butlinsovo odmaralište. I po dolasku, bačena prtljaga u apartman, traženje recepcije… Jeff Mangum. Baš onaj Jeff Mangum koji je prije nešto manje od 15 godina zajedno sa svojim bendom Neutral Milk Hotel nestao s glazbene scene i ostavio za sobom velik trag, duboko odan kult i jednu nepopravljivu rupu. Pisao se petak, onaj deveti ožujka 2012. godine.

2. Petak

a. Jeff Mangum

U dvoranu smo uletjeli 5 minuta prije početka. Višetisućglava masa zaklanjala je pogled na pozornicu. Zagrijani zrak i znoj, iščekivanje i oduševljenje ispunili su prostor intenzivno napetom atmosferom. Kao oni trenuci pred oluju, samo još intenzivniji i nekako stiješnjeni. Unatoč gotovo punoj dvorani ljudi su još pristizali, zadihani, hvatajući posljednji vlak za otvaranje još jednog nezaboravnog iskustva. Napokon se dvorana zatvara, na sreću prisutnih i nesreću onih koji su stigli prekasno. Rulja hipstera već uzvikuje ime svog boga. A kad se Jeff pojavi, mrk kao i uvijek, s izrazom prezira jer nikad nije volio mase, nastaje neka zbunjenost. Prisutni, svjesni Jeffovih želja (koji, recimo, za svoje nastupe nije želio fotografiranje i snimanje), trauma i odnosa prema pretjeranom fanovstvu, nismo znali treba li ga pozdraviti uzvicima ili tišinom. Klanjanjem, pljeskanjem ili objesivši ruke. A prije nego što smo se odlučili, Mangum je jednostavnim »Hi.« već počeo svirati i »Two-Headed Boy Pt. 2« razlegao se dvoranom. Moja skepsa prema Jeffovu solo nastupu i tome kako će popuniti prazninu benda bila je potpuno neutemeljena i besmislena. On naprosto ne treba nikoga drugoga osim svog glasa i emotivnog udaranja po gitari. Tako je cijeli koncert prošao u nekakvom transu prisutnih, ponajviše u nekakvoj nevjerici da zaista gledaju Manguma, pogotovo zato što smo većinom utrčali u dvoranu tik prije početka, bez vremena da se pripremimo na ono što smo proživljavali. Masa je, očekivano, poludjela na »The King of Carrot Flowers«, vjerojatno najpoznatijoj skladbi Neutral Milk Hotela i legendarnoj »In the Aeroplane Over the Sea«. Tihi glasovi pratili su ga i u ostalim pjesmama, posebno kasnije, kad se masa osvijestila – kod »Oh Comely«, »Ghost« itd., a Mangum je odsvirao većinu komada s »In the Aeroplane Over the Sea«, dodao još nekoliko pjesama s prvijenca, s EP-ja i prelijepi »Engine«; nekoliko puta pridružila mu se na pozornici i sekcija limenih i drvenih puhača te pjevajuća pila. Kao i uvijek nerazgovorljiv, Mangum je masi namijenio tek malo pogleda i riječi, uglavnom se zahvalio nakon svake skladbe, a možda je povremeno izustio riječ-dvije o tome kako je nastala. Čime je nastanak skladbi, koji je oduvijek bio misteriozan, naravno i ostao takav. Nakon nekih sat vremena sviranja i napokon osviještene mase Jeff je jednostavno ustao, podigao ruku u pozdrav i otišao. Prvi, otvarajući Jeffov nastup na ovogodišnjem ATP-u bio je poput neke fatamorgane, a sam Jeff poput prikaze, vječna enigma. Stiješnjeni osjećaji mase bili su još pojačani, kao da nisu posve svjesni vlastite prisutnosti. Čudakova genijalnost iskustva zacijelo pripada životu Manguma i njegovu stvaralaštvu.

b. Joanna Newsom

Drugi nositelj odnosno nositeljica bila je američka weird folk pjevačica i multiinstrumentalistica Joanna Newsom. Uvijek simpatična pjevačica bila je pravi kontrast tmurno-mrkom Jeffu. Razgovorljiva, vesela, isijavala je neku svijetlu pozitivu. Upravo zato je doček publike bio toliko drugačiji od prethodnog. Opušten pljesak i mirno, ujednačeno disanje publike te povremeni uzvici »I love you!«, na koje su slijedili slatki Joannini osmijesi, bili su pravo suprotno prijašnjoj stiješnjenosti i pasivnoj pripravnosti na oluju. Kontrast u atmosferi bio je potpun. No zbog toga Joannin nastup nije bio ništa manje intenzivan i manje nadahnut. Unatoč mnogim pogreškama (osobito u tekstovima), koje je Joanna svojom prirodnom simpatičnošću pretvorila u svoj adut, solo nastup, u kojem se premještala od klavira do harfe i obratno, zaključila je s nevjerojatnom elegancijom koju ne bismo očekivali s obzirom na očit umor od letenja i vremenske razlike. Joannin specifičan, visoko prodoran glas, koji te tako nježno bode u bubnjiće da nisi siguran boli li te ili ne, ipak je bio vrhunski, baš kao i njezino nevjerojatno vješto prebiranje po strunama harfe odnosno tipkama klavira. Prijemčiva publika pratila je pokrete njezinih ruku, tijela i izgovorene riječi s melodramatičnom ljubavlju. To je bila prava umjetnost – kako je Jeffovu rupu u nama zamijenila svojom simpatičnom prisutnošću, sanjivim melosom i ugodnim riječima. Nespretna razgovorljivost i blag pogled dodatno su začinili nastup u kojem se više puta zahvalila, ispričala i svirala nam u dušu. Unatoč bezračju, cijela je dvorana dobila posve drugačiji osjećaj.

c. The Raincoats

Budući da su se koncerti nizali jedan za drugim na tri pozornice s malo vremena za odmor, pohitali smo od glavne pozornice do tzv. Reds pozornice, gdje je svirao britanski post-punk bend s kraja 70-ih i početka 80-ih, zvan The Raincoats. Ženski dominiran bend trebao je, na Mangumovu želju, u cijelosti odsvirati svoj istoimeni debitantski album, koji je bio i njihov najuspješniji, najutjecajniji i posljedično te po mišljenju mnogih ujedno i njihov najbolji. Svakako tako misli i Mangum. Umorni od predugog putovanja i dvosatnog stajanja, sjeli smo i naslonili se na obližnji stup te u nekakvoj sanjivoj zanesenosti slušali plesne ritmove benda i pomalo ekscentrične višeglasne vokale. Lijevo od nas stvorila se skupina plesnih hipstera koji su unatoč povremenim klasično tmurnim post-punkerskim dijelovima nastavili sa svojim polki sličnim pokretima. Najviše me ipak iznenadio vokalni dio nastupa, koji je ostario, nekako drugačije postavljen nego na albumu, možda čak i bolje, jer ne djeluje tako sirovo kao na ploči, nego nešto dublje. Nastup je oduševio, to je sigurno.

d. Half Japanese

Nakon The Raincoats probili smo se u prvi red za duhovito-naivne punkrokere iz 70-ih Half Japanese s nepogrešivim Jadom Fairom na čelu. Nastup pun energije, osmijeha, iskrenosti i tekstova o osvajanju djevojaka zvučao je zaista drugačije nego što zvuče njihovi albumi. Tome ponajviše pridonosi činjenica da je Fair mogao dozvati space-noiserske zvučne zavjese svoje gitare, po kojoj je nekontrolirano i improvizirajući lupao, drugi put svirao jednu žicu izvan ritma, a povremeno gitaru maltretirao na sve moguće načine rukom, ustima, trbuhom itd. Efekti i glavni gitarist to su dopuštali, a rezultat je bio zaista zabavan nastup, zapravo odličan ukupni zvuk skupine i dobra doza osmijeha publike. Osim svojih pjesama svirali su i cover Daniela Johnstona, koji je zbog vlastite turneje odbio Jeffov poziv. Half Japanese su tako unatoč svojoj dobi sačuvali duh početaka punk rocka, nadahnutog noiserskim zahvatima 80-ih, a na isti je način svoj glas sačuvao i Jad Fair. Mladenački razigran, pasivno-hiperaktivan, govoreće-pjevajući. Sa završetkom u stilu – s potpuno bezičnom i slomljenom gitarom. Half Japanese su tako nastavili večer fantastičnih nastupa.

e. Thurston Moore

Nakon Half Japanese ponovno smo pohitali pod glavnu pozornicu, gdje smo za petkov kraj uhvatili pola sata nastupa frontmena Sonic Youtha Thurstona Moorea. Ponovno puna dvorana bila je već pošteno zagrijana i oduševljena nastupom te usputnim antikapitalističkim rečenicama i šalama Moorea. O glazbeniku ne treba trošiti riječi, a sam nastup bio je prilično prosječan, uz iznimku skladbe ili dvije. Izvođene skladbe bile su Mooreove, a ne one od Sonic Youth, i prve su manje-više za specifičan ukus i one neumrle fanove. Nakon kraja otišli smo na nekoliko desetaka minuta još u kino, gdje se vrtio anime Spirited Away, no iscrpljenost je bila prevelika da bismo izdržali do kraja.

3. Subota

a. Yamantaka // Sonic Titan

Subotnji koncertni dan otvorio je kanadski bend Yamantaka // Sonic Titan. Zasigurno jedan od bendova koji najviše odskače od konceptualne sličnosti ostalih Jeffovih izabranika, jer je u osnovi riječ o nekakvom progresivnorockovskom tribe bendu. Vodeći dvojac u bendu su bubnjarka i pjevačica, prva je kineska Irkinja, druga japanska Škotkinja, što je zasigurno zanimljiva kombinacija i ujedno razlog za veliku količinu istočnjačkih elemenata u njihovoj glazbi. Ni inače to nije onaj zasićeno-konvencionalni prog rock, jer u svoju mješavinu uključuje hrpu ambijentalnih, new wave, elektroničkih i noise elemenata. Najveći korak od bilo kakvog etiketiranja ipak je vokal male Ruby Kato Attwood uz pomoć nižih zvukova Ange Loft, koje zajedno stvaraju fenomenalan i unikatan duet. Glazbenice tu žanrovsku fuziju inače nazivaju noh-wave. Zasad imaju objavljen istoimeni debitantski album, koji je dobio mnogo pohvala i povoljnih kritika. No nastup je na potpuno novoj, višoj razini od preodličnog albuma. Vizualno poduprt kostimima, maskama, obojenim licima, tmurnim igrama sjena, ritualnim pokretima i ponajviše nevjerojatnom energičnošću skakutave Ruby Kato, ostavio je publiku otvorenih usta. Uživo su izveli cijeli prvi album i novi komad, koji nastavlja samostalno rastući žanr noh-wavea. Ta hibridna mješavina elektroničke tehnike Radioheada, gitarskih rifova Stevena Wilsona i dalekoistočnjačkog melosa hipnotičnog vokala Ruby Kato zasigurno je novi div uzlazne alternativne glazbene scene, koja prkosi kapitalističkoj ideji besmislenosti umjetnosti.

b. Mount Eerie

Nakon Yamantaka // Sonic Titan na istoj pozornici, nazvanoj Crazy Horse, dočekali smo solo izvođača koji se skriva pod pseudonimom Mount Eerie (inače Phil Elvrum). Phil Elverum je inače ponajviše poznat po svom djelovanju u indie noise rock bendu The Microphones, a kao Mount Eerie ponajviše je proslavio prekrasnim albumom The Wind’s Poem, na kojem miješa svoju zanimljivu lo-fi folk glazbu s dronom i black metalom. No ovaj put bio je sam sa svojom gitarom i dva pojačala. Nakon eksplozivnog nastupa Yamantaka // Sonic Titan Elvrum je bio još jedan kontrast. Smirene, meko distorzirane gitarske linije u kombinaciji s Philovim sanjivo prelijepim glasom smirile su tijela puna adrenalina i dovele ih u hipnotično meditativno stanje. Zaista divni tekstovi o samoći, ljudskim osjećajima, prirodi i zvuku prava su poezija, a pjevani i praćeni psihodeličnim lo-fi gitarskim efektima još su više došli do izražaja i odveli nas u snove. Unatoč osjećaju da možda nešto nedostaje što se tiče punoće zvuka, publika je bila oduševljena, a Phil je otišao u valu pljeska.

c. Earth

Nakon Mount Eerie pohitali smo do Reds pozornice, gdje su nastupili američki drone pioniri Earth, s kojima je surađivao čak i Kurt Cobain (gitarist benda navodno je čak kupio sačmaricu kojom se Kurt ubio, a kupio mu ju je za samozaštitu). Bend, koji se razvijao kroz sve te godine od 80-ih, prešao je s jako distorziranog i zamazanog drone zvuka na psihodeličnije stonerske zvukove, s čišćim, razgovjetnijim aranžmanima. Repetitivnost u stilu sviranja prekidaju neočekivani ulasci violončelistice, koja nekako prijeteće lijepim gitarskim linijama dodaje atmosfersku dimenziju. Ovaj nastup bio je ipak izrazito prosječan, baš kao i izbor komada. Uživo je repetitivnost još više u prvom planu, no ovaj put bila je nešto manje zanimljiva nego na albumima odnosno bendu nije uspjelo repetitivnost učiniti nemonotonom, što je inače njihova posebnost.

d. Scratch Acid

Završetak subotnjih koncerata dogodio se na glavnoj pozornici s noise rockerima Scratch Acid. Dotad više-manje mirni koncerti dobili su ovaj put svoju antitezu. Puna dvorana pritiskala je željeznu ogradu pred pozornicom, ljudi su bili nervozno spremni poludjeti. Unatoč svoj intenzivnosti pojedinih koncerata, vrhunaca i odličnih izvođača, čekali su nešto totalno prvobitno, nesvjesno skakanje uz buntovnički hrup, guranje publike, crowd surfanje frontmena, i Scratch Acid su im dali upravo to. Nekontrolirano ludilo, stalno posredovanje zaštitara, pjevač u izmaknutom stanju u ulozi Stevea Andersona, koji je dodao još koji pokidani remen, otkopčanu majicu, razbijanje stalka za mikrofon i tako dalje, a ponajviše bučan rock koji ih je iz smirenih, gotovo samoproglašenih sofisticiranih hipstera pretvorio u adrenalinom napunjenu, nagonu podlegnutu masu. A to im je trebalo. To nam je trebalo. Bilo je osvježavajuće potpuno se prepustiti moru laktova, udarati glavom po zraku, dernjati se refrene iz petnih žila. Kad ti privremeni idol postane Steve Andreson, pjevač koji je u tom trenutku idol cijele mase, koji sa svakim skokom u masu i novim otkopčanim gumbom na košulji dobiva novog pristalicu. Bend je u produženom setu, u kojem smo ih više puta zvali natrag na pozornicu unatoč negodovanju organizatora, dao sve od sebe, sve noćne gumbe, sve remene oko hlača, sve kapljice znoja. Tako zaneseni nastup moguće je vidjeti rijetko, a takva sveprožimajuća energija mase zasigurno je jedinstvena. Da ne bude zabune – večer je završila bez ikakvih ozljeda i izgreda. Hipsteri nisu razbijanje u glavama prenijeli na razbijanje stvarnih predmeta, nego su zauzeli svoju prijašnju kvazisofisticiranu formu.

4. Nedjelja

a. Boredoms

Nedjeljno poslijepodne otvorili su japanski avangardni eksperimentalni štogod-već-jesu Boredoms. Već prije početka ATP-a moglo se pročitati da će se Boredoms na pozornici pojaviti s 14 gitarista, pet bubnjara i jednim dirigentom. S četrnaest gitarista! S pet bubnjara! Lud koncept. Nekakav orkestralni noise rock. No Boredoms su bili toliko više od toga. U stilu klasične glazbe dirigent, pjevač, mrmljač i vrištač Yamantaka Eye usmjeravao ih je iz ambijentalnih dijelova u nepodnošljivo intenzivne vrhunce, pune nerazlučive psihodelije, trijumfalnog koračničkog bubnjanja, bučnih distorziranih zavjesa jednog akorda… Učinci na slušatelje bili su vrlo različiti. Od postizanja nirvane i ponovnog rođenja preko manične uzbuđenosti i skorašnjih živčanih slomova do gotovo probijenih bubnjića onih koji su stajali tik uz zvučnike. Genijalna bipolarnost glazbe kroz hrup i tišinu, spokoj i nervozu, jednostavnost i kompleksnost, običnost i bizarnost većini je slušatelja, unatoč različitim učincima, ostavila sličan zaključak: » I had to leave early. It was genius, but just too intense.« Takav komentar u raznim varijacijama čuo sam od većine posjetitelja i moje je mišljenje isto. Bilo je genijalno, ali pretjerano intenzivno, zato sam otišao prije kraja kako bih spasio svoju pribranost.

b. Lost in the Trees

Lost in the Trees su pomalo čudakov folk bend iz Amerike, nekakav freak folk s Yorkeovom kopijom na vokalu, koji s izrazito jednostavnim, ali iskrenim tekstovima i duhovitom te opuštenom skromnošću već dulje vrijeme pune uši svih koji su ih spremni slušati. Lijep renome doveo je lijepu skupinicu ljudi pod pozornicu Crazy Horse (inače najmanju pozornicu), gdje su svojom ugodnom i na trenutke neobičnom folk glazbom oduševili stojeće i sjedeće. Nakon svakog komada požnjeli su veliko oduševljenje, osobito nakon vjerojatno njihova najpoznatijeg »Walk Around the Lake«. Inače, to je za nas bilo ponajprije vrijeme mirovanja tijela i duha nakon ošamućujućih Boredoms.

c. The Olivia Tremor Control

Za zagrijavanje pred završetak festivala pogledali smo još The Olivia Tremor Control, bend s izdavačke kuće Elephant 6, čiji je dio i Mangumov Neutral Milk Hotel. Nekakvi moderni, efektima i nekoliko članova pojačani The Beatles posve su drugačiji od Neutral Milk Hotel, iako su dio iste izdavačke kuće, a na početku je dio postave bio i Jeff Mangum. Unatoč problemima sa zvukom, koje je imao ponajviše gitarist i sunositelj vokala Will Cullen Hart (koji je također bio neprestana meta insajderskih šala među članovima benda), bendu je uspjelo stvoriti još jednu All Tomorrow’s Parties zabavu. Raznolika setlista uključivala je, na oduševljenje svih, među ostalim i sedmodijelnu »Green Typewriters« s vjerojatno njihova najboljeg albuma Music from the Unrealized Film Script: Dusk at Cubist Castle. Zasigurno jedan od najzanimljivijih sastava za one najveće fanove Neutral Milk Hotela, jer je The Olivia Tremor Control velik dio Jeffove glazbene povijesti i ostavštine. Inače je nastup bio dobar, s užitkom se pratila duhovita komunikacija u bendu, što su im dali do znanja i ljudi koji su plesuckali pred pozornicom. Nakon koncerta gotovo smo odmah otišli pred dvoranu u kojoj je kasnije nastupio Jeff Mangum i tako stvorili početak gotovo 100-metarskog reda, iako je Mangumov nastup bio tek za dva sata.

d. Jeff Mangum

Jeff Mangum. Napokon onako kako dolikuje. Spremni, oduševljeni, puni treme i iščekivanja, sa zavišću smo gledali one koji su propustili petkov koncert i zato dobili posebne narukvice koje su im omogućile preskakanje »običnog« reda. Ipak nam je uspjelo doći u drugi red, možda tri metra od Mangumove stolice. Malo smireni što smo dobili odličnu poziciju, počeli smo se osvrtati i hvatati za glavu kad smo vidjeli ljude koji su se mirno posjedali za stolove na nešto povišenim stražnjim redovima. Publika je ovaj put bila puno opuštenija nego prvi put. Prvi spoj su preživjeli, sad su bili spremni na drugi, znajući što očekivati. A ipak je Mangum svojim dolaskom na pozornicu razbio sve iluzije o »očekivanom«. Depresivno-emotivni »Oh Comely« vratio nas je u petak i onu tadašnju atmosferu. Mangum je ponovno bio svojevrsno jedinstven, a uz prilično sličnu setlistu pripremio je dvije skladbe koje su se posebno istaknule – »True Love Will Find You In The End« Daniela Johnstona i jedinu post-Neutral Milk Hotel skladbu koju je javno predstavio – »Little Birds«. Atmosfera se prema kraju sve više pretvarala u nekakvo udobno melankolično uzbuđenje, kao da smo napokon malo zavirili u Jeffovo srce, a Mangum nam nije odmah zatvorio vrata prema njemu. Mangum se stopio s ritmom publike, a publika s ritmom Jeffove gitare, dvorana je postala jedno, zatvorene oči svih okupljenih dopuštale su vlastite predodžbe neograničene mašte, koje su se na neki način sve povezivale u jednu, veću dimenziju, čiji smo dio bili svi. I to je osjetio i Mangum. Jer kad je završio s »The Fool«, ustao je, počeo s iskrenim zahvalama i za kraj nam pripremio posebno poseban bis – pravi, iskreni osmijeh. Već samo to vrijedilo je prošlog i nadolazećeg zamornog putovanja, svog novca, svih briga. Jer kad se nasmiješio Jeff, nasmiješio se i svatko od nas. Posve nagonski, posve spontano i stoga potpuno iskreno.

All Tomorrow’s Parties je više nego što obećava. Nije to samo uvid u glazbene, filmske i knjiške preferencije nekog glazbenika. To je njegovo dopuštenje da uđeš u njegov svijet, u njegov um i srce. To je glazbenikovo dijeljenje sveg svog nadahnuća s potpunim strancima koji su došli po dobru glazbu, a otišli s nezaboravnim iskustvom.

Setlista

Jeff Mangum (petak, 9. ožujka 2012.)

1. Two-Headed Boy Pt. 2
2. Holland, 1945
3. Song Against Sex
4. Gardenhead/Leave Me Alone
5. Engine
6. The King of Carrot Flowers Pt. 1
7. The King of Carrot Flowers Pts. 2 & 3
8. Oh Comely
9. Ghost
10. Naomi
11. April 8th
12. In the Aeroplane Over the Sea
13. Two-Headed Boy
14. The Fool

Jeff Mangum (nedjelja, 11. ožujka 2012.)

1. Oh Comely
2. The King of Carrot Flowers Pt. 1
3. The King of Carrot Flowers Pts. 2 & 3
4. Song Against Sex
5. A Baby for Pree
6. In the Aeroplane Over the Sea
7. Two-Headed Boy Pt. 2
8. Holland, 1945
9. True Love Will Find You in the End (Daniel Johnston cover)
10. Ghost
11. Little Birds
12. Engine
13. Two-Headed Boy
14. The Fool