Izdavač: Chrysalis Records
Datum izlaska: 29. 8. 1980.
Produkcija: Ian Anderson & Robin Black
Trajanje albuma: 42.30 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 8.5/10
Nakon kraja turneje »Stormwatch« (1979.) Ian Anderson, daleki potomak razuzdanog grčkog boga Pana i lukavog svirača iz Hamelna, odlučio je snimiti svoj prvi solo album kojim je htio dokazati nekim neutješnim mudroslovima da Jethro Tull nipošto nisu samo drugo ime za Ian Anderson Band. Za to je u pomoć pozvao brzoprstog Eddieja Jobsona, jednog od najimpresivnijih multiinstrumentalista tog vremena, koji se do tada proslavio suradnjom s legendama poput King Crimson (kod njih doduše nikad nije bio službeni član, ali je pomogao iznova snimiti nekoliko instrumentalnih dionica na njihovu drugom koncertnom albumu »USA«), Roxy Music, Franka Zappe i UK. Eddie je sa sobom doveo i bubnjara Marka Craneyja s kojim je tada snimao Jobsonov prvi solo album. S njima dvojicom i tada novopečenim Tull basistom Davidom Peggom (inače najpoznatijim kao dugogodišnji basist Fairport Convention) uz sebe, Ian je otišao u studio snimiti nešto drugačije u odnosu na tadašnji folk rockom natopljeni glazbeni izraz Jethro Tull. Odjednom je shvatio da mu nedostaje električni gitarist pa je povukao potez zbog kojeg sada poprilično žali. Na suradnju, u početku zamišljenu samo na nekoliko skladbi, pozvao je naime svog dugogodišnjeg Tull kamerada Martina »Lancelota« Barrea. Time je pobrinuo da se broj dotadašnjih Tull članova poveća na tri. Martin je na kraju odsvirao baš sve skladbe na albumu jer je među ekipom zavladala nevjerojatna kemija. Ian je namjeravao okrenuti leđa akustikom natopljenom folk rocku i stvoriti nešto za ono doba moderno u liku naelektriziranog hard rocka zabijeljenog elektroničkim finesama. U međuvremenu je ostalim trojici dotadašnjih Tull članova (dakle Johnu Evansu, Davidu Palmeru i Barriemoreu Barlowu) jasno dao do znanja da nakon završetka solo eksperimenta opet računa na njih. No tada je uslijedilo veliko iznenađenje. Kad su naime vodeće face izdavačke kuće Chrysalis s Terryjem Ellisom na čelu čule album, po svaku su cijenu htjeli da »A« (A kao Anderson) izađe kao album Jethro Tull, a ne kao Ianov solo projekt. Ellis je usto bez Ianova znanja pustio vijest da je Jobson postao novi član sastava, iako na albumu službeno sudjeluje samo kao posebni gost. Kad su preostala trojica članova dotadašnje Tull ekipe tek iz novina saznali da više nisu članovi grupe, bili su naravno pošteno pogođeni, a Ian i danas žali što je njihovo članstvo završilo na takav način. Jobson je od početka svima jasno dao do znanja da je samo poseban gost, a ne službeni član grupe te da se nakon turneje namjerava posvetiti drugim projektima. No šteta je već bila učinjena, Evans i Palmer nikad se nisu vratili, a Ian se morao dugo odreći onog prirodnog, iskrenog zvuka klavijatura i orkestralnih aranžmana koji su krasili grupu u 70-ima.
Onaj glavni element zbog kojeg je »A« postao tako poseban eksperiment i potpuno svojstven album u cjelokupnoj Tull diskografiji nesumnjivo je glazbeni doprinos androginog maestra Jobsona, koji je grupi donio moćan i orkestralan zvuk električnog klavira i za ono vrijeme modernih sintesajzera, koji su je jednom nogom već prebacili u 80-e, dok je njegova električna violina, s druge strane, unutar nekih skladbi održavala one folk rockovske pasaže koji su bili obilježje njihova zvuka s kraja 70-ih. I zbog toga se »A« može promatrati kao prijelazni album, negdje na putu od folk prog rocka do sintetičkog hard rocka s elementima new wavea koji je u njihovoj glazbi prevladavao kroz 80-e. Craney je pak unio izrazito masivan i dinamičan način bubnjanja, karakterističan i za njegova jazzom obilježenog prethodnika, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom na njegovu suradnju s legendarnim francuskim violinistom Jean-Lucom Pontyjem. Iako bi čovjek s dolaskom 80-ih očekivao potpunu rasprodaju izvorne Tull magije u korist robotiziranog popa (što se doduše dogodilo četiri godine kasnije), to nije slučaj, pa se na »A« može naći još niz svijetlih, folkom začinjenih bisera, ali bez izrazitih favorita kakvi su bili obilježje njihovih remek-djela.
Uvodni »Crossfire« energičan je hard rocker u klasičnoj Tull režiji koji u tren oka pokrene adrenalin i u najpospanijoj glavi, začinjen suptilnim pasažama na klaviru, moćnim Martinovim finesama na gitari i nježnom melodijom flaute koja stvara dinamičnu kombinaciju folka i hard rocka. Ian je tu i (kroz većinu albuma) u jednoj od svojih najboljih vokalnih formi. Zapravo će po takvom receptu nastati većina njihovih boljih radova u 80-ima. Na komercijalno usmjerenom energetskom punjaču »Flyingdale Flyer«, koji je izašao i kao singl, Jobson prvi put jasnije pokazuje svoju virtuoznu uporabu ambijentalnih sintesajzera, koji se odlično prelijevaju s duhovitim pasažama na flauti i gitari. Epski refren pokazuje Ianov lirski interes za zrakoplovstvo, koje je ovaj put na popisu njegovih interesa zamijenilo brodarstvo. Ritmički malo monoton, ali užaren nažigač »Working John, Working Joe«, na kojem se Ian opet dotiče socijalne problematike thatcherovske Britanije i života pod budnim okom Velikog brata, počiva na višeglasnom refrenu i naoštrenom rifu koji se više puta ponavlja. Izvrsni, ambijentalni Jobsonovi aranžmani na klavijaturama i Ianov vokal boje patničkog mučenika vuku ovu solidnu stvar iz sivog prosjeka. Na epskom i dramatičnom »Black Sunday«, jednoj od najslikovitijih stvari na albumu, Tull još jednom izvrsno pokazuju svoju energičnu mješavinu hard rocka, elektroničkih zvukova i keltskih aranžmana na klavijaturama. Dramatični zvukovi sintesajzera najavljuju uvod u duhovit tempo u kojem kraljuje izniman suzvuk flaute i gitare. Ianova dramatična vokalna ekspresija, poduprta pilastim gitarskim pasažama i duhovitim jazzerskim ubačajima na klaviru, koji su u stilu onih iz Jobsonovih dana u UK, prava je poslastica za sve ljubitelje keltske dramatike. Osobito je sočan drugi dio kompozicije, kad na odličan način upadne klasični Barreov gitarski solo, kojemu se pridruži i Ianov solo na flauti koji stvara pristnu keltsku melankoliju. »Protect And Survive« još je jedna sjajna Tull klasika koja i danas povremeno zalazi u njihov koncertni repertoar. Odlični uvodni keltski motiv na flauti, uz koji u pratnji idu galopirajući ritam i ambijentalni zvukovi klavijatura, stvara ugođaj priprema za neku bitku. Tu možemo diviti i užarenom Craneyjevu mitraljiranju bubnjeva. Ian tu prvi put nakratko eksperimentira s digitalnim efektom koji robotizira vokal, čime će se rado igrati i na sljedećim albumima. Naoštreni duhovitež »Batteries Not Included« jedan je od većih elektroničkih eksperimenata na albumu, gdje zvukovi elektroničkih sintića prate udaran ritam i digitaliziran vokal, koji se međutim i u tako ekstremnim uvjetima lako prepoznaje. Ono što nadograđuje moćan i razigran ritam natopljen duhovitim zvukovima flaute izvrsne su pasaže na električnoj violini, koje odlično nadopunjuju tradicionalno oštar zvuk Martinove gitare. I elektronski zvukovi klavijatura nevjerojatno dobro sjednu unutar galopirajućeg ritma. »Uniform« bi bio prilično dosadna stvar da je ne spašavaju shizoidni zvukovi Jobsonove električne violine, koji cijelo vrijeme plove negdje između tradicionalnog folk rocka i elektronike te stvaraju »uniformirano« ozračje. To je jedan od rijetkih trenutaka na albumu kad Jobsonova violina nakratko uspije zasjeniti i Ianovu flautu, i već zato ova stvar vrijedi dodatne pažnje. »4.W.D. (Low Ratio)« prilično je čudaški, djelomično uspjeli eksperiment, negdje na granici između pub rocka u stilu Dire Straits i tradicionalnog Tull folk proga. Barski zvukovi klavira, funky ritam i vragolije na flauti stvaraju ugođaj pospanog poslijepodneva. Ianov vokal, koji je u refrenu proveden kroz poseban bas efekt, maštovit Barreov solo i brojni elektronski efekti glavne su vrline ove prilično prosječne stvari. Vesela se družina vraća svojim tradicionalnim folk rockovskim vragolijama na nestašnom instrumentalu »The Pine Marten’s Jig«, gdje na putu prema lovačkoj kolibi usput svrate i u škotski pub. Osim onog klasičnog folk rocka, koji je ovaj put vrlo blizu Peggovim kamaradima iz Fairport Convention, unutra je i niz zanimljivih domišljatosti koje donose izvrsne harmonije između Ianove flaute i Eddiejeve violine. Unutra su jasno čujni i Martin sa svojim karakterističnim hard rockerskim krošeima na gitari te melodično regljanje Davidova basa. Završna balada »And Further On« još je jedna klasična keltska tužaljka u njihovoj najboljoj tradiciji, koju krase Ianov srcedrapateljni vokal, ambijentalne orkestralne pasaže na klaviru i sintesajzerima te Martinove sirove, ali istodobno suptilne pasaže na gitari, koje se brinu za prikladan završetak jednog od najneobičnijih albuma u povijesti grupe.
Aktualno reizdanje albuma »A« razveselit će sve ljubitelje videosnimaka jer donosi dodatni bonus DVD koji sadrži cijeli »Slipstream«, njihovu prvu službenu koncertnu videosnimku. Riječ je o izvrsnoj snimci koncerta s turneje »A«, koja ovu svojstvenu i kratkotrajnu postavu predstavlja i kao odlične interprete nekih od najomiljenijih Tull klasika. Većina snimaka popraćena je i nekim iznimno duhovitim videouradcima koji pokazuju Ianov izniman glumački talent, što često graniči sa samoparodijom i bezgraničnim karizmom. Ian tako među ostalim glumi i svoj drugi ja, Aqualunga, na otvaranju i zatvaranju predstave i u izvedbi istoimene klasike, na »Sweet Dream« dobrodušnog grofa Drakulu, a na »Too Old To Rock’n’Roll To Young To Die« napaljenog starca, što je prema mom mišljenju njihov najduhovitiji video i u kojem u raznim prerušavanjima blista cijela postava. Repertoar je doduše ograničen i lišen lijepog broja klasika. Ipak, osim »Black Sunday« i »Flyingdale Flyer«, energično odsviranih stvari s albuma »A«, na svoj način ova postava izvodi i starije klasike poput akustične keltske balade »Dun Ringill«, zatim »Songs From The Wood«, »Heavy Horses«, gdje Jobson ubacuje i odličan solo na električnoj violini, »Skating Away On The Thin Ice Of A New Day« te »Locomotive Breath«. Iako mu nedostaje priličan broj favorita, riječ je o zanimljivom dokumentu ove kratkotrajne inkarnacije grupe, koja je na pozornici odjevena u bijele padobranske trenirke sa znakom A, što su prava personifikacija modnog kiča 80-ih. Ipak, sve to izblijedi pred podsjetnikom da Tull u zalihama imaju još puno, puno bolje videosnimke iz 70-ih pred kojima se ovakvi snimci kao »Slipstream« skrivaju u mišju rupu.
»A« je uz grammy burleskni »Crest Of A Knave« (1987.) zasigurno jedan od najzabavnijih eksperimenata u njihovoj cjelokupnoj diskografiji, koji se na kraju pokazao čak iznenađujuće slušljivim i iznjedrio nekoliko zanimljivih bisera. Unatoč povremenim eksperimentiranjima s elektroničkim zvukovima (koji su za razliku od budućih sličnih pokušaja odsvirani kako treba i ne zvuče sintetički) na njemu je i dalje dovoljno onog klasičnog folk rockovskog zvuka da se u njemu posve pristojno može uživati. I to unatoč činjenici da je već daleko od one iskrene folklorne magije njihovih prošlih albuma. Da je izašao kao Ianov prvijenac, zaslužio bi čistu desetku, no ovako je riječ samo o solidnom eksperimentu koji je već najavio postupnu sintetizaciju zvuka i kreativno teže dane za stare mačke progresivnog rocka, koje su se nekako morale probiti kroz negostoljubiva 80-e. »A« je dinamičan tranzicijski album na koji će većina fanova znati gledati s razumijevanjem, kao na dijete svog doba. Glavne zasluge što album nikako ne razočarava i što prijelaz u novi zvuk nije previše nemilosrdan imaju upravo Jobson i Craney, koji su otišli već nakon turneje. Jobson se u sljedećim godinama posvetio stvaranju glazbe za filmove i TV (primjerice za seriju Miami Vice), dok je Craney 26. 11. 2005. tragično preminuo zbog komplikacija oko neuspjele transplantacije. Upravo je njemu Ian, kako i dolikuje, posvetio reizdanje albuma, koje ostaje jedinstveni spomenik njegovu prvom solo albumu koji to nikad nije postao.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Crossfire (3:54)
2. Fylingdale Flyer (4:36)
3. Working John, Working Joe (5:04)
4. Black Sunday (6:36)
5. Protect and Survive (3:37)
6. Batteries Not Included (3:53)
7. Uniform (3:34)
8. 4.W.D. (Low Ratio) (3:42)
9. The Pine Marten’s Jig (3:28)
10. And Further On (4:22)
Ukupno trajanje albuma: 42.46min
Bonus DVD-Video from 2004 remastered edition – “Slipstream”:
1. Introduction (3:15)
2. Black Sunday (6:44)
3. Dun Ringill (2:30)
4. Fylingdale Flyer (4:02)
5. Songs from the Wood (4:54)
6. Heavy Horses (6:06)
7. Sweet Dream (4:04)
8. Too Old to Rock ‘n’ Roll, Too Young to Die (5:58)
9. Skating Away on the Thin Ice of the New Day (3:14)
10. Aqualung (8:58)
11. Locomotive Breath (7:30)
Ukupno trajanje albuma: 57.15 min
Postava:
Ian Anderson – vokal, flauta
Martin Barre – gitara
Dave Pegg – bas-gitara
Mark Craney – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Eddie Jobson – klavijature, električna violina
David Mallet – redatelj koncertnog filma (DVD)
