Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Piazzale del Castello / Udine / Italija
Datum koncerta: 02.07.2009.
Broj posjetitelja: 5000
Cijena ulaznice: 30,00€
Za dio Rockline ekipe druženje na koncertu s engleskim legendama progresivnog folk rocka Jethro Tull postalo je već stvar godišnje tradicije, a tijekom nje se skupio lijep broj prekrasnih uspomena. Ovaj put susret s Ianom Andersonom, neuništivim flautističkim ratnikom i žarkim braniteljem svega ruralnog, njegovim vjernim gitarskim štitonošom Martinom “Lancelotom” Barreom te ostatkom trubadurske družine, koja u aktualnoj postavi djeluje od 2007., održao se u sklopu Folkesta 2009, godišnjeg međunarodnog folk festivala. Njegova je prvenstvena svrha promocija međunarodne folk (rock) glazbe. Uz nastupe manje poznatih ili još neprobijenih sastava, na njemu se s vremena na vrijeme nađe i poneka legenda, kao što se ove godine dogodilo s Jethro Tull. Slikovitija pozornica od gradskih zidina usred Udina ne bi se mogla pažljivije odabrati, jer ona sastavu njihova trubadurskog kova nudi gotovo idealan ambijent.
Prije Jethro Tull na pozornici se pojavio poseban glazbeni gost za kojeg se ne bi moglo reći da je čest posjetitelj talijanskih koncertnih pozornica. Za zagrijavanje se pobrinuo nitko drugi nego sjajni škotski pjevač Ray Wilson, koji je najveću slavu stekao kao bivši pjevač Genesisa. Tada je u nezahvalnoj ulozi zamjene za Phila Collinsa sudjelovao na njihovu posljednjem studijskom albumu “Calling All Stations” (1997). Još ranije skrenuo je pozornost na sebe kao pjevač sastava Stiltskin, s kojima je snimio međunarodni hit “Inside”. Ray se u ulozi posebnog gosta Jethro Tull našao posve slučajno, kad je usred samostalne turneje prihvatio poziv svog škotskog zemljaka Iana Andersona da otvori Tullove nastupe u Udinama i Bergamu.
Za razliku od većine Rayevih solo termina, na kojima nastupa s vlastitim sastavom Stiltskin ili s akustičnom pratećom postavom, ove je večeri nastupio posve samostalno, naoružan samo akustičnom gitarom i snagom svojih glasnica. Oni koji su očekivali elektrificirani nastup s pratećom postavom bili su u trenutku kad se Ray pojavio sam, s akustičnom gitarom u ruci, vidno razočarani, no to se stanje tijekom nastupa brzo pretvorilo u radosno odobravanje, i to unatoč izuzetno kratkom nastupu (svega osamnaest minuta).
Ray je uz iznimno proživljeno pjevanje i skladno udaranje gitarskih akorda za početak izveo “Change”, najomiljeniju skladbu s istoimenog prvijenca i vjerojatno također iz svog samostalnog repertoara, koja je 2003. izabrana za glavnu himnu Svjetskog festivala zaštite prirode. Svoj najnoviji album, izvrsni “Propaganda Man”(2009), predstavio je kroz ljubavnu baladu “Razorlite”. Publika se prvi put osjetno pokrenula na prve akorde, a osobito na refren Stiltskin hita “Inside”, koji je Ray otpjevao gotovo s istim žarom kao prije petnaest godina.
Zatim je došao trenutak koji su svi ljubitelji proga u publici nedvojbeno najnestrpljivije čekali; akustična verzija Genesis klasika i singla “Not About Us” s albuma “Calling All Stations”, Rayeva jedinog ostvarenja s prog rock legendama. Svi mi koji smo propustili Genesis turneju iz 1998. napokon smo se mogli utješiti jer smo konačno uživo čuli i skladbu s tog vječno zanemarenog albuma, makar samo u akustičnom ruhu. Gospodin Wilson, koji u četrdesetima ostaje u odličnoj pjevačkoj formi, nastup je zaključio skladbom “The Actor” s njegova drugog solo albuma “The Next Best Thing” (2004). Unatoč apsolutno prekratkom nastupu, koji nije dao pravu sliku njegovih skladbi, a koje bi uz pomoć prateće postave sigurno zaživjele u posve drugačijem svjetlu, Ray je u danom vremenu uspješno predstavio sva najvažnija poglavlja svoje glazbene karijere i s pozornice se oprostio uz gromoglasan pljesak.
Jethro Tull su odmah po izlasku na pozornicu dali do znanja da te večeri neće ni na trenutak petljati s nekim sumnjivim izborima iz svojih kasnijih godina ili iz samostalnih karijera, nego da će se gotovo posve vratiti u vremena kad su bili još mlad i ambiciozan bend, uz uobičajenu demonstraciju instrumentalnog savršenstva i stvaranje prvoklasnog trubadurskog ambijenta. Svoj su nastup otvorili jurišem uz tvrdu rockersku poskočicu “Nothing Is Easy”. Glavna pozornost publike bila je naravno od prvog trenutka usmjerena na pretjerano raskošnu pojavu čovječuljka koji je kopitao u gusarskoj marami, a koji je sve okupljene ponovno oduševio svojim gastronomskim improvizacijama na flauti.
Ian i njegovi seoski drugari ovaj su put svoj koncertni repertoar prilagodili proslavi četrdesete obljetnice izlaska njihova drugog albuma Stand Up” (1969), što znači da su spomenuti album izveli gotovo u cijelosti. S obzirom na to da je “Stand Up” u Ianovu srcu zapisan kao jedan od njegovih najdražih albuma, bilo je sasvim realno očekivati da će se kod pojedinih izvedbi maksimalno potruditi i pokušati uhvatiti izvorni duh iz vremena kad su se još preobražavali iz opskurnog blues rock sastava u prog folk rock titane. Prošle su godine, primjerice, slavili četrdesetu obljetnicu postojanja sastava i sukladno tome su se tijekom nastupa usredotočili na izvedbu skladbi s blues rockerskog prvijenca “This Was” (1968), koji je i ove večeri bio primjereno zastupljen.
Za oživljavanje bluesovskih korijena pobrinuo se još jedan “Stand Up” klasik, besmrtni “A New Day Yesterday”, jedna od onih skladbi koje na članove sastava imaju posebno revitalizirajući učinak. Nakon dramatičnog posjeta prosjakovoj farmi uz odličnu verziju prastarog klasika “Beggar’s Farm” uslijedila je izvedba legendarnog “This Was” instrumentala “Serenade To A Cuckoo” (original R. Kirk), uz koji je Ian prije više od četrdeset godina napravio svoje prve korake u ulozi flautista. Tu si je prvi put priuštio dužu improvizacijsku točku, koja se završila neizostavnim hrkanjem prehlađenog morža. Naravno, ni ove večeri Ian nije mogao bez praskanja svakojakih šala, ovaj put više na vlastiti račun nego na račun svojih drugova, što je inače uobičajenije.
Prva sarkastična salva letjela je na račun broja basista koji su se kroz godine izmijenili u sastavu prije dolaska aktualnog basista Davida Goodiera. Pritom se prisjetio svog najdražeg bivšeg basista i velikog prijatelja Jeffreya Hammonda, kojem su Tull u prošlosti, još prije njegova dolaska u sastav, posvetili ni manje ni više nego tri skladbe. Ovaj put na programu se našla “Jeffrey Goes To Leicester Square”, druga od spomenute trojke Hammondovih “tribute” skladbi, koje se inače uživo ne mogu čuti baš često. Još više samoironije na vlastiti račun Ian si je priuštio prije izvedbe “Stand Up” standarda, “Back To The Family” te spoja “We Used To Know/For A Thousand Mothers”, koje je redom proglasio najgorim skladbama u svojoj karijeri uz izgovor da neke jednostavno treba izabrati među više od dvjesto stvorenih skladbi.
Prvi od neizostavnih Tullovih koncertnih standarda bio je legendarni barokni instrumental “Bourée” (njega Ian inače rado proglašava porno verzijom klasika J.S. Bacha), kojim su zaključili niz “Stand Up” skladbi. Prvi od vrhunaca večeri bila je izuzetna izvedba “Aqualung” (1971) klasika “Mother Goose”. To je onaj čuveni trenutak svakog Tullova nastupa kad se divovski bubnjar Doane Perry smjesti pred bongose u prednjem dijelu pozornice, dok Ian ostalim članovima u ruke dijeli blok flaute, što obično obvezno popraćuje riječima o razlici u duljini pojedinih flauta i da nije sve samo u duljini. Mama Guska zaživjela je u doista čarobnom raspoloženju koje su dočarali taktovi Ianove mandoline, skladna puhačka družina i Doaneova udaraljkaška pratnja. I Ianovo pjevanje, koje je očekivano bilo najslabija točka cijelog nastupa, zaslužuje pohvalu za vjernu vokalnu interpretaciju originala.
Sljedeći vrhunac i jedno od većih iznenađenja večeri “podmetnuli” su izvedbom ruralnog klasika “Heavy Horses” s istoimenog prog folk rock remek-djela. Unatoč Ianovu prilično vokalnom mučenju i povremenom manevriranju tamburinom, kojim je pokušao nadomjestiti neke flautističke dionice, u instrumentalnim smo aspektima svjedočili odličnoj interpretaciji jedne od najboljih Tullovih skladbi. Kako i dolikuje, većina izvedbi bila je obogaćena raznim improvizacijskim i kraćim solističkim umetcima. Trubadur i njegovi podanici nas su izvrsnom izvedbom tradicionalnog baroknog instrumentala “Pastime With Good Company (originalno King Henry’s Madrigal)” nakratko vratili i u razdoblje zloglasnog engleskog kralja Henrika VIII.
Zatim su priredili još jedno iznenađenje kad su nas izvedbom epskog “Farm On A Freeway” vratili u osamdesete, preciznije na album “Crest Of A Knave” (1987), s kojim su dobili nagradu Grammy za najbolji heavy metal album godine i time se pobrinuli za jednu od najboljih komedija u povijesti rocka. Posljednje iznenađenje večeri bio je pradavni “Dharma For One”, u kojem je Doane Perry dobio priliku za kraću bubnjarsku solo točku. Njegovu solističku predstavu nadogradili su Barre i Goodier improvizacijskim umetkom “Count The Chickens”.
Završetak nastupa najavila je odlična izvedba legendarnog progresivno rock epa “Thick As A Brick” (naravno, u temeljito skraćenoj verziji), koji je Ian, kao i obično, prije njegove izvedbe iskoristio za pojašnjavanje nekih nejasnoća vezanih uz ovu parodiju na prog rock konceptualne albume. I tu nije manjkalo duhovitih improvizacijskih umetaka te obvezne usputne uporabe glockenspiela. Redovni dio nastupa sasvim očekivano završio je s “Aqualung”, koji je kao i obično izazvao najbučniji odjek publike, dok je bis s “Locomotive Breath” bio obvezna formalnost za koju su se unatoč svemu maksimalno potrudili i bili primjereno nagrađeni oduševljenim pljeskom.
Bez razmišljanja mogu reći da smo te večeri svjedočili jednom od boljih nastupa legendarnih praotaca progresivnog rocka u usporedbi s našim dosadašnjim susretima čemu su mnogo pridonijeli i gradski ambijent i prilična sreća s vremenom. Karizmatični poglavar je u skoro 62 godine još uvijek u odličnoj pozorničkoj formi, što je tijekom nastupa cijelo vrijeme očito demonstrirao karakterističnim poskakivanjem na jednoj nozi, zamasima ruku, seksualnim zlostavljanjem flaute te bistrim pogledima prema publici, u koju je upirao svu širinu svojih izbuljenih bjeloočnica. Pozornica je još uvijek njegova omiljena plesna dvorana za izvođenje trubadurskih ludorija. Prilično gore su kroz godine prošli njegovi glasovni dometi, koji određene lege već dugo ne može doseći, pa se često služi lukavim improvizacijama kojima uspijeva nasamariti tek malo koga. Njegova četa glazbenih drugara na čelu s pozorničkim vječno suzdržanim Barreom, za kojeg se često stječe dojam da bi se najradije sakrio negdje u backstageu, ponovno je ostavila dojam izuzetno disciplinirane skupine koja još uvijek bezgranično uživa u sviranju. Koncert Jethro Tull unatoč Ianovim notornim vokalnim problemima još uvijek ostaje pojam za sebe u području spajanja izuzetne uigranosti i čarobnog pozorničkog raspoloženja, za što se mogu pobrinuti samo najveći majstori svog zanata. O tome kada će napokon snimiti novi studijski album radije više neću teoretizirati.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Nothing Is Easy 2. A New Day Yesterday 3. Beggar’s Farm 4. Serenade To A Cuckoo 5. Jeffrey Goes To Leicester Square 6. Back To The Family 7. We Used To Know/For A Thousand Mothers 8. Bourée 9. Mother Goose 10. Heavy Horses 11. Pastime With Good Company 12. Farm On A Freeway 13. Dharma For One (incl. drum solo)/Count the Chickens 14. Thick As A Brick 15. Aqualung —dodatak— 16. Locomotive Breath
Galerija slika
