Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: McDonald And Giles
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 45:23
Ocjena: 4/5
Krajem prosinca 1969., nedugo nakon završetka sjevernoameričke turneje, raspadom originalne postave progresivnorockovskih titana King Crimson dogodilo se nešto što i danas žali mnogi njihovi obožavatelji. Glavni “krivci” za raspad legendarnog kolektiva, koji se u besmrtnike upisao ponajprije pionirskom prog rock majstorijom “In The Court Of The Crimson King” (1969.), bili su genijalni multiinstrumentalist Ian McDonald i bubnjarski posebnjak Michael Giles, kojeg je Stewart Copeland (The Police, ex-Curved Air) jednom prilikom spomenuo kao svoj glavni uzor. Giles je kao povremeni glazbenik sa svojim bivšim kolegama surađivao još na njihovu drugom albumu “In The Wake Of Poseidon” (1970.), odakle je u ovaj kratkotrajni zajednički projekt s McDonaldom doveo i svog brata Petera na bas-gitaru.
Njihov prvi i jedini zajednički album, jednostavno nazvan “McDonald And Giles”, među King Crimson sljedbenicima i danas s pravom uživa kultni status, dok u vrijeme izlaska nije postigao neki dalekosežniji odjek, unatoč gostovanju legendarnog klavijaturista i pjevača Stevea Winwooda (ex-Spencer Davis Group, Traffic, Blind Faith) u dionici “Turnham Green”. McDonaldov glavni razlog za odlazak iz King Crimson bilo je neslaganje s njihovim šefom, gitaristom Robertom Frippom, oko daljnjeg glazbenog smjera, jer mu se nisu sviđale neke sve mračnije ambijentalne tendencije predvođene skladbama poput zlokobnog epa “Mars” (kasnije preimenovanog u “Devil’s Triangle”).
Ian, bivši član vojnog orkestra, po vlastitim je riječima oduvijek želio stvarati što pozitivniju glazbu. Takve je težnje na “McDonald And Giles” i ostvario jer album, uz zadržavanje naglašene strukturne kompleksnosti pojedinih dijelova, odražava onu nježniju, melodičnu i pastoralnu stranu originalnih King Crimson za koju je Fripp u narednim godinama imao sve manje sluha. Na nekim skladbama nakratko oživi ono melankolično-pastoralno ozračje kojim ste se mogli napajati na legendarnom King Crimson prvijencu, iako su se svestrani glazbenici trudili da takvih sličnosti bude što manje. Zato se na albumu recimo ne može čuti ni melotron, što je s obzirom na McDonaldovo pionirstvo u uporabi tog legendarnog klavijaturskog instrumenta priličan iznenađenje. Nadobudni glazbeni drugari u svoju su kompleksnu glazbenu mješavinu ulili brojne različite elemente folka, bluesa, klasičnog rocka, simfonike i jazza. Mnogo su energije uložili u sakralno zvučeće višeglasje i brojne romantične simfonijske aranžmane. Vokale su podijelili među sobom jer su imali sreću da su bili posve solidni pjevači.
Podmazani svim žavbama, glazbeni pajdaši svoje skladateljske i instrumentalne odlike uspješno pokazuju već na uvodnom epu “Suite in C”, koji je podijeljen u nekoliko avanturističkih dionica. Svojim psihodeličnim uvodom, uporabom eteričnih vokala i pastoralnom melodijom na akustičnoj gitari pomalo podsjeća na neke uratke kasnih Beatlesa u stilu “Strawberry Fields Forewer”, dok moćni simfonijski aranžmani na klavijaturama i duhovit unos flaute podsjećaju na praksu nekih sastava s tzv. canterburyjske scene. Tijekom dionice “Turnham Green” u pomoć uskače gospodin Winwood s odličnom solažom na orguljama odnosno klaviru, čime skladbu nakratko odvodi u znatno kompleksnije vode, gdje ne manjka pustolovnih instrumentalnih umetaka. Njegov su Traffic u isto vrijeme u obližnjem studiju snimali kultni album “John Barleycorn Must Die” (1970.), pa za Stevea nije bio nikakav problem da se nakratko pridruži snimanju i dvojici starih znanaca. Neki prijelazi preko puhačkih umetaka u hipnotične orkestralne aranžmane doista su odlično izvedeni i ne bi ih se sramili ni King Crimson, iako se uz to cijelo vrijeme zadržava veselo, pozitivno ozračje.
Odlična pastoralna balada “Flight Of The Ibis” ima srodnu melodiju i ritam kao King Crimson klasik “Cadence And Cascade”, ali sadrži potpuno drukčiji tekst. Profinjena kombinacija akorda na akustičnoj gitari uz pratnju hipnotičnih zborskih vokala održava romantičnu melodiju i pastoralni ambijent. Sljedeća ljubavna balada “Is She Waiting?” svojom dirljivom melodijom i pjevanjem odražava rijedak otvoreno melankoličan trenutak albuma, iako ni izdaleka nije riječ o onoj fatalističkoj melankoliji koju su McDonald i Giles pokazali kao članovi King Crimson. “Tomorrow’s People-The Children Of Today” klasična je prog rock poslastica podijeljena na dva dijela, unutar koje se može uživati u brojnim izmjenama instrumentalnih dionica i promjenama ugođaja. Duhovita uporaba puhača i melodična vokalna harmonija provedeni su kroz bluesovsku gitarsku frazu, nakon čega slijedi izvanredna bubnjarska solaža. Ona je u budućnosti doživjela tragikomičnu sudbinu jer je putem zvučne manipulacije više puta upotrijebljena kao ritmička kulisa za neke američke repere. Album se zbog toga danas dakako ništa bolje ne prodaje. Prog sladokusci oblizivat će se i na unos trombona, duhovitu solažu na flauti te veličanstvene orkestralne aranžmane na klavijaturama kojima čarobni dvojac obogaćuje jednostavnu središnju melodiju na gitari.
Najbolju kompoziciju kojom su više nego opravdali svoj ugled prog rock pionira, vrhunskih skladatelja i majstora svojih instrumenata predstavlja završni, više od 21 minute dugi super ep “Birdman”, koji je podijeljen u šest međusobno potpuno različitih dionica. Metafizički tekst u svojoj prepoznatljivoj poetskoj maniri doprinio je nitko drugi nego originalni King Crimson tekstopisac Peter Sinfield. “Birdman” unatoč epskoj duljini prođe nevjerojatno brzo jer su pojedine dionice ritmički dovoljno razigrane, raznolike i pune iznenadnih preokreta, a istodobno se unatoč kompleksnosti cijelo vrijeme održavaju vrlo ugodni, većinom pastoralni motivi u kojima se može uživati od početka do kraja. Giles brojnim kompleksnim prijelazima i uporabom nekih poliritmičkih načina u punom sjaju potvrđuje ugled bubnjarske legende o kojoj se zbog njegova niskog javnog profila danas premalo govori, dok McDonald još jednom oduševljavajuće pokazuje svoju instrumentalnu svestranost.
“McDonald And Giles” odličan je dokument dvaju legendarnih glazbenika koji su uspješno pokazali da se sasvim dobro snalaze i u samostalnim vodama. Njihov lakši i ambijentalno svjetliji pristup, uz zadržavanje kompleksnosti značajne za njihov bivši sastav, rodio je kultni album koji je bolji od većine samostalnih prvijenaca bivših članova King Crimson. Unatoč brojnim odlikama kojima se ponosi jedini uradak sanjarskog dueta, i danas će ostati zanimljiv ponajprije ljubiteljima King Crimson i možda poneki prog rock entuzijast koji voli proživljavati trenutke kad je prog bio u svom mladenačkom procvatu. Nažalost, to je bio njihov jedini uradak, čemu je u prvom redu kumovao slab komercijalni uspjeh. McDonald je kasnije postao član originalne postave AOR prvaka Foreigner i s njima snimio prva tri albuma, nakon čega se djelovao kao povremeni glazbenik i snimio samostalni album “Driver’s Eyes” (1999.). Giles, koji nikad nije volio pretjeranu publicitet, 1978. snimio je solo album “Progress” (koji je izašao tek 2002.), usto surađivao kao povremeni glazbenik, a potom se na nekoliko godina povukao iz glazbenog biznisa. Obojica su mnogo godina kasnije ponovno udružili snage kao članovi 21st Century Schizoid Banda, tribute banda sastavljenog od bivših članova King Crimson, ali to je već neka druga priča.
Postava
Ian McDonald – gitara, klavir, orgulje, saksofon, flauta, klarinet, vokal
Michael Giles – bubnjevi, udaraljke, vokal
Peter Giles – bas-gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Steve Winwood – orgulje, klavirska solaža na “Turnham Green”
Michael Blakesley – trombon na “Tomorrow’s People”
Produkcija
Ian McDonald i Michael Giles
Popis skladbi
1. Suite in C including Turnham Green, Here I Am and others
2. Flight of the Ibis
3. Is She Waiting?
4. Tomorrow’s People – The Children of Today
5. Birdman involving The Inventor’s Dream (O.U.A.T.), The Workshop, Wishbone Ascension, Birdman Flies!, Wings in the Sunset, Birdman – The Reflection
