Jethro Tull
Trst (Trieste) / Politeama Rossetti / Italija
utorak, 13. 2. 2024. od 21.00 h do 23.10 h
Jethro Tull, ikonski britanski pioniri progresivnog rocka, koji su nas lani u lipnju nakon 23 godine počastili trećim posjetom Ljubljani (i Sloveniji), početkom ove godine krenuli su na još jednu europsku turneju. Bend je u razmaku od godinu dana izdao dva nova studijska albuma, kojima je veliki cijenjeni gospodin Anderson s družinom u artističkom smislu položio zahtjevan ispit kako održati glavu iznad vode nakon što su se razišli s posljednjim suputnikom iz zlatne ere sedamdesetih, bez kojeg je glas i lik Jethro Tulla, uz nezamjenjivog flautista i vokalista Andersona, vrlo teško zamisliti. Martin Barre. Razilaze se dakle i ljudi koji su cijelih 43 godine djelovali kao najbolja braća u dobru i zlu. Pa ipak. Anderson je 2017. obnovio ekipu bez Barrea i pod imenom Jethro Tull uspio izdati dva nova, vrlo dobra studijska albuma.
Lanjski nastup grupe u Ljubljani potvrdio je da stari lisac s ekipom još dugo nije za staro željezo, iako ga vokal već godinama ne sluša na razini nekadašnjih dana. U Trst smo tako stigli mentalno dobro pripremljeni. U duhu velikog poštovanja prema legendarnom glazbeniku i ostavštini koju je stvorio s Jethro Tull, ne zahtijevajući od majstora Andersona razinu vokalne izvedbe kakvu je isporučivao prije dvadeset godina.
Točno u devet sati, kao što je i najavljeno, prostor prelijepog tršćanskog Teatro Politeama Rossetti se zamračuje, a na pozornici već stoje Joe Parrish (gitara), Ianov sin Scott Hammond (bubnjevi), David Goodier (bas-gitara) i – pravi tršćanski šok, još jedan gitarist! To je John Clarke, koji je uskočio na pozornicu umjesto redovitog Jethro Tull klavijaturista Johna O’Harea. Da! Gitarist umjesto klavijaturista. Dakle, koncert će se odraditi s dvije gitare. Uključene na struju? Svakako. Nedvojbeno i neosporno.
S nekoliko sekundi zakašnjenja s lijeve strane (gledano prema pozornici) uleti poznata silueta jednog i jedinog. Genijalnog Iana Andersona. Vihorom zaleta zauzima mjesto za mikrofonom, a bend otvara koncert “Aqualung” klasikom Cross-Eyed Mary, koju vrlo dobro poznaju i svi vlasnici sedmoinčnog singla “Trooper” (1983) Iron Maidena.
Ali čovjek ovaj put može postati blago zbunjen. U racionalnom smislu. Treba li mrmljati klasik u koncertnom društvu jednog od svojih omiljenih bendova, treba li naprezati oba uha do iznemoglosti i analizirati što to dvije električne gitare donose na pozornicu (i što odnosi manjak klavijatura), ili se treba usredotočiti na Ianovo vokalno ‘slaliranje’? Sve troje istodobno, ili baš ništa od navedenog. Doista. Parrish je bio podignut u miksu, Clarke, koji se također odrezao s nekoliko solističkih ubacivanja tijekom koncerta, povremeno je preko efekata lovio čak i zvuk Hammond orgulja. No, u zbroju Anderson s ekipom na pozornici nikad nije zvučao tako ‘čelično i navijeno’ kao baš te večeri u Trstu. Doista, pogled na pozornicu bio je krajnje čudan. Bez klavijatura. Molim? Tako i ne drukčije.
Ali to nije drastično smanjilo izvedbeni domet klasika Jethro Tulla. To je bilo bitno. Anderson je prvu pjesmu doista teško lovio vokalom. No u nastavku je zagrijao glasnice i nekako dostojno odvozio točke. Cross-Eyed Mary skraćena je za polovicu, jednako tako i Heavy Horses. Goodier i Parrish vokalno su podupirali Andersona, a povremeno s njim dijelili i stihove. Anderson je glasnice hladio i tijekom instrumentala, a dobro su mu došle osobito točke s posljednja dva albuma, koji su glede vokalnog dometa zapravo izravan odraz Ianovih trenutnih vokalnih mogućnosti.
We Used To Know, Jethro Tull klasik s albuma “Stand Up” (1969), Ian je popratio nadasve šaljivim opisom, rekavši da je točno takav redoslijed akorda u pjesmi nekoliko godina kasnije donio lijep svežanj šuštavih zelenaša američkoj rock postavi Eagles za njihov hit Hotel California. Anderson se na Eaglese osvrnuo već projekcijama u pozadini, na kojima se nekoliko puta pojavio hotel s naslovnice albuma Eaglesa, a Jethro Tull su pjesmu zaključili namjerno tako da su Parrish i Clarke odsvirali najprepoznatljiviji ubačaj u dvostrukoj gitarskoj harmoniji, preuzet iz tog Eagles hita.
Bend svira odlično. I na turneji sedam desetljeća. Briljantna je uigranost, a Anderson ostaje senzacionalan flautist. Kao rečeno. Jedan i jedini. Energičan, vragolast, nestašan. Tu je karakteristična stoja na jednoj nozi tijekom sviranja flaute i hrpa duhovitih obraćanja, koja su obvezni pratitelj svih Jethro Tull koncerata. Čovjek u tren zaboravi na njegovu vokalnu oštećenost. Ni O’Hara te večeri nije bio nedostajao.
Pasaži su bili poslastica. Dueli. Weathercock i ona fraza koju tako majstorski stupnjuju u završni krešendo. Kad bi barem potrajala još malo. Žmarci. Tada znaš da si na pravom mjestu. Publika je više puta oduševljeno nagrađivala Iana i družinu. Tu je “The Christmas Album” (2003) i iznenađenje Holly Herald. Srednjovjekovni trubaduri umrli bi od zavisti, a Henrik VIII. bi Andersona odmah primio na dvor.
Prvi dio nije zaobišao dvije odlične nove točke. Mračni Wolf Unchained s albuma “Röckflöte” (RockLine recenzija, 2023.) i Mine Is The Mountain s albuma “The Zealot Gene” (2022., RockLine recenzija), da bi se prvi dio zaključio Bachovom Bouree, koja u režiji Jethro Tull ne prestaje žariti ni nakon 55 godina od svoje adaptacije.
Nakon petnaestominutne stanke Jethro Tull otvaraju nastavak odličnom melankoličnom Farm On A Freeway s albuma “Crest Of A Knave” (1987). Hej, zar nam doista namjeravaju oduzeti sva pšenična polja? Poruka ove skladbe ostaje aktualna i u 2024.! Uzgred, “Crest Of A Knave” je onaj album koji je 1989. Metallici izmaknuo Grammyja ispred nosa. U svakom slučaju, u ovom su dijelu kao apsolutna iznenađenja isticale integracije dvaju klasika s “Stormwatcha” (1978), odličnog instrumentala Warm Sporran i Dark Ages (tu je Parrish izdašno pomogao Andersonu u podjeli vokalnih linija), koji je s obzirom na svoju poruku itekako aktualan i u 2024. Skupina je nemalo iznenadila i integracijom naslovne skladbe albuma “Roots To Branches” iz 1995. Uzgred, te se godine rodio aktualni gitarist Jethro Tulla Joe Parrish. Zapanjujućoj uigranosti u ovoj mračnoj skladbi nema ravne.
Minute su tekle kao sekunde i nastupio je veliki finale. S dirljivim prizorima u pozadini. Aqualung! I to u znatno drukčijoj režiji nego u klasičnim vremenima grupe. Zasoljen sa svih strana slikovitom integracijom solističkih ubačaja. Već u samom uvodnom dijelu. Anderson je vokalnu melodiju prilagodio sebi. ‘Ublažio’.
Obvezni bis. Tu je šaljivi neukrotivi šaljivac Anderson napokon dopustio opće fotografiranje. Publika je napustila sjedala i nagurala se na lijevu i desnu stranu, prema začelju pozornice. Na platnu se pojavljuje parna lokomotiva. Bilo je jasno koja je pjesma nedostajala (Locomotive Breath). To je to. Pravi ‘heavy metal’. Naravno, za standarde Jethro Tulla. No znajte. Ovaj put su na pozornici bile dvije električne gitare i više puta je konkretno zagrmjelo, a stvarnom liku i djelu, stasu i glasu ove legendarne grupe to nipošto nije naškodilo.
Andersonu ne ponestaje daha. ‘Flautira’ fenomenalno. Jednako je tako i dalje izuzetno agilan. Računajte da će ovog kolovoza nanizati 77 godina. Ikonska poza na jednoj nozi tijekom sviranja flaute! Snage su tu. Angažmana i usredotočenosti mu ne manjka. Iskričavost ga je oduvijek pratila. Vragolastost. Ian Anderson. Jethro Tull. Priča se dakle nastavlja.
Dva sata i deset minuta (zajedno s pauzom). Opus je izniman. Ispali su trenuci karijere poput albuma “Thick As A Brick”, a da o blago maćehinskom odnosu prema albumima “Warchild” i “Too Old To Rock’N’Rolll, To Young To Die” niti ne raspredamo, dok je vječna zanemarenost albuma “Benefit”, “Passion Play” i “Minstrell In the Gallery” tako reći nečuvena. No, s druge strane, Ian se oduži prelijepim iznenađenjima s albuma “Stormwatch” i povratkom odlične Roots To Branches u repertoar, koju bend uživo nije izvodio od 2003. Raspoloživih koncertnih minuta za tako golemu glazbenu baštinu kakvu predstavlja opus Jethro Tulla naprosto je premalo! A ako me pitate bih li opet skočio pogledati Jethro Tull uživo, i nakon ovog posljednjeg koncertnog iskustva u Trstu, odgovor je naravno potvrdan! I vjerujte. Uvjeren sam da stari lisac već kuje ideje za novi studijski album Jethro Tulla.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
prvi dio
1. Cross-Eyed Mary
2. We Used to Know
3. Heavy Horses
4. Weathercock
5. Holly Herald
6. Wolf Unchained
7. Mine Is the Mountain
8. Bourrée in E minor (orig. Johann Sebastian Bach)
drugi dio
9. Farm on the Freeway
10. The Navigators
11. Warm Sporran
12. Mrs Tibbets
13. Dark Ages
14. Roots To Branches
15. Aquadiddley
16. Aqualung
—bis—
17. Locomotive Breath
18. Cheerio
