Datum intervjua: 27.10.2008
Non Credo je američki bend koji je u dvadeset godina objavio samo tri albuma. Ali kakve albume! Joe Berardi i Kira Vollman, oboje članovi ovog sjajnog benda, našli su vremena za razgovor s RockLineom.
RockLine: Impropera vam je posljednji album. Koliko ste zadovoljni njime?
Kira Vollman: Jako sam zadovoljna. Postigli smo ono što smo si zacrtali. S druge strane, kad smo završili snimanje, ipak smo se upitali: “Tko će, za ime svijeta, ikad htjeti ovo slušati?”
Joe Berardi: Jako smo sretni kako je ispalo. Bilo je točno onako kako smo zamislili. Impropera je bila nešto što smo morali dokumentirati, nešto što smo morali izbaciti iz sebe. Velik dio osnovnog materijala svirali smo uživo posljednjih nekoliko godina, tako da je imao priliku razvijati se i rasti s vremenom. Sav taj materijal potječe iz improvizacije, a naš cilj bio je uhvatiti tu spontanost u kontroliranim studijskim uvjetima. Mislim da smo uspjeli. No iako smo bili zadovoljni rezultatom, znali smo i da će mnogim slušateljima glazba biti teža za probaviti. Znali smo da je manje prijateljska prema slušatelju od našeg ranijeg rada. Naravno, ljudi koje bi naša glazba mogla privući uglavnom su navikli na zahtjevne zvukove i ne očekuju pjesmice za pjevanje u autu, ali ipak mislim da to za neke ponekad prelazi granicu. U nekoliko recenzija primijećeno je da glazba djeluje potpuno zasebno i jedinstveno, izvan bilo koje tradicije, pa i avangardne ili eksperimentalne. To bi moglo biti problem pri prvom slušanju. Može se činiti da nema nikakvog referentnog okvira. Najbolje rezultate daje slušanje pod njezinim vlastitim uvjetima.
RockLine: Biste li rekli da se jako razlikuje od vaša dva prethodna izdanja?
KV: Smiješno… i da i ne. Na Improperi ima skladbi koje bi se mogle naći na ostalim izdanjima i savršeno bi se uklopile, i obrnuto. Međutim, to što smo Improperu predstavili kao operu (za razliku od uobičajene zbirke pjesama) očito ju je učinilo drugačijom, a rad na njoj s idejom da je opera značio je da smo svakom pojedinom komadu pristupali s tim na umu.
JB: Mislim da je jako drugačija. Prethodni snimci uglavnom su utemeljeni na pjesmama, s tu i tamo posutim atmosferskim skladbama. Impropera je, kao što sam spomenuo, utemeljena na improvizaciji i otvorena. Također, s Improperom smo imali osjećaj da simuliramo live izvedbu, gotovo bez dodatnih overdubova ili dodanih instrumenata i zvukova. Kad aranžiramo pjesmu, to je potpuno otvorena paleta i možemo odabrati sve boje koje nam trebaju. Stalno dodajemo sitne dijelove i detalje da bismo dovršili aranžman. Zvuk ovdje, dionicu ondje. To je jedan od razloga zašto nam sve traje tako dugo! Ali s Improperom smo se ograničili na ono što smo svirali uživo, ja samo na klavijaturama, a Kira na klarinetima, udaraljkama i vokalu. Pristup je dakle bio potpuno drugačiji, a konačni rezultat to i odražava.
RockLine: Jesu li sve vokalne dionice isplanirane prije ulaska u studio ili su
povremeno (ili potpuno) improvizirane?
KV: Nisu sve vokalne dionice planirane. Ne. Skladbe sa stvarnim tekstom razvile su se iz improvizacije i prešle su u ovo što čujete na snimci, ali čak i neke od njih mogu se uvrnuti i drugačije izvesti kad nastupamo uživo. Vokali koji su glosolalija potpuno su improvizirani pri svakom nastupu, a improvizirani su bili i za snimku. Uvijek su drugačiji, ali slična raspoloženja. Zatim ima nekoliko skladbi koje su u cijelosti improvizirane (i glazba i vokali) u studiju, dok smo snimali. To su “Prima Punta” i “Epilogue”. Te skladbe još nismo izvodili uživo. Nekoliko instrumentala također je improvizirano u studiju tijekom snimanja.
Impropera je počela kao live izvedba s konceptom izvođenja improvizirane opere. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se počele “učiti”. Joe bi smislio zvukove i semplove, a mi bismo upadali u obrasce. Neke su nam se stvari toliko svidjele da smo ostali pri tim zvukovima i raspoloženju umjesto da svaki put krećemoispočetka. Što smo više svirali, to su neke stvari postajale naučenije i donekle ponovljene. Tada smo osjetili da je važno snimiti Improperu… dok nam još nije bila posve poznata. Htjeli smo je uhvatiti prije nego što postane napisan entitet u kojem svatko od nas zna što će sam raditi ili što će raditi onaj drugi. Svaka je live izvedba drugačija od druge. Operu aranžiramo drugačije gotovo svaki put, ovisno o tome koliko vremena imamo za nastup i o našem raspoloženju. Znamo koji semplovi nam se sviđaju uz koje, pa su određeni aspekti pouzdani. Znam u kojem će odjelu Joe biti, ali ne znam uvijek u kojem ću ga hodniku naći ni na kojoj polici.
JB: Zanimljivo je da mi se te dvije spomenute skladbe, “Prima Punta” i “Epilogue”, čine najkompozitnijima na cijeloj snimci. A zapravo su potpuno improvizirane, nastale na licu mjesta u studiju.
RockLine: Što znači naziv Impropera? Improvizirana opera, neprikladna opera, oboje ili nešto treće?
KV: Sve navedeno. Impropera je improvizirana, neprikladna, vražja opera koja je nametljiva, ugrožena, nabijena na kolac, optužena, osiromašena, nepromišljena, nepristojna i vragolasta…! Toliko je sjajnih riječi koje počinju na “imp”… zar ne misliš?
JB: Nemoguće!
RockLine: Postoji li neki koncept iza tekstova na albumu?
KV: Volim strukturu. Volim priče. Volim koheziju. Čak i unutar improvizacije želim da sve to postoji. Non Credo uvijek improvizira imajući na umu kompoziciju. Mislim da tekstove isprva improviziram sa sviješću o smjeru, a onda ih razradim da zaokružim i dovršim priču. Na kraju mogu povezati pojedinačne priče u jednu veću. Barem pokušavam. Kao spajanje točkica. Ili ih možda samo razvlačim da se uklope u koncept. Znam da u svojoj glavi mogu igrati s tekstovima na Improperi i učiniti da imaju smisla kao povezana cjelina. Kao koncept. Uvijek se suzdržavam od otkrivanja vlastitih interpretacija, jer je tako fascinantno čuti ili pročitati kako drugi ljudi tumače što se događa.
Međutim… daću ti mali uvid:
Na Improperu gledam filmski. Opera počinje pred kraj priče, s našim antiherojem koji je dotakao dno. Beskućnik, nesposoban za društvenu interakciju i nesposoban obaviti jedan jednostavan zadatak koji bi ga mogao spasiti. Njegova priča, njegova prošlost… izazvala bi suosjećanje prolaznika. Kad bi je mogao ispričati. Ne može, a njegova je priča laž. Ostatak tekstova iznosi pravu priču. Govore o njegovim zločinima, njegovim zabludama i poricanjima. Pred kraj opere je “Sleeping Beauty”. Taj je tekst nadahnula vijest koju sam pročitala prije mnogo godina i nikad je nisam zaboravila. Radilo se o ženi koja je bila u bolnici ili sanatoriju. U komi je bila 10 godina kad je jednog dana osoblje bolnice primijetilo da joj se trbuh povećava. Pregledom su otkrili da je trudna. U vijesti je pisalo da su njezini roditelji željeli da donosi dijete do kraja jer bi tako ipak zadržali neki dio nje… budući da je “ona” u biti nestala. Priču pripovijedam iz perspektive žene u komi. Naš ju je antijunak oplodio dok je tamo radio kao bolničar ili možda kao vrtlar. Ona nosi dijete koje će naslijediti očevu mentalnu bolest, a roditelji, ne znajući, žele zadržati to dijete. Naš antijunak nestaje u dubinama svog propadanja i uništenja i sada nije samo lud sociopat nego i fizički osakaćen vlastitim postupcima. Tako ga prvi put vidimo na početku opere. Vesela, topla priča.
RockLine: Zašto ste se odlučili odbaciti bubnjeve za Improperu?
KV: Ja ne sviram bubnjeve.
JB: Ha! Znači li to da bubnjevi ne bi bili odbačeni da ih ona svira? Za Improperu smo odbacili puno toga, a bubnjevi su bili samo jedna od tih stvari. Kao što smo opisali, htjeli smo dokumentirati naše live nastupe, koji su bili svedeni na vokal, klarinete i klavijature. No zapravo, na Improperi ima mnogo bubnjeva. Samo što su semplirani i svirani s klavijatura, što im naravno daje potpuno drugačiji zvuk i osjećaj. Ritmovi i obrasci usporeni su ili ubrzani, razlomljeni i odvojeni od izvornog konteksta. Na primjer, vojnički mali bubnjevi koji se provlače kroz Vienna Fingers uzorak su koji sam uzeo iz druge pjesme koju još nismo objavili. Takvih je mjesta na cijelom CD-u nekoliko. Pa valjda ipak nismo odbacili bubnjeve!
RockLine: Skladate li novu glazbu?
KV: Uvijek, ali oboje smo spori kad treba stvarno proizvesti nešto gotovo. Imamo začetke novog Non Credo CD-a s originalnim skladbama koji se sporo pokreće, a već nekoliko godina radimo i na CD-u obrada tuđeg materijala. Pokušavamo Non Credo-izirati (Credo-izirati?) glazbu drugih! I to ide sporo. Pokušavam stići do solo CD-a. Vremena je malo.
JB: CD s obradama bit će sljedeće što ćemo objaviti, jer je najbliži završetku. Očekujte potpuno eklektičnu, shizofrenu zbirku pjesama. Rekao bih da će naše sljedeće posve originalno izdanje ići više u smjeru naša prva dva izdanja. Željeli bismo se vratiti pjesmama nakon dugih improvizacija na Improperi. Ali ne otpisujte Improperu Volume 2 u skorije vrijeme.
Postoji jedan tip u Švedskoj koji pokušava sastaviti tribute zbirku Non Credo. Znam, ludo, zar ne!? Haha. Sam je napravio nekoliko pjesama, a mi mu pokušavamo pomoći da proširi vijest drugim glazbenicima koji bi možda željeli doprinijeti obradama naših skladbi. Jako je zanimljivo čuti kako ljudi pristupaju našoj glazbi. To nas fascinira. Tako da bi to trebao biti zabavan projekt koji će, nadamo se, ugledati svjetlo dana iduće godine.
RockLine: Evo jednog mog standardnog pitanja. Kako izgleda kreativni proces u Non Credo?
KV: Ha! Vjerojatno izgleda kao pakao. Svađamo se i tučemo. Zapravo, mislim da sam ja ta koja se svađa i tuče. Radije radim sama. Volim pisati sama. Ako nešto izađe iz improvizacije, onda valjda provodimo više zajedničkog vremena na tome. Inače, radije radim što više mogu sama i okupljamo se samo kad postane nužno. Mislim da bi Joe više volio da radimo stvari zajedno nego što radimo, ali ja to ne znam.
JB: Ponekad je to šetnja parkom, ponekad krvoproliće! Obično je nešto između. Kao što je Kira rekla, uglavnom radimo neovisno, ali najljepše u tome je koliko se dobro nadopunjujemo kad dođe vrijeme za suradnju. Svatko od nas dođe na ideje na koje onaj drugi nikad ne bi pomislio. Postoji obostrano poštovanje i povjerenje u glazbenost onog drugog. Ako jedno od nas donese nedovršenu skladbu, drugo će dodati nešto sasvim neočekivano i odvesti je u posve novom smjeru. Zbog toga nastaju vrlo ugodna iznenađenja. Naravno, usput ima mnogo bitaka, jer smo vrlo tvrdoglavi i neovisni, ali uvijek smo jako sretni s konačnim rezultatom. Uvijek vrijedi krvi i suza.
Kreativno, rekao bih da radimo na više “slikarski” način, kao da nanosimo mrlje boje na krajolik. Jako nas utječu nenglazbeni oblici i ti utjecaji se uvlače u glazbu. Razmišljamo filmski, pokušavajući za svaku skladbu stvoriti malu priču ili možda kratki film u našim glavama.
RockLine: Jeste li uključeni u neke druge glazbene projekte osim Non Credo?
KV: Povremeno odradim solo gig ili improv gig s drugima, ali za razliku od Joea ne sviram s puno različitih ljudi niti sviram tako često. Joe svira bubnjeve gotovo sa svima u Los Angelesu. Prava je drolja.
JB: Hvala, Kira! Da, mnogo njih. Član sam nekoliko bendova i tekućih projekata, uglavnom kao bubnjar/udaraljkaš. Da spomenem samo neke: tu je surf/spy grupa Double Naught Spy Car, avangardni blues bend The Mentones i udaraljkaška grupa The Obliteration Quartet. Također dosta improviziram u Los Angelesu, od solo nastupa do dua, triја i više. To mi daje priliku da koristim neke elektroničke instrumente i circuit bent igračke na kojima radim, uz live semplanje udaraljki. Improv scena ovdje je jaka, iako igrači na njoj možda nisu tako poznati izvan grada. Kira i ja imamo promjenjivi improv trio, uglavnom s gitaristom Careyjem Fosseom.
RockLine: Živite li od glazbe?
KV: Ne. Nikad nisam. Vjerojatno nikad i neću. Svakako ne s Non Credo. Da bih skromno živjela od sviranja, vjerojatno bih morala svirati glazbu koju mrzim i pjevati tekstove od kojih bih se gušila. Odbijam to. Ahhhh… ali bilo bi lijepo živjeti od sviranja glazbe koju volim. Ma dobro…
JB: Da, uspijevam nekako preživjeti od glazbe. Ali ne od Non Credo, ne. To znači da moram svirati tuđu glazbu. Tu valjda dolazi onaj dio s “droljom”. Ali trudim se biti selektivan u glazbi koju sviram, a imao sam sreće da me ljudi angažiraju jer im se sviđa ono što radim, a ne zato što im samo treba netko za bubnjarsko mjesto. Teško je tako preživjeti, ali na kraju je zadovoljavajuće, barem umjetnički. Financijski uvijek može biti bolje.
RockLine: Jeste li, kad ste započeli glazbenu karijeru, znali za RIO i zeuhl? A sada?
KV: Kad sam počela pjevati, bila sam klinka. RIO i Zeuhl nisu postojali. Dok sam počela svirati u bendovima, po klubovima, upoznali su me s RIO-m i Zeuhlom jer su ljudi koji su za to znali mislili da tu pripadam.
Govorili bi mi da zvučim kao taj i taj ili da su moje pjesme kao ovo ili ono. Naravno, sad čitamo recenzije ljudi koji kažu da je apsurdno svrstavati nas u jedno ili drugo. Inzistiraju da ne pripadamo ni u jednu od tih kategorija. To je ljepota Non Credo. Čini se da nigdje ne pripadamo. Vrlo je oslobađajuće.
JB: Za RIO/Zeuhl znam već dugo, mnogo prije nego što je Non Credo počeo, mnogo prije The Fibonaccis, mog benda prije Non Credo. I da, bio je to prilično velik utjecaj. Povremeno su nas strpali u RIO scenu, a govorili su nam i da uopće ne pripadamo tamo. Ne razmišljamo o tome. Jedna dobra stvar u tome je što daje oznaku glazbi koja je inače neklasificirana. Bilo bi tako lako na pitanje “kakvu glazbu radite” odgovoriti “RIO”. Ali gotovo nitko ne bi znao o čemu govorimo.
Bili mi RIO ili ne, imali mi taj “zvuk” (što god to bilo), smatram da predstavljamo pravi duh “Rock In Oppositiion”. Ako RIO shvatite kao glazbu u opoziciji prema bezosjećajnoj glazbenoj industriji, mi se svakako uklapamo. Ali jesmo li RIO? Tko zna? Možda smo Rock In Opposition prema RIO-u!
RockLine: Jeste li na live nastupima samo vas dvoje?
KV: Sad jesmo!
JB: Da, samo nas dvoje. U posljednje smo vrijeme uglavnom uživo izvodili Improperu, uz poneku stariju pjesmu tu i tamo. Ali željeli bismo dodati druge svirače za određene posebne nastupe, osobito kad počnemo raditi na novijem materijalu za live svirke.
RockLine: Jeste li ikad bili u iskušenju dodati još članova u Non-Credo?
KV: Na početku… prije 20 godina, krenuli smo sa šest članova. Nas dvoje plus još četiri glazbenika. Kakva muka! Ne baš… pa… zapravo da. Mislim… ne sasvim. Voljeli smo i još uvijek volimo ljude s kojima smo svirali. Sjajni su ljudi, sjajni glazbenici i stvarno dobri prijatelji. Samo što je Non Credo samo “Joe i Kira”. Mi pišemo sve. Mi diktiramo kako želimo da se sve svira. Pokušavamo do besvijesti, a glazbenici koji nemaju osobni interes u projektu ili ne dobivaju puno novca jednostavno ne mogu se očekivati da ulože vrijeme i trud kakav mi želimo ili smo željeli. Igramo se idejom da ponovno sastavimo bend, ali vjerojatno se neće dogoditi. Kao duo koji radi zajedno 20 godina, imamo nevjerojatno intuitivan način sviranja jedno s drugim. Ako nekoga dodamo u miks, stvari postanu pomalo nesigurne. Ipak, Joe i ja oboje smatramo Bernarda Sauser-Halla počasnim, trajnim (iako neaktivnim) članom Non Credo. Bernard je jedini vanjski glazbenik koji je kompozicijski doprinio iz improvizacija. S Bernardom smo od četiri-pet ljudi svedeni na trio. Prije mnogo godina vratio se u Švicarsku. Uvijek ćemo svirati s Bernardom ako je u blizini, dostupan i zainteresiran.
JB: I dalje bih volio imati malu skupinu svirača za live nastupe, ali nikad nećemo dodati nikoga kao aktivnog člana ili partnera u Non Credo. Dovoljno je teško i nas dvoje da se dogovorimo o stvarima. Kad bolje razmislim, možda nam je upravo to potrebno…treća osoba koja bi presudila u neriješenom. Ali zaista, uvijek ćemo biti samo nas dvoje jer tako tako dobro funkcionira.
RockLine: Daje li vam to što ste samo dvoje u bendu veću kreativnu slobodu?
JB: Mislim da da. Grupne odluke donose se između samo dvoje ljudi, a ako vjeruješ toj osobi, lakše je i osobni kompromis je manji. Lakše je balansirati između dvoje. Dio izvorne ideje pokretanja Non Credo bio je dati nama oboma priliku da radimo stvari koje ne bismo mogli unutar običnog benda, s troje ili četvero drugih ljudi. Ponekad je skladba u potpunosti jedne osobe, a druga samo doda mali dio tu i tamo. Dakle, unutar toga ima puno slobode
KV: Ne znam radi li se toliko o većoj ili manjoj slobodi koliko o većem prostoru. Možemo zauzeti puno više prostora i razvući se a da se ne sudaramo s drugima… Hej! Možda je to više kreativne slobode. Valjda je odgovor “Da”.
RockLine: Imate li planirane koncerte u budućnosti?
KV: Pitali su nas, ali pokušavamo “jednostavno reći NE”. Želimo dovršiti snimanje stvari koje smo započeli. Nastupanje nas potpuno izbacuje iz mogućnosti snimanja. Nema vremena za oboje. Svako zahtijeva drugačiji način razmišljanja. Iako razmišljamo o rezidenciji u jednom sićušnom klubu/baru u Los Angelesu. Razmišljamo o dva seta po večeri, jedna večer tjedno tijekom mjesec dana. Svaki set bio bi potpuno drugačiji materijal. Htjeli bismo snimiti audio i video cijele stvari. Kad sve bude dokumentirano, upitat ćemo se “tko će, za ime svijeta, ikad htjeti ovo slušati ili gledati?”
