Nastupaju: Joel Hoekstra & Brandon Gibbs (predgrupe: Marco Pastorino / The Spider Accomplice)
Datum: subota, 7. 10. 2023.
Lokacija: Zagreb / Hard Place / Hrvatska
Joel Hoekstra i Brandon Gibbs, dva vrhunska i cijenjena gitarska velemajstora, udružili su snage u duo Hoekstra/Gibbs. Ove su jeseni, među ostalim, skupili i hrabrost da krenu na prvu zajedničku europsku turneju. U strogo akustičnoj maniri dviju gitara i s odsviranim materijalom izvođača s kojima su im karijere sudbonosno povezane, a turneju su naravno iskoristili i za predstavljanje vlastitih autorskih dostignuća.
S obzirom na reputaciju obaju glazbenika (što su sve prevalili do danas, skupljeno je OVDJE), turneja je svakako budila veliko zanimanje. U svemu. Pogotovo kad se osvrneš na karijeru poznatijeg među njima, a to je Joel Hoekstra, no ni Gibbs nije od jučer, jer je vezan uz karijeru grupe Poison. Dakle, najavljivao se poprilično konkretan akustični maraton, jer su pred Gibbsa i Hoekstru prisutne zagrijavale dvije predgrupe. Prvi je na pozornicu stupio nedugo nakon osam navečer Marco Pastorino, inače poznat kao dio postave talijanske simfonijske power metal utvrde Temperance, koje smo ove godine uhvatili nigdje drugdje nego 3. 3. 2023. u Kinu Šiška pred nastup velike Tarje Turunen. No tu priča o aktivnostima ovog glazbenika još nije gotova. Surađuje i sa sastavima Serenity i Fallen Sanctuary. Uključivanje ovog glazbenika u turneju donijelo je nemalo iznenađenje. Tip s gitarom i vokalom iskoristio je kratko vrijeme za izvedbu osam adaptacija originala. Sedam od njih pripalo je sastavu Temperance. Riječ je o odličnom gitaristu, pa nije bilo sumnje da mu akustična gitara neće ići. Više nas je zanimao njegov vokal. I dobro se snašao. Zapravo vrlo dobro, dok je nizao Temperance točke u golom akustičnom aranžmanu: I the Loneliness, Diamanti, posve novu Daruma, Catch The Dream, Scent of Dye, Strong te završnu Broken Dreams, koja u originalu pripada Fallen Sanctuary. Vrlo elementarne adaptacije, svučene do kosti, čak i bez solaža. Zato je vokal preuzimao još više odgovornosti. Nažalost, nastup Marca Pastorina pratilo je svega kojih 10 ljudi, no to mu nije smetalo. Zračio je vedrim raspoloženjem i pritom nije zaboravljao bodriti skromnu šačicu koja mu je posvetila pažnju.
E, druga priča su The Spider Accomplice. Losanđeleski duo, koji zastupaju pjevačica/gitaristica VK Lynne i gitarist Arno Nurmisto. Opet 100% akustična režija! Ali s puno više energetske udarnosti. Duo je u karijeri isprva izdao nekoliko EP-ova i samostalnih singlova, a prošle godine napokon i dugometražno studijsko ostvarenje, odnosno prvijenac “The Venomous Montage”, koji je u Hard Placeu dobio i izdašnu predstavu. Album je inače uzduž i poprijeko natovaren konkretnim, distorziranim rifovima, no ovaj put je duo svoj materijal posve podredio akustičnoj izvedbi. U toj su se maniri i skladbe ponašale posve drukčije. Koncert su otvorili vedrim i ubrzanim samostalnim singlom Oil Meets Rain. S novog albuma u ovako preinačenoj maniri odjeknule su Rebels And Riders te Boots. Odličan i često kameleonski ‘prilagodljiv’ vokal pjevačice VK Lynne punokrvno je preuzimao stvar u svojoj gipkosti i proživljenosti, a ravnopravan doprinos dodavao je sjajni Arno svojim manevrima akustične pratnje, koja nije štedjela na oduševljavajućim virtuoznim rješenjima i dosjetljivoj integraciji dodatnih prijelaznih ornamenata. Ljubitelji udarnog i naoštrenog hard rocka moderne produkcije obavezno morate provjeriti barem njihov studijski prvijenac “The Venomous Montage”. Duo puno pozornosti posvećuje i scenskom izgledu, što je budilo još veći osjećaj izuzetne fokusiranosti na koncertnu izvedbu. Inače, grupa je izvela i starije točke, kao što je primjerice Red And Green s EP-a “The Trap”, a istom su se EP-u vratili izvedbom dojmljive balade Butterflies in Beheeve, u kojoj je vokal VK Lynne u svojoj nježnosti posebno osvojio. Grupa nije zaboravila ni svoj prvi digitalni singl Atmosfere, izdan 2015. Isto tako je podigla publiku na noge usred koncerta, kad je prešla na adaptaciju Skid Row originala I Remember You. The Spider Accomplice je ekipa koju će se isplatiti pratiti i u nastavku karijere.
I napokon Joel i Brandon. Odličan zvuk. Pravi melem za uši. Kao izrezbaren za klupsko prizorište Hard Placea. Od prvog trenutka nadalje. Glazbenici su izveli u debelom izboru obrade originala Devil City Angels (otvaračka No Angels, odmah iza nje Boneyard), Poison (očekivana Every Rose Has Its Thorn – u prvoj polovici te Something To Believe In pred kraj koncerta) i obaveznu Whitesnake klasiku Is this Love te završnu Here I Go Again. Glavni vokal je u lavovskom dijelu preuzimao Gibbs, koji važi za odličnog pjevača. Pogotovo kad ga usporediš s Joelom, koji je ipak skupio hrabrost za svoje Joel Hoekstra’s 13 točke Hard To Say Goodbye i Until I Left You. Vokalno Joel zauzima srednju do nižu intonaciju. Odradio je stvar posve pristojno. Obojici glazbenika pripale su i gitarske solo točke. Gibbsova je uslijedila ubrzo u početnom dijelu s ciljem da izdašno digne publiku, a Hoekstra je pristupio znatno slanijoj i za gitarske sladokusce zanimljivoj akustičnoj solo točki u drugoj polovici koncerta. Glazbenici su usred koncerta ubacili i The Doors preradu Love Me Two Times i time dodatno raspirivali publiku. Njihova se predstava temeljila na ostvarenju osnovnog cilja. Prirediti savršenu žurku. I to im je punim plućima polazilo za rukom.
Bilo je puno pričanja, za što je između pauza točaka brinuo namazani Gibbs. Jezik mu ide kao podmazan. Tko se nije znao uživjeti u njegove priče ili njegovim anegdotama nije pretjerano vjerovao (naklapanja je naime bilo golemo), mogao je izgubiti koncertni kompas pa se čak i ohladiti. Tog je pričanja bilo apsolutno previše. Možda to zabavlja Amerikance. Neka ih. Ali mi Europljani smo druga publika. Dosta manje naivni. Pogotovo južni Slaveni. Sigurno nisam bio jedini ‘biser’ te večeri među posjetiteljima koji bi umjesto tih dugih naklapanja, koja pale zapravo samo u smislu neke parodije tipa Steel Panther, radije poslušao izvedbu još koje adaptacije više.
Taj je dan bio poseban i po tome što je klub Hard Place obilježavao 13 godina rada, pa u jednoj od pauza nije izostalo ni teatralno rezanje velike torte, koju je na pozornicu donio legendarni Pišta. U zadnjem dijelu koncerta na pozornicu je stupio još jedan gitarist. To je Yogi Lonich. Riječ je o kalifornijskom gitaristu hrvatskih korijena. Izniman glazbenik. O tome nema debate. Već niz godina s obitelji živi u Zagrebu. Tako je dobio poziv da se te večeri pridruži zabavi u Hard Placeu. Yogi Lonich poznat je, među ostalim, po suradnji u sastavima Buckcherry, The Wallflowers i Fuel, a u karijeri je surađivao, među ostalim, i s imenima: Chris Cornell, Shakira, Anastacia, Filter, The Doors i Cat Stevens. Zanimljivo je da Lonich nije unio poseban doprinos i energiju koji bi rezultirali dodanom vrijednošću ovog koncerta. Nije došao do izražaja. Možda to ni nije bila osnovna svrha njegova dolaska u Hard Place.
Suma sumarum. Vrlo lijep događaj. Zabavan. U svemu. Gibbs i Hoekstra su, unatoč suverenoj rutini, koja je plod iskustva i kilometraže, posjetiteljima priredili sjajnu podlogu za subotnji odmak i rajanje. S odličnim zvukom i odličnom izvedbom. Upravo po to smo te večeri u Hard Place otišli i mi.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
