Izvođač: Thin Lizzy
Izdavačka kuća: Mercury Records
Izdanje: 1976
Trajanje: 35.51
Thin Lizzy veliki preboj s Jailbreak donosi međunarodnu slavu, koju su dečki prvi put ozbiljnije okusili kad im se dogodio Whiskey In The Jar. Ali ako su tada ponuđenu priliku zapravo naivno ispustili iz ruku, ovaj put tu pogrešku ne ponavljaju. Nakon kraće turneje koja je uslijedila nakon izlaska Jailbreak, Thin Lizzy se tako u jesen 1976. brzo vraćaju u studio. Nevjerojatan uspjeh Jailbreak, za koji su Phil i ekipa toliko dugo pošteno garali, s njihovih ramena barem malo skida pritisak glazbene industrije i tako širom otvara vrata do konačne preobrazbe u opasne rock & roll odmetnike, odlučne samljeti svu svoju konkurenciju. Uspijeva li im to, prosudite sami, ali činjenica je da Lizzy ovaj put zvuče sirovo kao nikad prije. Johnny The Fox je tome dokaz.
Realno gledano, Johnny The Fox osim u jednome zapravo u svim pogledima nadmašuje svog slavnog prethodnika. Budući da mu nedostaje vlastiti Boys Are Back In Town, ne uspijeva ponoviti proboj na glazbene ljestvice, no ipak se albumom, kao posljedicom njihova pretvaranja u divlje rokerske nomade, oslobađaju svake nježnosti, ako hoćete i ljubaznosti. Naravno, to ne vrijedi za tekstove, koji su kao i obično ugodno jednostavni i protkani tipičnom Lynottovom romantikom. Uglavnom je riječ o otmjeno tužnim skladbama, s snažno i jednostavno izraženom temom teškog radničkog svakodnevlja. Jedna od njih je Fools Gold, priča o neuspješnoj potrazi za vlastitom srećom, u kojoj vjerojatno možemo prepoznati samog Phila. Tipično jednostavne Thin Lizzy terce priču slušatelju posve približe, dok Lynott svoje sanjarenje nastavlja uz Old Flame.
Johnny The Fox zapravo skriva dva Johnnyja, oba povezana s prljavim narkodilerskim poslovima. Prvi Johnny predstavlja se kao nekakav “sneaky” ovisnik koji te u razigrano zlom ritmu, bez nepotrebnog filozofiranja, odmah udari u glavu. Jednostavno i učinkovito, kod Lizzy drukčije ne ide. Johnny je izgubljen, o tome nema sumnje, a puno bolje u međuvremenu prolazi Rocky, rock & roll zvijezda koja na veliko uživa u ulozi neispravljivog ženskaroša. To je rock & roll!! Thin Lizzy su se davno otresli slike ljubaznih dečki. Samo poslušaj taj ritam, koji ti rastrgne i ono malo dobrog srca što ti je ostalo. Da je Lynott itekako sposoban za snažno osjećanje, svjedoči Borderline. Phil nam tu širom otvara pogled u svoje ranjeno srce, a sam, kao unatoč cijelom cirkusu izgubljena duša, svoju tugu utapa u alkoholu. Kad smo već kod srčanih problema, nikako ne možemo (smijemo) mimo Don’t Believe A Word, s Lynottom u ulozi hladnokrvnog slamatelja srca. Srčanu bol dodatno pojačava Gorhamov bezobziran solo, koji kao i obično album učinkovito “razoružava” od prekomjernog Robertsonova utjecaja. Johnny, ovaj put lisac, kasnije se ponovno pojavljuje u ulozi funky lukavog preprodavača, kojemu svaki sa svoje strane snažno oslonac pružaju Robertson i Gorham. Ponovno hladnokrvna Massacre predstavlja pobješnjeli blues rock koji svoju pravu vrijednost postiže uz pomoć Lynottove prljavo jadikujuće interpretacije. Očitu rasterećenost takve i slične blues rock stvari dodatno naoštri Boogie Woogie Dance, u kojoj se dečkima konačno otkači, pa Lizzy iz sebe istresu i posljednje “bad ass” atome snage. Za poludjeti!!!
Johnny The Fox Thin Lizzy konačno postavlja uz bok najvećih rock ikona svih vremena te Philu Lynottu osigurava vječno mjesto u društvu najvažnijih izvođača 20. stoljeća. Što se samih dečki tiče, mladići se polako posve prepuštaju daljnjim osvajanjima, koja su tada predstavljala jedini mogući nastavak njihove priče o uspjehu. Ali što kad stvari nikad nisu tako jednostavne, zar ne?
Postava
Phil Lynott: vokal/bas
Brian Robertson: gitara
Scott Gorham: gitara
Brian Downey: bubnjevi
Produkcija
John Alcock
Popis skladbi
1.Johnny
2.Rocky
3.Borderline
4.Don’t Believe A Word
5.Fools Gold
6.Johnny The Fox Meets Jimmy The Weed
7.Old Flame
8.Massacre
9.Sweet Marie
10.Boogie Woogie Dance
