Juriš kroz postapokaliptične ponore na elektrostatičkim krilima sastava Van Der Graaf Generator (2011)

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Teatro Comunale / Vicenza / Italija
Datum koncerta: 08.04.2011
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 40,00€ (prodaja unaprijed) / 48,00€ (na dan koncerta)

Britanski kolosi progresivnog rocka Van Der Graaaf Generator i u 21. stoljeću su i dalje nevjerojatno inovativan, unikatan, a istodobno moderno zvučan sastav koji kao od šale oduševljava glazbene sladokusce diljem svijeta, bilo odličnim novim studijskim uradcima poput aktualnog albuma “A Grounding in Numbers” ili zapanjujućim koncertnim nastupima, kakav je bio njihov koncert u petak u Vicenzi, gdje su usred dvorane Teatro Comunale od početka do kraja držali cijelu publiku u transu, pa se većina od oduševljenja nije mogla pribrati još dugo nakon završetka nastupa.

Koncert ovih nepokolebljivih legendi progresivnog rocka u Italiji uvijek je izniman, nezaboravan i duboko emotivan doživljaj, jer ti gromoviti glasnici postapokalipse upravo među talijanskom publikom oduvijek uživaju najveće poštovanje od svih zemalja kontinentalne Europe. Van Der Graaf Generator od 2008., kad su izdali album “Trisector”, djeluje kao trio kojeg čine originalni članovi: genijalni pjevač, povremeni gitarist, svirač električnog klavira i autor tekstova Peter Hammill, nedvojbeno središnja figura sastava, orguljaški velemajstor i povremeni basist Hugh Banton te bubnjarski čarobnjak Guy Evans, pri čemu im se nimalo ne osjeti odsutnost dugogodišnjeg saksofonista i flautista Davida Jacksona, s kojim se nisu rastali na najljepši način.

Raspored sjedala u dvorani s raznolikim izborom mjesta jamčio je maksimalnu udobnost publici te idealnu pozornicu i ozvučenje za sastav takvog kalibra. Trio je, kako i dolikuje pravim engleskim gentlemanima i neostvarenim profesorima prirodnih znanosti, počeo svirati točno u najavljeni sat. Hammill i Banton sjeli su jedan nasuprot drugome, prvi za električni klavir, drugi za orgulje opremljene bas pedalama, te priredili što dramatičnije otvaranje koncerta uvodnim taktovima skladbe “Interference Patterns” (Trisector, 2008). ‘Jezični doktor’ Hammill, kojeg visoko cijene i zbog šarolike samostalne karijere, unatoč poštovanja vrijednom broju godina i dalje je fantastičan pjevač u zapanjujućoj formi, jer uvijek iznova iznenađuje izvanrednom kontrolom bogatog vokalnog raspona. Tako kao od šale prelazi s visokih na niske registre, a i na mjestima gdje vrišti toliko da mu se krhko tijelo počne tresti, još uvijek zvuči nevjerojatno skladno.

Skladbom “Mr. Sands” prihvatili su se izvedbe jednog od najboljih i najsloženijih djela s novog albuma, s kojeg su odabrali i melankolični “Your Time Starts Now”, gdje je prvi put došla do izražaja i često previđena, nježnija strana sastava. Evans je, što se bubnjarske tehnike tiče, jazzer od glave do pete, što je tijekom večeri iznova dokazivao, i samim držanjem bubnjarskih palica, izvanrednim osjećajem za ritmičku improvizaciju, masivnim prijelazima te šarolikim obrađivanjem činela. Potonje je posebno iskoristio u prvoj klasici s albuma “Godbluff” (1975) te večeri, “Scorched Earth”, kad su se prvi put na epski način otvorila vrata pakla i na svoje su došli svi dugogodišnji sljedbenici. Naravno, trio je (opravdano) iznimno ponosan na svoje najnovije studijsko ostvarenje, pa su publiku brzo ponovno podsjetili na njega i nastavili nastup izvedbama svježih poslastica poput fantastičnih verzija “Lifetime” i “Bunsho”.

VDGG su pri izboru koncertnog repertoara više nego domišljati, zato ga često mijenjaju i spretno pazе na pravu ravnotežu između dugogodišnjih klasika i novijih favorita, tako da se na svakom sljedećem koncertu mogu očekivati određena iznenađenja za koja mnogi ne bi pomislili da će ih ikad (više) uspjeti čuti uživo. Najveće iznenađenje večeri, a time i jedan od koncertnih vrhunaca, bila je izvedba epske klasike “Gog”, koja izvorno potječe iz Peterove solo karijere, točnije s remek-djela “In Camera” (1974). Ne događa se baš često da se VDGG odluče izvesti neku od Hammillovih solo stvaritelja, a kad se već late takvog pothvata, odaberu stvaralaštvo iz njegove samostalne riznice koje je stilski srodno njihovu zvuku i na kojem su izvorno sudjelovala sva trojica glazbenih majstora. Tijekom izvedbe “Goga” u dvorani je zavladala paklena atmosfera, što se odlično poklapalo s mračnim tekstom skladbe i njezinom kaotičnom, a istodobno epskom naravi, dok je bend većinu vremena bio obavijen crvenim svjetlom i zavjesama dima.

Razmazivanja gurmanskih apetita dugogodišnjih sljedbenika time još nikako nije bilo kraja, jer su sljedećom klasikom priredili novo, nimalo malo iznenađenje. Odličnim izvedbama epskih zimzelenih pridružila se “La Rossa”, koja je odabrana posebno za talijansku publiku, jer je ta klasika s albuma “Still Life” (1976) u Italiji oduvijek vrlo omiljena. “All Over the Place” s aktualnog studijskog ostvarenja svojim je baroknim motivom i nestašnim ritmičkim obratima donekle rasteretila napetu i mračnu atmosferu, ali samo malo, tako da je visoki intenzitet i dalje bio sveprisutan.

Na album “Trisector” ponovno su se vratili super epom “Over the Hill”, gdje su posebno oduševili i nekim šarolikim improvizacijskim umetcima. Redovni dio polako se bližio kraju, što su svi dugogodišnji sljedbenici s tugom shvatili čim su začuli uvodne taktove epskog zimzelena “Man-Erg”, jedne od rijetkih VDDG klasika koja gotovo nikad ne izostaje s koncertnog repertoara i koju bi se možda moglo proglasiti njihovom najprepoznatljivijom skladbom. Ujedno je riječ o jednoj od vokalno zahtjevnijih skladbi, zato je Hammillova interpretacija bila još oduševljavajuća.

Za dodatak  izveli su na briljantan način, kakav je teško opisati samo s nekoliko riječi, još jednu veličanstvenu klasiku s albuma “Godbluff”, “The Sleepwalkers”, što je značilo da su, osim “The Undervoer Man” i “Arrow”, gdje je saksofon doista nezamjenjiv, izveli većinu djela s tog legendarnog albuma. Posebno se tijekom velikog finala s gastronomskim orguljaškim umetkom, koji je primjereno razvukao, razigrao Banton, koji je tijekom koncerta uz uobičajenu orguljašku veličanstvenost oduševio i tečnom upotrebom bas pedala. Legendarni trio se uz bučne ovacije, kojima nikako da bude kraja, naklonio publici i otkoračao s pozornice.

Za mnoge od nas to je bio još jedan veličanstveni, nenadmašni nastup progresivnorockovskih legendi za koji je izuzetno teško pronaći dovoljno superlativa da bi ga se moglo dovoljno pohvaliti, prebrzo je prošao i ostavio nas još dugo u dubokom postkoncertnom efektu. VDGG unatoč tome što su sva trojica članova već odavno prekoračila šezdesetu i dalje sviraju kao mladići, čime se danas ne može pohvaliti praktički nitko od njihovih suvremenika iz redova progresivnorockovskih pionira. VDGG ne trebaju nikakvu jeftinu maškaradu ni pretjerano skupe scenske postave u stilu određenih prog rock sunarodnjaka, koji su već odavno izgubili stvaralački elan da bi se mogli dotaknuti srca svoje publike. Naprosto je nevjerojatno kakvu magiju na pozornici može začarati trojica ljudi s čvrstom vjerom (ona je čak jača nego ikad prije) u svoje izvorno poslanje – neprestano pomicanje zvučnih granica kroz još neistražene glazbene obzore.

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

1.Interference Patterns 2. Mr. Sands 3. Your Time Starts Now 4. Scorched Earth 5. Lifetime 6. Bunsho 7. Gog 8. La Rossa 9. All Over the place 10. Over the Hill 11. Man-Erg —bis— 12. The Sleepwalkers

Galerija slika