Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 27.12.2013
Broj posjetitelja: 70 – 80
Cijena karte: 3,00€
Prije nekoliko mjeseci ushićeno sam napisao da volim maslačak, što se ni u hladnim prosinačkim danima nimalo nije promijenilo, a uz visokovitaminiziranu ljubav prema salatnim proizvodima, ljubav su u ovo vrijeme snažno pojačala i ljubljanska Djeca maslačka, trojac dvojice dečki s gitarskom potencijom i klene fine cure za bubnjevima koja zna kako se ritmici služi. Budući da se rijetko događa da je vrijeme blagdanske ushićenosti okrunjeno i prilično intenzivnim koncertnim pojavljivanjem mladih avangardnih nositelja garažne neukrotivosti i alanfordovskog humora, bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se nakon Trnfesta ponovno naši na istim koordinatama prostora i vremena. Ovaj petak obećanje je bilo toliko veće jer su svoj dolazak na pozornicu kluba Orto uz Djecu maslačka najavili i indie rockeri s Gorenjske, pet godina stari John Doe ili za prijatelje Dovčev Janez, tako da odluka o odlasku do ljubljanskog kluba presežnog imena nije bila nimalo upitna.
Da je takvih misli, usprkos mračnim maglovitim blagdanskim danima, bilo priličan broj ljudi, svjedočila je skupina od dobrih tridesetak ljudi pred Ortom već prije devet navečer. Recesijski povoljna tri eura ulaznice bila su krasan vjetar u leđa za mnoge muzikofilske zanesenjake, a malo prije deset navečer događanje se počelo prebacivati u višu brzinu. »Što mislite? Da počnemo?« uz odjeke dobro naefektiranog mikrofona upituju publiku, a ponajviše tonca, Jure i Anže, pa nakon dobro začinjenog introa masno podebljanog basa kojeg Jure samouvjereno krotti, a povrh toga i bubnjeva koji čvrsto ječe i rezonantno popuštaju pod udarcima Katjinih palica, plesu s efektno uravnoteženim preinačenim stratocasterom pridružuje se i Jure. Ritmični trojac brunda punom parom s udarnom verzijom malo pročišćene garažne bučnosti od prvog takta krasne skladbe F1ee4 (koja će, nadam se, ugledati svjetlo dana na sedmom albumu sastava u bliskoj budućnosti), a samouvjereni (gotovo cobainovski) hrapavi Anžetov vokal odmah nadoknađuje pomalo mrmljavu i na prvi pogled pomalo odsutnu komunikaciju prvog grla u polju triju maslačkovih lampica s publikom, koja, ne znam zašto, drži distancu od pozornice. Visokooktanski obrok dobrog grungeom obogaćenog koktela White Stripes metrike i mračnjačkog cinizma Jacka Blacka ovaj put nadopunjuje nešto funkoidno prozračno. I’m Going Extinct, skladba s albuma Perhaps Maybe, zvuči lucidnije, manje vrišteće i piskavo, a uz dobar gitarski riff i taman dovoljno sirov bubanj s desne se strane izravno i potpuno ulijeva snažna doza niskih tonova dobro kalibriranog petožičnog basa. Kao da se u cjelinu ušuljao djelić magije Petra Dekleve, a mladi trojac evolucijski u svoju srž ugradio nekoliko elemenata ranih R.H.C.P.. Miješani stil vremenski prozračenih skladbi nastavlja se novijom skladbom Warpaint, u kojoj samopouzdanja u pozorničkom nastupu mladog, ali dobro prekaljenog glazbenog trojca koji naćuli uši na ime Dandelion Children nije nedostajalo. Tome doprinose i gutljaji piva iz boce te činjenica da je zvuk sastava besprijekorno čvrst i gotovo neuništiv, a dečki i cura dobro su pripremljeni na pozorničke izazove i izljeve montypythonovskog humora. Čak i zvučno, kad Mr. Evaluator ponovno otplovi od stonerske grungy čvrstoće u svijet funkadelije, discoa i špageti vesterna (znao sam da smo u Sloveniji skloni countryju, jer seljaka, Ivana bez zemlje, ne manjka ni u slovenskom glavnom gradu, mogu se pridružiti značajnoj provokaciji prvog grla Dandeliona, kad nakon skladbe Never Fine najavi nešto seljački slasnije – skladbu Never Handled). Dandelion Children dobro su podmazan stroj kojemu ništa nije sveto – ni očekivanja publike, ni nedodirljivost spomenika prošlosti, osim ako je to u službi vlastitog oslobođenja, opuštanja, pražnjenja napetosti i ponajviše u službi bolje kvalitete događaja. Ponovno naglaša vam: Djeca maslačka sve su prije nego konvencionalan bend koji se može uhvatiti u okvire normale. Novotarija Indistinct Frames opet poslužuje prikaz udarne moći trija, a nakon potpune fuzije eklektično brutalnog naboja gitare i basa cjelina se uklapa u novopostuliran okvir sonične perfekcije s malo više funka i artikuliranijom garažnom distorziranošću. Nastavak smo već vidjeli i očekivali, ali nakon leteće zamjene gitare i basa na pozornici koncert dobiva ono što je točka na i koju obožavatelji od Dandelion Children i očekuju. Goalless Confessions kreće, kao i obično, druženjem imaginarija Jacka Blacka i garažne psihotike, koja nakon prijelaza na poskočnu ska metriku skladbe Don’t Bother The Goat opet dokazuje da se trojac nikad ne namjerava opterećivati žanrovskim purizmima. Također zato što su klišeji potpuno beskorisni, a slobodni stil tako sretno šaren i kalorično pun. Nakon očekivanog singla Smitten (znate već, skladbe na kojoj si Dandelion na maturalnu zabavu dopuštaju pozvati i zombije …), Dandeloidni Ah Ja uplovljava u cjelinu prilično neočekivano, a dobro začinjeni surferski odmak u sfere rustikalnog rocka nepopravljivi maslačkovci dopuštaju si malo ubrzati i distorzirano pojačati, a ispod cjeline čuje se uz utjecaje velikog Fruscianteja i još nešto prljavo lijepo. Usput: jesam li rekao da ovaj put solira i gitarsku senzualnost poslužuje Anže, a Jure daje duška na pet žica basa? Ne zajebavaj! Da, kunem se! A da se bliži završnica večeri, Jure sažima vrišteće udarnom verzijom poznarodnjene udarne skladbe Ne Maki ga, bez koje si Dandelion koncert ne mogu i ne smijem predočiti. Energičan izlet po vratu gitare kojem Djeca maslačka dodaju još malo zadimljene reggae potencije glazbene psihodelije, pa malo discoa, funka, šmeka i puno jajne esencije klenog klaćećeg ulja! Stvar se događa produljeno seksipilno, ekstatično, zapaljivo. Zaključiti je može samo nešto nadopunjeno krasno i prije provjereno na ništa zla ne slutećim testnim subjektima. History Of Fail sa svojim prljavim šmekom služi otrežnjenju, a nakon odjeka potpune alternative alternativi možemo samo zadovoljno priznati da su Dandelion Children u svojoj igri elemenata savršene svirke i bezobraznog humora daleko ispred sve konkurencije. »Mindfu(n)k« na maslačkovu potenciju bio je znojno sladak i dopadljiv, a dečki i cura zaslužuju iskrene pohvale i bučan aplauz i u pisanom obliku!
Nastavak je pak bio potpuna nepoznanica, kako i dolikuje Janezu Dovču, poslovenjenom gubitniku koji se odaziva na ime JohnDoe. Nakon prvih letećih zamjena i pregleda uniformirane hipsterske soldateske ispod pozornice nisam si obećavao ništa osobito dobro ili tek približak onoga što obično poslužuju Kings Of Leon, pa Keiser Chiefs ili Franz Ferdinand (no, u Sloveniji su za to zaduženi »Kanađani iz Slovenije« Toronto Drug Bust). Ovaj put obećavalo se nešto sasvim drugo, jer se već u najavi moglo pročitati da su JohnDoe koncertno prekaljeni gorenjski nositelji navodno jedinstvene kvalitetne glazbe koja će povrh svega biti i potpuno autorska. Za gitaru prihvaća se Aleš Svetina, za bubnjeve sjeda Bojan Marinko, sa strane se pozicionira Tilen Knaflič, a nakon prvih pritisaka na orguljaške tipke s Johnom Lordom očito prožetim Lukom Zemljičem predstava počinje. U pomalo nespretnom, ali simpatično zbunjenom stilu na pozornicu uz pljesak publike staje i prvo grlo sastava Marko Zemljič i predstava počinje. Upravo s asocijacijom na carevo novo ruho i na bendove koji su obilježili prijelaz tisućljeća, događanje se iz garaže seli u središnji modni tok slađe začinjenih zvukova simplicističkih gitara, klavijatura, naglašenih akcenata na bubnjevima i klavijaturama, a obećava se malo britanske invazivnosti pomalo izblijedjelih zvukova. Blagdanskom razdoblju primjeren uvodni komad December Lights indie je rockerski komad koji uz snažan zvuk klavijatura servira dobro zalivene ritmične gitare, slatke pjevne refrene i prilično pompoznu asocijaciju na prethodno spomenute neprečujne utjecaje nove generacije modnih rockera, no usprkos tome Gorenjci se ovaj put predstavljaju upravo svojim pjevnim atmosferičnim druženjem pozitivnosti, glazbenog duha i ljubavi prema organskoj svirci. Franz Ferdinand nije bio puka iluzija ili priviđenje, jer JohnDoe preskokom na dobro poznati pjevni hit Take Me Out hrabro izazivaju vječno autorskim pravima opterećeni Sazas. Usprkos kićenju tuđim perjem mogu priznati da se kvintet s Bleda i iz Radovljice u toj igri mode i modnije oblikovanih frizura dobro snalazi. Pohvaliti valja ponajprije dobru dikciju Marka Zemljiča, koji svojim zvonkim vokalom, obdarenim pravom mjerom vibrata, dobro nadopunjuje kvalitetno izvedeni niz tonova koje iz gitare, basa, bubnjeva i klavijatura izvlače suurotnici. Duh je izašao iz boce, ali ovaj put malo mimikrije i stapanja s prošlošću ne ispada smetnjom (usput: što to danas još možete čuti što niste čuli nigdje drugdje?). Ispod pozornice redovi se dobro zgušnjavaju, a uz oduševljene hipsterske zanesenjake u mnoštvo se miješa i dobra doza lješćeg dijela gorenjske populacije. Za potonju peterac servira pomalo kozmetički uljepšanu autorsku kreativnost skladbom Black Glitter, koju solidan niz dobro kalibriranih zvukova i pomalo nervozan, tremom protkan kontakt s inače vlastitom, dobro raspoloženom publikom ne kvari i ne krnji. Krsni nastup u ljubljanskom klubu Orto ide u smjeru inače dobrog razmjenjivanja energija, a možda nedostaje pomalo pozorničke kemije i iskričavosti koju je početak koncerta nudio u izobilju. Naravno, riječ je o razlici u kilometraži i domaćinskoj upućenosti u pozornicu, a mladim indie zastavnicima ne treba predbacivati manjak želje za dokazivanjem, pozitivnog raspoloženja ili polovičnosti kad je riječ o savršeno odsviranoj svirci. S vremenom će, kladim se, doživjeti i obradu, kaljenje i bolje podmazanu pozorničku dinamiku, koja se na tijesnoj pozornici kluba Orto ni ne može potpuno razmahnuti. Isto tako, može se dogoditi da malo dražesne koketnosti u svom pozorničkom nastupu pronađe i frontman sastava, koji usprkos izvrsnom vokalnom rasponu mora malo više raditi na mekoći pozorničkog kretanja, koje je ovaj put bilo prilično statično i više nalik oranju desettonskom branom nego milovanju profinjeno mekim pokretima. Stvar ukusa, ali za razliku od starijeg od braće Zemljič, školski primjer galantne opuštenosti na pozornici pomalo je razmetljivi egzibicionizam Izaka Koširja smjer u kojem bi se pozornički nastup Johna Doa mogao ubuduće razvijati i žeti još bolje kritike. Potresnosti u prilično dvodimenzionalnom, ali dosljedno korektnom i žanru primjerenom pozorničkom nastupu ovaj put nije bilo. Budući da smo zbog još jedne koncertne obveze bili primorani prijevremeno napustiti koncert, na ovom mjestu svečano prisežemo da ćemo dečke uskoro ponovno provjeriti i idući put dati još dublju analizu glazbe koju John Doe u obliku prvijenca priprema za publiku željnu indie rockerskih ekstravagancija. Uz zvukove skladbe High Hopes tako smo krčili put iz užarenog kluba Orto te otišli na potpuno drugi kraj Ljubljane, gdje se na pozornici događala fuzija glazbenog kolaža sastava Trio z dioptrijo (RockLine reportaža OVDJE).
Loših dojmova nakon koncerta u klubu Orto ne bih mogao navesti, jer je tandemski blizanac, usprkos očitim stilskim razlikama, bio prilično sočan i zanimljiv za konzumiranje. Dandelion Children svakako su sastav koji posjeduje pozorničku kemiju do posljednjeg vlakna svog bića, a ispod površine samouvjerenog trojca također se zamjećuje golem broj dobro rafiniranih i ljubljanskom glazbenom ustroju dobro prilagođenih utjecaja, koji su počeli funkcionirati sa sasvim vlastitom energijom. Gorenjski indie slavuji John Doe nisu uspjeli inkorporirati rafiniranost u svoj mladi, pet godina stari glazbeni organizam, a nedostaje im za moj ukus prijeko potrebne drskosti, opasnosti i pozorničke drskosti koja je nekako esencijalna za čvrstu rockersku glazbenu erotiku. Potonje se ne može naučiti, upravo prekoračenje granice dopuštenog i lijepog ponašanja, ali ne u smjeru potpune neukusnosti, odvaja dekadenciju pravog rock’n’rolla od modne skrojenosti opreznog, ali dosljedno korektnog indie rocka, koji note subverzivnosti, revolucionarne opasnosti i punkerske pobune nikad nije ni sadržavao. Dakle, riječ je o stvari ukusa i osobnih preferencija, pri čemu ja još uvijek kladim na putenu preznojenost u koži, trapericama i provokativnim bučnim parolama prerušenog garažnog rocka, koji se ne osvrće na šminku, modne trendove i estetiku lijepog, pa makar i nauštrb nešto rjeđeg pojavljivanja na naslovnicama trendovski postavljenih novina. Važnija od izgleda je duša, ali to je tema za neku drugu raspravu na sasvim drugom koncertu u sasvim drugom kvadrantu mentalnog univerzuma …
Setlista
DANDELION CHILDREN:
1. F1ee4
2. Extinct
3. Warpaint
4. Mr Evaluator
5. Never Fine
6. Never Handled
7. Indistinct Frames
8. Goalles / Goat
9. Smitten
10. Ah ja
11. Maki
12. History
JOHN DOE:
1. December Lights
2. Take Me Out
3. Black Glitter
4. Change Of Heart
5. High Hopes
6. Criminal Mind
7. Ritm
8. Rider
9. Gold On The Celling (plus Santana)
10. From Russia To China
11. Lonely Boy
Galerija slika
