Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Teatro Miela (Dom pristaniških delavcev) / Trieste (Trst) / Italija
Datum koncerta: 11.10.2011
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 20,00€
Kad na pozornici zahuji dobro i zagrmi svojim gromoglasnim, šmrkavim glasom čuveni Eric Sardinas, to je magnet za nezaboravno koncertno iskustvo. Crni mušketir, mnogi ga zovu kar “kralj dobra”, resi ga kovrčava griva crna kao ugljen, obavezna kapa od polomljenog šešira, crn u duši, crn u srcu, crn u svemu! Takav je kad ti crna krv bluesa teče žilama! Eric važi za jednog od najautentičnijih blues izvođača, a i izvođača općenito kad je riječ o pozornici.
Trst. Dom pristaniških delavcev, prekrasno prizorište za uživanje u takvom spektaklu, poznato po izvrsnoj akustici, a mi se u njega uvijek rado vraćamo! Ovaj put je Eric svratio u društvu svojih dvaju Big Motor kompanjona, i to stalnog pratitelja po imenu Lavelle Price (bas gitara) i novog bubnjara Chrisa Fraziera. Da. Dobro čitaš! Potonji je ime stekao kod Edgara Wintera, Eddieja Moneya, Stevea Vaia, u čudesnoj postavi “Tak Matsumoto Group” u kojoj je dijelio pozornicu s Ericom Martinom (Mr. Big) i Jackom Bladesom (Night Ranger), a posebno mu je pedigre porastao od 2006. nadalje, kad se, na preporuku Douga Aldricha, pridružio Davidu Coverdaleu, legendarnim Whitesnake, s njima snimio album “Good To Be Bad” (2008) i postao dio tadašnje svjetske turneje grupe Whitesnake.
Udar visoke potencije i blues rock neposlušnosti zatresao je temelje dvorane u 15 minuta nakon deset navečer! Nakon zagrijavanja prstiju čuvenim struganjem naprstka na malom prstu lijeve ruke i prilagodbe ključića na vratu gitare, Eric Sardinas stao je posve na rub pozornice i upitao publiku: “Everybody feeling good!?!?”, a zatim spontano, kroz nekoliko otrovno uvijenih “licka” duž dobra, s Big Motor bruhnuo u koketno navijen blues boogie rock, skladbu Worried Man Blues, koja je u tren oka u sinkroniziran pokret pokrenula kojih 300 posjetitelja.
Kad je na pozornici Sardinas, temperatura brzo skoči do vrištaja! Čovjeku je ovaj ambijent silno prijao. Trio je dobio konkretnu pozornicu da se razmahne, a Sardinas je doslovno vihorio s jednog na drugi kraj pozornice, divlje mlatarajući svojim instrumentom. Spontanost bez granica! Čovjek se nekoliko puta pošteno zapleo kabelom u jedan od monitora i u jednoj od stanki između skladbi ipak je uzeo vremena da se prvo “odmota” s monitora, a zatim prokomentirao: “Looks like it’s gonna be my problem tonight!”
Trio je palio pozornicu skladbama poput otrovno grabežljivo ritmične Flames Of Love, nove Road To Ruin s upravo objavljenog albuma “Sticks And Stones” (2011), gotovo obaveznog Texola, a posebno je temeljito raspalio publiku kad ju je pozvao da prati refren skladbe Down To Whiskey! U repertoaru nije izostala vražja zapovijed curama Treat Me Right, kao ni u završnom dijelu odsvirana I Can’t Be Satisfied!
Trenutke u kojima je čovjek odmjerio minute da nas povede prema autentičnom nasljeđu “delta Mississipi bluesa” zauzele su obrade Roberta Johnsona Hell Hound On My Trail i Come On In My Ktchen. Eric stane na rub pozornice i u “izštekanoj” verziji kroz karizmu izuzetne potencije i neobuzdane energije, koju očito crpi iz neiscrpnih izvora, pristupi izuzetnoj interpretaciji koja ne poznaje repliku u svijetu blues glazbe te hipnotizira prisutne osjetilnim valovima vokalne artikulacije izuzetne izražajne smjese, koja sažima osjećaje boli, čežnje, bijesa i prkosa. Eric je u točki 8 Goin’ South svoju grubu muževnost na nekoliko trenutaka stavio na sporedni kolosijek i razotkrio nježnu stranu svog srca. Zapanjio je i uključivanjem blues standarda I Wonder Who, kojeg se u svoje vrijeme laćao i čuveni preminuli bluesovski heroj Rory Gallagher! Ericova verzija opet je bila posve izštekana!
Čovjek koji je iscijedio hektolitre znoja na pozornici usred nastupa uzeo je malo vremena za stanku, a prazninu su u tom vremenu iskusno popunili prvo Price, a za njim Frazier, s izvrsnim solo točkama. Maestro, naoružan izuzetnom kombinacijom osjećaja i spontanosti, ta je dva elementa kroz nastup spajao iskričavom igrom koja je izražavala apsolutnu autentičnost i u kojoj se ne može predvidjeti daljnji razvoj događaja! Dublje putovanje u nasljeđe blues retorike zapravo ne postoji. Gotovo dva sata visokopotentnog šoua, hrumeće rušilačke zategnutih licka, uz koje se moglo promatrati kako sa žica lete željezne strugotine, a s dobra drvena iverja, kontroliranih osebujnom tehnikom finger pickinga, preljevenog vokalnim grmljavinama. Eric Sardinas šou! Nema povlačenja ni milosti prema nikome. Blues erotika i crna čežnja koja ukroti i okuje u lance, čak i samog đavla, da postane malo, prignuto štene !
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
