Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Piazza Unita d'Italia / Trst (Trieste) / Italija
Datum koncerta: 31.07.2010
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: slobodan ulaz
Drugi dan tršćanskog ljetnog rock festivala donio je obilje radosti za sve ljubitelje besmrtnog američkog skladatelja, gitarista, pjevača, satiričara i redatelja Franka Zappe. Legendarni skladatelj umro je “davne” 1993., no njegova ostavština živi dalje i kroz različite sastave koje čine bivši članovi njegovih brojnih pratećih postava. The Grande Mothers Re:Invented jedina su postojeća postava među onima koje izvode skladbe iz Frankove bogate ostavštine koja se može pohvaliti da ima dva člana originalnih The Mothers Of Invention, što znači da su s legendarnim umjetnikom surađivali od početka njegove studijske karijere.
Basist i pjevač Roy Estrada s Frankom je nastupao već od osnutka legendarne postave i pojavio se već na “Freak Out” (1966), studijskom prvijencu Mothersa, dok se klavijaturist i dodatni pjevač Don Preston može pohvaliti da je s Frankom aktivno surađivao od drugog albuma “Absoulutely Free” (1967) pa sve do raspada originalne postave krajem šezdesetih. Od legendarnih glazbenika koji su imali čast osobno surađivati s Frankom, u postavi se nalazi i karizmatični saksofonist, flautist i pjevač Napoleon Murphy Brock, koji obavlja i ulogu frontmena Grande Mothersa. Murphy Brock je s Frankom aktivno surađivao u razdoblju između 1973. i 1976., koje se smatra jednim od najplodnijih. Legendarnog originalnog bubnjara Jimmyja Carla Blacka, koji je nažalost preminuo prošle godine, zamijenio je Christopher Garcia, koji je tijekom nastupa dokazao da je dostojan nasljednik nezaboravnog Indijanca. Mladi gitarist Robert Mangano imao je najtežu, iznimno nezahvalnu zadaću, zamijeniti Frankove gitarske dionice, a unatoč tome šokirao je publiku ludim solažama i izvrsnim razumijevanjem Frankove gitarske tehnike, koju Steve Vai u nešto uglađenijoj verziji i danas uspješno prodaje.
Sjedala na glavnom trgu te su večeri bila osjetno manje popunjena, što i nije bilo neko posebno iznenađenje jer Frankova većinom avangardistička umjetnička djela jednostavno nisu za svačiji ukus. Grande Mothers su u autentičnoj maniri svog velikog učitelja nemilosrdni zvučni perfekcionisti, koji ni nekoliko minuta nakon što su se pojavili na pozornici nisu počeli svirati sve dok zvuk nije bio optimalan za njihove visoke zahtjeve. Koncert su otvorili kultnom glavnom temom s dvostrukog konceptualnog albuma “Uncle Meat” (1969), koji je ujedno bio i Frankov prvi film. Općenito je “Uncle Meat” te večeri igrao važnu ulogu, jer su i u nastavku nastupa s njega odsvirali klasik “The Air” te prepoznatljive varijacije kojima su, kako i priliči, dodali nešto posve novo. Isto je vrijedilo za većinu preostalih klasika te večeri, koje je u novim improvizacijskim ruhom bilo prilično teško prepoznati, ali zato nisu zvučale ništa lošije od originala.
Legendarni album “Hot Rats” (1969), po mišljenju brojnih Zappinih sljedbenika čak i majstorovo najbolje djelo, bio je zastupljen s “Gumbo Variations” te besmrtnim instrumentalnim klasikom “Peaches En Regalia”, koji je ujedno jedna od Frankovih najprepoznatljivijih kreacija i ona “inicijacijska” skladba s kojom su mnogi prvi put počeli upoznavati umjetnikovu ‘beskonačnu’ glazbenu ostavštinu. Izvedbom kultnog prog rock klasika “Andy”, najbolje skladbe s albuma “One Size Fits All” (1975), pobrinuli su se za iznimno ugodno iznenađenje. Posebno je godila ikonoklastična Prestonova solaža na sintisajzeru usred srednjeg dijela, koja je oduševila baš sve ljubitelje simfonijskog prog rocka i fusiona. Na glavnom vokalu skladno su se izmjenjivali Estrada, Preston, bubnjar Garcia i glavni pjevač Murphy Brock, koji je često, ponajviše tijekom skladbi brže ritmike i funky pulsa, i zaplesao. Napoleon je nakon svih ovih godina još uvijek izvrstan pjevač koji u pojedine klasike unosi obilan dah soula i funka. Te je večeri vokalnim akrobacijama posebno oduševio na klasiku s albuma “Overnite Sensation” (1973), “I’m the Slime”, na kojem je inače i originalni pjevač.
Bubnjar Garcia pak uspješno je zamijenio legendarnog Captaina Beefhearta na blues rock burleski “Debra Kadabra”, koja originalno potječe s koncertnog albuma “Bongo Fury” (1975). U skladnoj uporabi falzetnih vokalnih linija odlično su se iskazala sva trojica bivših Frankovih suradnika. Naravno, svaki koncert koji donosi Frankovu ostavštinu prije svega je opuštajuća zabava s obilnom dozom humora predvođenog brojnim blesavim šalama i štosovima. Frankovu ulogu glavnog pripovjedača odrskih burleski između pojedinih izvedbi obavljala su sva trojica starih mačaka, ali naravno u toj grani nisu mogli svom genijalnom učitelju doseći ni do koljena. Nakon početne suzdržanosti, kad nikako nisu bili zadovoljni zvukom i više su se puta ispričavali publici zbog neugodnog čekanja između pojedinih izvedbi, u nastavku koncerta iznimno su se razmahali i izveli nekoliko dah oduzimajućih jazzističkih improvizacija na kojima bi bio ponosan i sam Frank.
Jedan od vrhunaca cijelog koncerta nedvojbeno je bila izvrsna izvedba burleskno začinjenog jazz fusion klasika “Big Swifty” (original potječe s albuma “Waka/Jawaka, 1972), koji je poznat prije svega po svojoj “cirkuskoj” uvodnoj sekciji s drndavim, “balkanskim” ritmom uz koji je iznimno teško ostati ozbiljan. Usred “Big Swifty” ubacili su medley sastavljen od različitih skraćenih skladbi iz Frankove karijere, što je bio prilično dobar potez jer je iz tako opsežne ostavštine praktički nemoguće obuhvatiti sve najpoznatije trenutke njegove karijere, pogotovo ako je svaki album zasebno razdoblje karijere. Grande Mothers su uspješno obuhvatili šezdesete i sedamdesete (neki smo doduše propustili poneku izvedbu s konceptualnog remek-djela “Joe’s Garage”, 1979), dok su se osamdesetih dotaknuli tek usput skraćenom verzijom klasika “I Come From Nowhere”, koja je bila dio “Big Swifty” medleya.
Naravno, te večeri nisu smjele izostati ni izvedbe iz ranih godina Mothers Of Invention, preciznije s prva tri albuma, među kojima su izabrali “Trouble Comes in Every Day”, “How Could I Be Such a Fool” te “I ain’t Got No Heart”, gdje su si psihodelija, doo-wop i avangarda ponovno pružili ruke. Jedan od većih pothvata te večeri bila je izvedba jazz fusion remek-djela “Holiday in Berlin-Full Blown” s albuma “Burnt Weeny Sandwich” (1970), unutar koje su uz brojne duhovite improvizacije upleli i glavni motiv “Stormy Monday”, blues klasika T-Bonea Walkera. Za kraj redovnog dijela odsvirali su “Village of the Sun” (original se nalazi na koncertnom albumu “Roxy & Elsewhere”, 1974), jedan od rijetkih radiju ‘prihvatljivijih’ klasika iz Frankove riznice.
Nakon što ih je već pošteno počelo tjerati vrijeme, još su se jednom vratili na pozornicu i bisom razveselili sve dugogodišnje poklonike. Za veliko finale odsvirali su klasik “Montana”, jedno od najpoznatijih Zappinih remek-djela, koje je na stolicama probudilo i najveće pospanke te na pjevanje refrena potaknulo čak i one kojima tijekom koncertnog švrljanja nije bilo nimalo jasno što se događa na pozornici, jer je MTV već dugo njihov glavni glazbeno-duševni pastir. Stih “I’m moving to Montana” po tradiciji su nešto preinačili te “Montana” zamijenili “Triesteom”. Izvedbi Frankovog najvećeg hita “Bobby Brown (Goes Down)” zbog njegove su se komercijalnosti, očekivano, izbjegli, ali zbog toga nitko nije bio razočaran.
Unatoč tome što je na njihov koncert došlo bitno manje ljudi nego na Focus, čuvari ostavštine legendarnog skladatelja fenomenalnom su predstavom pokazali zašto još uvijek spadaju u elitu najboljih instrumentalista i da nisu zaboravili baš ništa čemu ih je naučio veliki učitelj, kojem su se na koncertu s poštovanjem poklonili i kraćim govorom. Tko god je slučajno previdio nastup Grande Mothersa ili ga iz različitih razloga nije mogao posjetiti, može se opravdano hvatati za glavu, jer je vrlo vjerojatno propustio jednu od posljednjih prilika da u blizini slovenske granice vidi nekog od članova originalnih The Mothers Of Invention i time Frankovih najbližih suradnika.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
