Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Palazzo dello sport / Tarvisio (Trbiž) / Italija
Datum koncerta: 27.07.2011.
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 38,00€ / 43,00€
Joe Satriani, neuništivi gitarski heroj, koji je prošlog studenoga u sklopu svoje turneje “Black Swans And Wormhole Wizards” odsvirao i nastup u ljubljanskoj Hali Tivoli, ovog se ljeta vratio na staro europsko tlo na svega dva koncerta. A jedan od njih bio je smješten u talijanskom pograničnom gradu Tarvisio (po slovenski Trbiž), na dva koraka od tromeđe kod Rateča. Oni koji ste išli gledati skijaške skokove u dolini pod Poncama već znate kamo ciljam.
Satch je ovaj put doletio u Europu dan prije nastupa iz San Francisca i smjestio se u hotelu Slon usred Ljubljane, kamo se nakon koncerta i vratio. Očito mu je slovenski glavni grad dobro prirastao srcu zbog lijepih uspomena iz prošlih koncertnih avantura i doživljaja. Joeova ekipa stigla je na prizorište Palazzeto dello sport malo iza osam navečer kombijem koji ih je dovezao do jednog od “tajnih” ulaza u unutrašnjost trbiškog sportskog hrama. Zbog lošeg vremena koje se vuče posljednjih dana ovogodišnjeg srpnja, koncert je u zadnji čas prebačen s gradskog trga u sportsku dvoranu.
Osam i pol je sati, a dvorana zjapi prazna. Možda 300 ljudi sveukupno. Najzagrijaniji su jedva popunili prvih pet redova, dok su ostali još veselo čavrljali uz svoje “šalice” piva. Šalica je ovaj put dobrodošao termin za opće poznato iskustvo krajnje skromnih količina piva naručenog u Italiji.
Joe je ovaj put došao na koncert u niskobudžetnoj izvedbi sa skraćenim repertoarom i bez gitarista Galena Hansona u postavi. Tako ga je na pozornici pratio samo trojac Allen Whitman (bas-gitara), Jeff Campitelli (bubnjevi) i Mike Keneally (klavijature). Postava je izašla na pozornicu deset minuta kasnije nego što je službeno najavljeno. Dakle, pet minuta prije pola deset navečer. Kojih 500 posjetitelja se probudi kad im kvartet mahne s pozornice i već se veselo ljuljamo uz zvuke uvodne Ice 9. Repertoar je bio sličan onome koji smo uživali u Ljubljani u studenome, uz razliku da je bio kraći za 20 minuta. Prekrasno osvježenje s klasikom Hordes Of Locusts slijedi opće obožavana i cijenjena Flying In A Blue Dream, a onda se dečki kroz Light Years Away napokon dotaknu predstavljanja najnovijeg studijskog albuma.
Satriani, koji je manje od dva tjedna prije dolaska u Trbiž navršio poštenih 55 godina, naravno ih nipošto ne pokazuje na pozornici. Možda 35. Ozbiljno. Po mladenačkom izgledu, po gotovo nepostojećem broju bora, neke naravno skrivaju njegove “rally” naočalice, a glavninu tog vječno mladenačkog dojma kod njega pridonosi samo ponašanje glazbenika na pozornici. Od gestikulacija, poskočnosti, načina komunikacije s publikom, koji u tren oka premosti sve barijere, jer Joe djeluje nevjerojatno prizemljeno, ni načas uzvišeno i kao takav općedostupna scenska figura. S neiscrpnom sigurnošću i uvijek jasnim fokusom pokreće svoj poznati teatar u šou punom zabavljaštva.
A publika? Sva oduševljena. Satrianija svi vole. Jer djeluje jednostavno, a istodobno je njegova glazba, koja je u drugoj polovici osamdesetih zapalila veliku revoluciju gitarskog rocka, vrlo slušljiva i brzo razumljiva, jer ne podnosi osobito devijantne avanture u svijet glazbenog eksperimentiranja. Joe je provjeren obrtnik. Njegova je glazba definirana već godinama i čovjek ne stvara potresne udare nove glazbene revolucije novim studijskim dosezima, nego marljivo njeguje svoju vjernu publiku, da bude uvijek dobro nahranjena i zadovoljna kad izađe novi album njihova gitarskog heroja. I ovaj je put kvartet napustio prizorište u znaku ekstatičnog raspoloženja, punog pozitivnih energetskih vibracija velikog oduševljenja i odobravanja prema liku i djelu njihova gitarskog šampiona.
U obraćanjima izrazito ljubazan glazbenik ipak je pokazao nešto više profesionalne rutine i suzdržanosti nego u Ljubljani u studenome, jer je u obraćanjima bio malo manje govorljiv.
Inače, u skladu s očekivanjima, u svemu čaroban večer. Satriani s ekipom ne zatajuje. Gotovo je suvišno otvarati raspravu, no ipak, tako prekaljeni instrumentalisti i zatvorenih očiju začine duhovite jam dvoboje. Takav, posebno istaknut koncertni začin među svim začinima doživjeli smo upravo pred kraj regularnog dijela, kad je Satriani isprva odsvirao verziju svog poznatog hita Always With Me, Always With You, nakon dvije minute sviranja u regularnoj maniri približnoj studijskom izvorniku. Kad je već izgledalo da će kvartet zaključiti točku, ona se tek korjenito razmahala u fenomenalan jam, u kojem je kvartet zaplovio u glavni motiv With A Little Help From My Friends, a Keneally i Satch izmijenili su nekoliko duhovitih kombinacija solističkih ručnih vještina. Skladba je na kraju trajala deset minuta izvanredne zabave. Inače, na pozornici su odjeknule i novije Dream Song, Premonition, God Is Crying te obvezne vragolije koje su Satrianija ustoličile davno, poput The Mystical Potato Head Groove Thing, pa Satch Boogie, svoje je mjesto u repertoaru ponovno našla Supercolossal, pa Why in War. Postava je zaključila koncert s očekivanim ushićenjem Crowd Chant te klasikom Summer Song.
Prizorište je služilo kao evakuacijska točka u slučaju nepovoljnih vremenskih prilika. I usred toga pala je kiša, tako da se potez preseljenja koncerta u zatvoreni prostor u tom pogledu zasigurno isplatio. No koncert je u tom pogledu ipak malo izgubio na bujnijem šou teatru. Ponajprije stoga što je pozornica u dvorani bila znatno manja i niža, skromnija je bila i scenska rasvjeta. Reflektori su bili postavljeni znatno niže u usporedbi s glavnom pozornicom koja stoji na gradskom trgu, gdje je koncert izvorno trebao biti.
Ni po pitanju zvučnih karakteristika dvorana nema najbolju akustiku. Posebno su nesretno šumjele i bile žrtve opće zvučne difuzije prve četiri skladbe, dok zvuk nisu malo podesili. Zato je bilo preporučljivo stajati bliže naprijed u gomili, a organizator bi lošije uvjete akustike u dvorani mogao djelomice ublažiti da je nabavio prostranu zavjesu koju bi se moglo razapeti u pozadini pozornice sa stropa iza Campitellijevih bubnjeva. U svakom slučaju, trebalo je pronaći pravi “sweet point” i stvar je bila posve u redu.
U konačnici je i ovaj nastup potvrdio da Joe Satriani sa svojom vrhunskom pratećom ekipom i dalje ostaje koncertna atrakcija broj jedan, koja te napuni fluksom pozitivne energije, krepostno odvede u hipnotički svijet izvanrednih gitarskih vragolija. Taj je svijet cijelo vrijeme brižno njegovan s vrećom zdravog i iskričavog – razigrano šaljivog ugođaja, gdje glazbenici ne zaboravljaju praviti ni budale od sebe, a tu je naravno i podrugljiva šaka sočne spontanosti i nepredvidljivosti, koja dodaje onaj previše važan začin punoći okusa unikatne “Joe Satriani teatar” gitarske juriščnice (i ludnice)!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
