Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Ljubljana, Slovenija
Datum intervjua: 12.10.2013
Sentimenti – to je ono nešto što me preplavi kad se sjetim veličine i svog onog neiskorištenog potencijala koji je prije nekoliko godina zapuhao slovenskom scenom, a nakon raspada i razilaženja dvaju ključnih polova sastava Intimn Frizurn nikad se nije posve ostvario. Bilo je raznih manje ili više neuspješnih pokušaja reanimacije prvotnog kadavra, ali činjenica je da se kemija osnovnih članova nije mogla ponovno stvoriti. A onda se negdje u zadnjem kutku tjemenog dijela malog mozga počelo ostvarivati nešto novo – Joko Ono, za koju nisam znao uvjerava li me posve ili ne. Jazzy ritmiku i totalni glazbeni mindfu(n)k zamijenili su izravniji i jednostavniji punk ritmovi i melodije. Za mikrofon je prihvatila pjevačica i u sastav unijela novi svjež vjetar, koji je nakon subote 12. listopada što još jači, jer je na svijet stigao istoimeni prvijenac, EP sastava Joko Ono, po kojem će se ravnati i put naprijed. Izniman intimni koncert, na kojem su dečki i cura iz sebe kao i uvijek iscijedili svoj maksimum, prepustili se toku misli i tekstova te bez zadrške predstavili cjelokupni studijski prvijenac s nekoliko promjena – nedostajao je ključni član cjeline, gost, izvrsni Jaka Burger, kojeg je na taj veseli dan otkrivanja svih detalja prvijenca u maniri leteće izmjene zamijenio izvrsni vokalist sastava Dead Dildo Drome, neustrašivi Šero. Ostalo je bilo sve onako kako bi si čovjek mogao predočiti i poželjeti – dobro raspoloženje, torta i lijepo, estetski upakirana ploča, koja je bila i povod da za razgovor pozovemo bubnjara i jednog od ključnih tvoraca projekta, izvrsnog Igora Iskru.
Dugo je trebalo da se iz prijelaznog razdoblja rekonstrukcije svog glazbenog izraza preoblikujete u nešto novo. Što se događalo u tom razdoblju? Što se događalo s tobom i tvojim sastavom? Što je Joko Ono i što predstavljate u 2013.?
Igor Iskra: Reći da je to moj sastav – to nije moj sastav, nego smo to mi. A događalo se to da smo, kad smo se raspali kao Intimn Frizurn, kad je Milan (Jerkič, bivši pjevač op.p.) otišao, odnosno kad smo se razišli, dugo tražili neku zamjenu, ali se nijedna zamjena nije zadovoljavajuće pokazala. Onda smo napravili jedan featchering na koji je došla Živa, s kojom smo se jako dobro uklopili, i kad se pokazalo da nam materijal Intimn Frizurn ne leži više, počeli smo žgati punk i sve te neke rifove iz kojih se sve zajedno razvilo i za koje smo shvatili da nam savršeno odgovara. Na toj prvoj probi kod Dušana Hedla uzeli smo u ruke knjižicu s CZD tekstovima – to je bilo u vrijeme snimanja ploče Rokerji pojejo pesnike – uz ona dva litre vina, Živa je odabrala svoje riječi, iz kojih smo mogli sve izvesti i upravo se iz toga sve razvilo. Dvije pjesme su doduše njezine – Moj svet i Kri, a ostalo je od pjevača CZD-a Bojana Tomažiča. To se onda snimilo i na tome se radilo. Planove da snimimo sve skupa imali smo već dobru godinu unatrag. Jedan od razloga što do toga nije došlo već tada bile su obveze. Zbog kojih smo svi bili previše zauzeti, a bilo je i bolje uzeti vremena, stvar domisliti i napraviti je tako da danas može biti ovakva kakva jest.
Konačni proizvod je tu – riječ je o EP-ju sa sedam skladbi koje vas razgolićuju do same srži Joko Ono. Prva razlika koju tu primjećujem jest da ste s progresivne note prešli na posve HC punkersku osnovu, na podlogu Jella Biafre, te da je bitno više društvene kritike. Kako se sama geneza i idejno dogodila kod Joko Ono i što možemo očekivati i dalje?
Igor: Pa kažem – kad je Živa došla na probu, to je povuklo za sobom to da smo mi počeli žgati relativno jednostavne punk ritmove i HC, a ona je uz sebe imala ona teksta koje smo joj ponudili. CZD tekstovi su tako bezvremenski i imaju tu punk notu koju spominješ – socijalu, kritiku. Ako slušaš Moj svet ili Kri, lako se zaključi da u tim njezinim tekstovima nema toliko sociale, jer Živa polazi od sebe. Možda sami ne bismo znali napisati takve tekstove, ali su govorili upravo ono što sami ne znamo najbolje izreći. A glazba je bila maksimalna i intenzivna. Usudim se reći da smo precizni i uvijek se trudimo biti, a sve skupa sad klapa, no da je zaista tako, ljudi se moraju doći uvjeriti na našim špilovima. Smjernice benda Joko Ono postavile su se prilično spontano i nismo namjerno odredili plan i rekli da ćemo ubuduće biti punk. Što se tiče puta naprijed – vidjet ćemo, jer prvo moramo napraviti komade, budući da već dugo traje faza kreativnog besposlenja i prilično dugo se nismo posvećivali pisanju. Ovi s EP-ja su neka vrsta cream de la cream, koji su nam se činili najudarnijima, najsavršenijima, najkompletnijima i koji nam zapravo najbolje leže. Ubuduće znamo ići više u smjeru skladbi Moj svet i Kri. Kad smo snimali ploču, posve prirodno je došlo i do suradnji s gostima – s Borutom Maroltom (pjevač grupe Niet op.p.) i Jakom Burgerjem (pjevač grupe Corkscrew op.p.). Jaka često dolazi ovamo na plac, pa malo povisimo. Obojicu smo malo uključili u sve to, jer kad smo već zajedno visjeli, dečki su nam pomogli dopuniti te komade, što je bilo zaista izvrsno.
Ako sad progovorimo o samom EP-ju. Joko Ono kao Lennonova pratilja. Kako to da ste se i kod imenovanja ploče odlučili za ime žene koja je u rockerskom svijetu sinonim za raspad jednog od najvećih, ako ne i najvećeg benda svih vremena?
Igor: Što ja znam. Zapravo je sve skupa bilo više zafrkancija. Živa je jednostavno došla na probu, pokazala se kao vrlo izravna i uvjerljiva gospođica, pa smo jednom u šali rekli da je kao Joko Ono. Tada još nismo imali ime za bend i svima nam se to činilo kul, s nasumičnim imenom smo se svi složili i ime je i ostalo. To što je Yoko Ono tu još povezana s Lennonom i nosi sa sobom neki specifičan duh u pozadini, još je bolje. Zato i naglasimo da je ovdje riječ o Joko s J-em.
Bez ipsilona ste, ali s EP-jem …
Igor: To se sjetio Andraž Kajzer, pa hvala njemu!
Živu ste dobili u bend nakon dugog vremena u kojem su muškarci konstruirali glazbu. Kako je surađivati sa ženom? Kako se Živa snalazi u bendu? Kakva je kemija koju je donijela sa sobom?
Igor: Živa je zakon, jer nam donosi ono nešto zbog čega, ako smo mi sami neki racionalisti koji stvaraju glazbu i neki motor, ona je onaj djelić naše duše koji nam daje ono nešto više, zbog čega stvar zapravo funkcionira. Bez nje smo manje, a Živa je taj dodatak, začin, zbog kojeg je sve onako kako mora biti. To je ona trešnja na torti i ta trešnja je važna koliko i sve ostalo. Bez jednog nema drugog – tako ću reći! Živa je prirodni scenski talent, zbog toga smo i ostali i opstali zajedno, jer nam je to osnova. U prošlosti, u vrijeme Intimn Frizurn, bili smo navikli na to da smo prilično racionalan bend. Bili smo sustavni i možda smo htjeli ono nešto više, što se jednostavno nije dogodilo – barem ne među nama. A Živa je jednostavno životinja – dođe na pozornicu, sve razvali i možda to da je žena energetski još više uvjerava. Zna se dreti i ima zaista snažan vokal, a ljudi na to nisu navikli, čini mi se. Jedno ide s drugim, naravno, ali i mi u pozadini moramo pridno raditi da stvar funkcionira, no bez nje bi to bio posve drugi bend.
Ti i oba Žige iz Intimaca imali ste prije Joko Ono zajedničku prošlost, a kakav je Živin glazbeni pedigre prije Joko Ono?
Igor: Živa prije nigdje nije svirala. Ona je samo imala želju. Ne znam! Možda je bila riječ o iskrici i želji u malom mozgu, i sa Žigom (Rangusom, gitaristom op.p.) su se upoznali pa ju je on pozvao na probu, a na poziv se rado odazvala i tako je sve počelo. Kad se počela dreti u mikrofon, sve je bilo tako spontano i srčano da smo odmah znali da je to to, stvarno. Znam da sve zvuči kao neki klišej, ali je zaista sve došlo u pravi trenutak – baš u vrijeme kad smo se s Milanom počeli idejno razilaziti i kad je sve s Intićima išlo u propast, dogodilo se nešto posve drugo, drugačije i meni je to bilo potpuno spašenje. Kad počnem raditi neku glazbu i nama je nešto kul, samo pogledam Žigu Rangusa koji se počne nekontrolirano cerekati i znam da je put pravi. Kad se Živa počela dreti, samo smo se pogledali i znali smo da je preskočila ona sudbonosna iskrica, a onda je počelo garanje i rad, jer ništa od onog što sad čujete nije nastalo preko noći.
EP je satkan od sedam trenutaka koje ste isprepleli svojom krvlju, znojem i znanjem. Prije godinu dana cijela je stvar počela nastajati. Kako se sve to događalo i što je to što danas dobivamo – sadržajno i glazbeno?
Igor: Sve smo to htjeli obilježiti, a svaki bend koji piše komade želi nešto snimiti, ostaviti ili imati razlog da i netko izvana, netko drugi, čuje tvoju glazbu, dođe na špil. Mi smo se u zadnjoj fazi odlučili za EP, za koji smo mislili da ćemo ga napraviti ranije, ali do toga nije odmah došlo. Komadi su stajali, materijal smo imali spreman, a onda je pala odluka da bismo EP snimili kod Mateja Gobca. Matej je došao na probe, malo nam sugerirao ispravke, a onda smo mi išli k njemu snimiti sve skupa, a on je uz produkcijske radove napravio i mastering, a s konačnim proizvodom smo i sami zaista vrlo zadovoljni. Mark Divjak – pismu je pravi divjak, ozbiljno (smijeh) – oblikovao nam je ploču. U fazi kad smo napravili naslovnicu, odlučili smo da ćemo pokušati što više komada pretočiti i u video oblik, pri čemu nam pomažu Luka Jenko i Andraž Kajzer, koji je ionako novinar, menadžer, doduše ne konkretno naš, ali zaista dragocjen savjetnik koji nam pomaže sve to usmjeravati, daje nam korisne savjete i naš je iskreni suputnik i prijatelj.
Prvi komad na koji sam ikad naletio bila je skladba Konec, koja vaš album i zaključuje …
Igor: Razmišljali smo o tome da s njom ploču i započnemo u stilu – the end is beginning is the end. Na kraju je Konec pao baš na kraj ploče, jebiga. (smijeh)
Koncertiranja je u tom međuvremenu bilo prilično, odsvirali ste i mnoge pozornice, a gostovali ste i sa slovenskim pjesnicima – istaknuo bih posebno suradnju s Dejanom Kobanom, jednim od najpotentnijih slovenskih pisaca.
Igor: On je stvarno marljiv i trudi se.
Dogodili su se Rokerji koji su pjevali pjesnike. Kakav je plan za preskok iz te poetične prošlosti u 2013. ili čak dalje od 2014.?
Igor: Moramo početi migati i iz pace izvući sve one komade koji su u marinadi već prilično dugo. Basist je postao otac, ja radim previše, svi imamo svoje obveze. Zapravo se malo svi skupa starimo i budući da ne živimo od toga što nas povezuje i špilamo zapravo tek kad nas netko nazove, treba dulje vremena da se kološijek pomakne s mrtve točke. Nemamo više toliko vremena, odnosno moramo ga uzeti malo više nego nekad, moramo se pridno prihvatiti posla, napisati nove komade i to će biti vodilja za naprijed. Možda smo i zbog toga napravili taj intimni koncert na domaćem placu, jer smo odsvirali već toliko koncerata da je sve skupa već prava smiješnost. Obično je put obrnut, jer bendovi prvo izdaju ploču pa onda koncertiraju, a mi smo s tim sve nekako zaključili i zaokružili. Treba počet stvarati dalje. Imamo želju i sve aktivnije razmišljamo o tome da bismo isprobali svoju snagu u inozemstvu, jer u Sloveniji za nešto više od onoga što smo već isprobali, pa i za varijacije i nadogradnje, nema više. Mislim da bi odzivi u inozemstvu bili jednako fini, a još bismo kroz druženje upoznali neke nove, drugačije ljude, vidjeli bismo svijet kojeg inače ne bismo.
Prije nego te prepustim današnjem toku slavljenja rođendana vašeg prvorođenca, zaključimo sve skupa standardnim posvetom, mislim, našim čitateljima, a tvoja točka na i bit će stvarno posve samo tvoja …
Igor: Sam želim da svatko posluša EP Joko Ono i stvori svoje mišljenje. Nadam se da će vam biti kul pa recite dalje. Ako vam pak nije kul, jebiga, onda vam se jednostavno ne sviđa (smijeh). Mi se uvijek potrudimo dati od sebe svoj kreativni maksimum. Pokušajte biti iskreni i naučite se voljeti! Što da kažem? Toga ionako kronično nedostaje i zbog toga su i sve stvari koje cijedimo na ploči takve kakve jesu. Da je bilo više međusobnog poštovanja, a manje grebatorstva i pohlepe i svih tih stvari koje nas kao ljude hibe krnje i čine invalidnima, a oduvijek su bile tu, svijet bi zaista mogao biti bolji. Ni mi nismo savršeni, ali to je nešto posve drugo, vrijedno svojih, novih poglavlja …
Galerija slika
