Autor: Urban Bolta
Mjesto: Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 12.10.2013
Subota u podne, sasvim običan dan u Ljubljani. Na poziv hard rock kolektiva Retro Kult uputio sam se u njihov prostor za probe, gdje se peteročlana ekipa okupila i, iščekujući izlazak studijskog prvijenca, brusila posljednje ideje pred promotivni koncert koji će se održati idućeg petka u ljubljanskom Orto baru. Riječ je o sastavu koji još uvijek vjeruje u nasljeđe rock’n’rolla izpred nekoliko desetljeća, kad su u pločarnicama kraljevali Free, Rolling Stones, Grand Funk Railroad ili Lynyrd Skynyrd. U razdoblju prije izlaska studijskog prvijenca »Salvatio Analogum« i koncerta u Orto baru, Retro Kult su za Rockline otkrili ponešto o svojoj prošlosti, a naravno i o sadašnjim i budućim planovima.
Bok, Retro Kult! Većina članova benda svirala je prije u sastavu Nove konzerve. Grupa se raspala, a otprilike na njezinu zgarištu nastali ste vi, RetroKult. Kako je pala odluka da zajedno nastavite glazbeni put, je li sve teklo spontano?
Božo: Našli smo se u prostoru i ozbiljno se pitali želimo li nastaviti.
Johnny: Dan nakon što smo se službeno raspali, našli smo se i dogovorili da ćemo svirati i dalje. Svi smo bili za.
Božo: Naravno, ovo novo poglavlje postavili smo potpuno drukčije nego prije. Dali smo si novo ime, promijenili način rada, gradili smo na homogenosti i osjećaju…
Prije je većinski autor glazbe bio Uroš Vučko, s kojim ste se razišli. Kako sada nastaje nova glazba, tko se brine za pisanje pjesama?
Božo: Prije bi Vučko došao na probu, donio tekst i rekao: “Hajde sad dovršimo ovu pjesmu.” Sad je drukčije, nalazimo se na probama i kao ekipa znamo i po dva mjeseca razbijati glavu kako oblikovati određenu pjesmu.
Deži: Prije su pjesme manje-više bile djelo Vučkota i Zupija.
Zupi: Da, prije je to izgledalo tako da bih nešto odsvirao i pitao Vučkota je li u redu. Znao sam što mu se sviđa, pa sam svirao samo u stilu koji on voli. Sad je drukčije, pjesme nastaju opušteno, i u samom stvaralačkom dijelu smo opušteni i dajemo vremenu vrijeme, tako da pjesma doista nastaje i po dva mjeseca.
Ako dobro razumijem, vaše pjesme nastaju posve spontano, bez jasnog cilja, dođete na probu pa kažete: “Sad moramo nešto napisati”?
Zupi: Ponekad se dogodi da netko dođe na probu s nekom idejom koju onda zajedno oblikujemo do konačne forme, a inače je, kako si rekao, proces nastanka autorskog materijala zaista opušten i spontan.
Anže, kada i kako si se ti pridružio bendu?
Deži: Baš danas bilježimo dvije godine i pet dana našeg poznanstva! (smijeh)
Anže: Mislim da smo imali prvu probu zajedno u prosincu prije dvije godine. Bio sam u Orto baru sa Šujotom, ako se ne varam bio je koncert grupe C4, a na koncertu su bili i Deži i Božo, koji su grozničavo tražili novog pjevača.
Božo: Tada smo godinu dana išli na sve moguće koncerte i među posjetiteljima, na oko, tražili potencijalne pjevače. I Orto bar je tada bio jedna od postaja.
Anže: Sve se dogodilo posve slučajno. Poznavali su Šujota i pitali ga zna li kakvog pjevača, a ja sam stajao pokraj njega.
Božo: Zapravo smo se tada sa Šujotom, mimo Anžeta, dogovorili oko svega potrebnog. (smijeh)
Anže: Dogovorili smo se da dođem pogledati probu. Došao sam, osjetio svu opuštenost koja je vladala među dečkima, od početka sam se osjećao dobro. U to se vrijeme rađao još jedan novi bend u koji sam bio uključen, iz čega na kraju nije ispalo ništa. To je bio i razlog zašto je trebalo neko vrijeme prije nego što sam idući put došao na probu.
Božo: Mi smo inače i dalje tražili pjevača, odnosno pokušavali… Ali znali smo da ne trebamo nikoga osim Anžeta, i karakterno i glazbeno, tako da su daljnji pokušaji bili manje-više besmisleni. Samo smo još čekali i razmišljali kako doći do Anžija. (smijeh)
Dakle, kad si došao u bend, odmah si osjetio da želiš biti dio te priče?
Anže: Da. Sve se doduše počelo odvijati brzo. Odsvirali smo dvije obrade, a onda odmah nastavili s autorskim materijalom, što je i meni bio znak da mi bend vjeruje.
Božo: Tada smo već imali snimljena tri demo snimka, a kad je došao Anže, nismo si uzeli, recimo, nekoliko mjeseci samo za uigravanje i upoznavanje, nego smo brzo odjurili naprijed. Odmah je, i uz pomoć Anžetovih ideja, nastala vokalna linija pjesme Pekel v raj, koja je od tada ostala nepromijenjena…
Prijeđimo sad na priču o nastanku vašeg albuma. Dana 25. listopada imat ćete promotivni koncert u Orto baru povodom izlaska prvijenca »Salvatio Analogum«. Album ste snimali negdje u Italiji, kako je do toga došlo?
Božo: Posve slučajno. Mislim da je Zupi tražio prikladan studio po YouTubeu i našao ga. Studio se nalazio u nekom dvorcu, posvuda je bilo puno zelenila, tamošnja klima nam je bila kao stvorena. I svatko od nas posebno, a i kao bend, treba osjećati se dobro u okolini u kojoj stvara… Određeni aranžmani, tekstovi i detalji dovršili su se naime tijekom samog snimanja…
Deži: Studio je imao mogućnost analognog snimanja, što je za nas bio važan faktor pri izboru.
Božo: Zatim sam poslao mail vlasniku studija, Andrei »Mikeu« Prosdocimiju, i predstavio nas. Odazvao se vrlo gostoljubivo, pa smo se u proljeće prvi put zaputili u studio koji se nalazi blizu Venecije, točnije u mjestu Carmignano di Brenta. Svidio nam se već na prvi pogled.
Deži: Tada smo otišli na ručak u obližnji restoran. Bilo je urnebesno, jer je račun na kraju uvijek bio deset eura, bez obzira na to što si naručio i koliko si popio. (smijeh)
Božo: Nakon obilaska studija praktički smo ga već rezervirali, pa smo tamo proveli drugu polovicu srpnja i prvi vikend u kolovozu, koji smo zaključili prvim koncertom izvan naših granica, i to u Roani u Italiji.
Deži: Tada smo popili priličnu količinu vina i drugih pića, pa kad smo Mikeu istog dana potvrdili rezervaciju od 19. srpnja nadalje, rekao nam je: “Čujte, dečki, razmislite još malo prije nego što potvrdite.” Vjerojatno je mislio da smo previše pod dojmom pozitivnih osjećaja i raznih autohtonih pića… (smijeh)
Božo: Samo snimanje bilo je jedinstveno iskustvo. Barem ja osobno se prije toga u glazbenoj karijeri nisam susreo s toliko profesionalne opreme. Kad smo stigli tamo, pola sata nam je samo predstavljao svu opremu.
Deži: Studio nam se svidio kao cjelina. Nije to bila neka rupa usred grada, nego je s vrtom i svim ukrasima imao svoju dušu. Ako ti je tijekom snimanja trebala pauza, jednostavno bi se izvalio pod neko drvo i na trenutak sve izbacio iz glave. Obrali smo i pojeli im gotovo sve smokve. (smijeh)
Johnny: Prednost našeg izbora lokacije snimanja vidim u tome što smo tih deset dana bili 200 kilometara udaljeni od Ljubljane, pa smo se mogli stopostotno posvetiti samo snimanju.
Božo: Bilo je super jer nismo imali onaj osjećaj da imamo unajmljeno nekoliko sati pa moramo nužno sve riješiti, nego smo u ta dva tjedna imali studio samo za sebe i zato još slobodnije ruke.
Snimke je do završnog oblika obradio Mike?
Božo: Da, za miks i produkciju također se pobrinuo on. Svi zajedno danas na snimanje gledamo kao na vrlo pozitivno iskustvo, iako nam je tijekom snimanja ponekad išao poprilično na živce. I naravno, i mi njemu… Ali to je znao sakriti. (smijeh) Ja nikad nisam radio s producentom profesionalnog kalibra, pa se u početku teško naviknuti na njegovo “soljenje pameti”. U glavi moraš prebaciti da se producent ne oglašava zato što solji pamet, nego da kao vanjski slušatelj savjetuje i sooblikuje finese kako bi pjesma na kraju zvučala još bolje. U tom je smislu rad s Mikeom bio prilično teška kušnja za pojedine egoe i za ego benda. Mislim, međutim, da svaki bend mora proći kroz tu fazu.
Dakle, 25. listopada bit će vaš veliki dan. Objavit ćete prvijenac i predstaviti ga u Orto baru. Imate li možda već planove što slijedi nakon toga, vjerojatno ćete ga pokušati što više promovirati koncertnim nastupima?
Deži: Tako planiramo, da. Na umu imamo slovensku klupsku turneju, ali naravno da ne ovisi samo o nama u kojoj ćemo mjeri u tome uspjeti.
Zupi: Na kraju ćemo imati samo tri koncerta, ali će zato biti ekskluzivni. (smijeh)
Danas je underground još kako aktivan, puno je bendova koji sviraju, pišu autorsku glazbu i snimaju. Kako biste ocijenili trenutačnu situaciju u slovenskom rockerskom undergroundu, kakav je vaš pogled na scenu? Kako se osjeća novi bend kad postane dio scene?
Anže: Teško je, moraš puno sam uložiti ako želiš da te uopće netko primijeti, a na kraju možeš biti sretan ako uopće izađeš na financijsku nulu.
Božo: Grozno je što se među promotorima udomaćila misao da bendovima ne treba plaćati ni putne troškove. Nekako razumijemo da su se honorari u prošlosti smanjivali na minimum, tako da ih danas uopće više nema. No ponižavajući je osjećaj kad organizatora koncerta moraš doslovno moliti da ti da barem 50€, taman toliko da možeš platiti najam kombija. Što se tiče organizatora i promotora, scena je dakle loša, dobrih bendova naravno još uvijek ima puno.
Johnny: Jedan od problema je upravo u tome što je bendova puno. Kad se uz ponudu koncerta pogađaš za tih nekoliko jadnih eura za putne troškove, organizator obično kaže da može dobiti bendove koji bi došli svirati potpuno besplatno.
Božo: Što je naravno i greška bendova. Ne možeš s jedne strane pljuvati po vlastitoj sceni, a s druge se doslovno ponižavati kako bi došao do jednog nastupa.
S druge strane, primjećujem sve više nekakvih saveza među bendovima, nastaju međusobna poznanstva, pa onda jedni drugima možete pomoći.
Johnny: Da, do sada smo imali već dva koncerta u inozemstvu, jedan u Italiji i jedan u Austriji, i povezali smo se s lokalnim bendovima. Dogovaramo nekakvu razmjenu, da mi njima središ nekoliko nastupa i oglašavanja u Sloveniji, a oni nama kod sebe.
Anže: Na taj bi način bendovi trebali što više pomagati jedni drugima.
Božo: Bendovima nekako ostaje samo to… Što je na svoj način i dobro.
Ako se vratimo na vaš promotivni koncert u Orto baru, planirate li nešto posebno, što posjetitelji mogu očekivati od petkove večeri?
Zupi: Bit će nekakvo iznenađenje, to sigurno, ali da budem iskren, još nismo dorekli sve detalje, pa ih zato ne možemo ni otkriti.
Božo: Radimo na tome da ne bude samo još jedan koncert u Orto baru, nego da ga ljudi zapamte. Što će to biti, još ne znamo, odnosno drukčije rečeno, sve je zasad samo na razini ideje.
Anže: Manje-više svirat ćemo slovenski album… mislim da smo zaboravili spomenuti da smo snimili dvije verzije albuma, slovensku i englesku. Glazba je ista, a tekstovi su dvojaki i nisu međusobno doslovan prijevod.
Johnny: Posebnost albuma bit će i to da će zapravo biti u jednom komadu – na albumu će dakle službeno biti samo jedna pjesma u kojoj će biti spojeno inače deset pjesama.
Deži: Zamalo da zaboravimo. U Orto baru imamo posebne goste – s nama će svirati Tomcat. Također jedan od prijateljskih bendova, ako se nadovežemo na prethodno pitanje…
Kako ste došli na ideju o dvije jezične verzije albuma?
Johnny: Od početka smo imali nešto engleskih i nešto slovenskih tekstova, pa nam se to učinilo jedinim logičnim rješenjem.
Anže: A i slušatelja puno više taknеš ako pjevaš na njegovu materinskom jeziku. Za slovensku publiku album će dakle biti na slovenskom jeziku, a ako želimo da nas razumiju i u inozemstvu, možemo im ponuditi englesku verziju.
Božo: Uspjelo nam je obje verzije snimiti u samo deset dana, i to uživo, pjesme smo dakle svirali zajedno, kao bend, nismo snimali svaki instrument posebno. Puno smo naučili i od Mikea. Od njega smo nekako preuzeli razmišljanje da smisao snimanja nije da se sve uokviri u neka pravila, da svatko snima zasebno i milijun puta popravlja i tako dalje, nego da sve skupa zvuči živo.
Kako biste vi sami predstavili RetroKult, što biste rekli o sebi, kakvu glazbu svirate?
Johnny: U glazbi se čuje kako smo odrastali kao grupa. Počeli smo s osnovnim pjesmama, nešto materijala imali smo već od prije, a onda smo počeli sve više komplicirati. U pjesme smo počeli uključivati sve više ideja, tako da su završne pjesme zadnjeg razdoblja zaista zanimljive.
Ako se ne varam, imate relativno dugačke pjesme?
Johnny: Stoji, dvije pjesme su duge po deset minuta.
Božo: Nikad nismo išli u stvaranje pjesme s željom da bude dugačka, nego je tako ispalo samo od sebe. Kitice smo dodavali jer smo tako osjećali, a na kraju, kad smo neku pjesmu snimili, iznenadilo nas je da su duge i po deset minuta. Ideja nam ne manjka, a duljine su vjerojatno i odraz toga što svaki član benda želi u pjesmi ostaviti svoj pečat, svoje ideje.
Anže: Ni žanrovski se nikad nismo ograničavali, napravimo pjesmu i zapravo tek na kraju čujemo što smo sastavili zajedno.
Za kraj još jedno klasično pitanje, i to vaše posljednje misli za naše čitatelje odnosno vaše slušatelje, dakle ona zadnja poruka?
Deži: Slušajte dobru muziku. Slušajte ono što osjećate, ne slušajte muziku samo zbog trendova, odnosno zato što je slušaju drugi. I još nešto – podržavajte živu glazbu i bendove!
Zupi: A što ako im ne bismo poručili ništa? (smijeh)
Hvala i sretno!
Intervju vodio: Urban Bolta
Fotografije: Službeni profil grupe
Galerija slika
