Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Styx
Izdavačka kuća: A&M Records / Interscope
Izdanje: 1983
Trajanje: 40:41
Ocjena: 3.5/5
Nezgodna, ali istodobno zabavna stvar dogodila se 1983. dečkima iz legendarne američke arena/prog rock grupe Styx, i to nakon što su nanizali čak četiri multiplatinasta albuma zaredom, što je i danas svojevrstan rekord, a kojima su se vinuli na vrhove tadašnjih radijskih ljestvica. Te su godine naime izdali svoj jedanaesti studijski album, konceptualnu hiperpompoznu rock operu naslovljenu »Kilroy Was Here«, kojom su zbog pretencioznosti, koja je ovaj put otišla malo preko ruba dobrog ukusa, kako bi se to narodski reklo, ubili arena rock i na poprilično dugo vrijeme ga gurnuli u zaborav. Album je, unatoč tome što je koncertna turneja uz njegovu promociju bila potpuni financijski krah, inače bio komercijalno uspješan i skoro je dostigao uspjeh prethodnika, no nesuglasice među članovima uzrokovale su da se Styx odmah po završetku turneje raspadnu i na scenu vrate tek 1989.
Glavni krivac za privremeni raspad bio je zasigurno klavijaturist i pjevač Denis DeYoung, tvorac jednog od najpretencioznije pompoznih koncepata svih vremena, koji je doživio i megalomansku scensku produkciju tijekom »Kilroy Was Here« turneje. Tijekom nje puštali su čak i kratak uvodni film, dok su pojedini članovi grupe glumili glavne likove iz koncepta, što je bio vrhunac DeYoungova pompoznog kiča, usporediv s plesom kralja Arthura i njegovih odanih vitezova na ledu u solo režiji legendarnog Yesova klavijaturista Ricka Wakemana, davne 1975., što i dalje ostaje svojevrstan vrhunac scenskog konceptualnog pretjerivanja, barem što se progresivnog rocka tiče.
»Kilroy Was Here« pripovijeda društveno-kritičnu priču o bivšoj rock zvijezdi po imenu Robert Orin Charles Kilroy (na pozornici ga je glumio DeYoung), koja obitava u distopijskoj budućnosti u kojoj su roboti postali dio ljudske svakodnevice. Fašistoidna totalitarna vlast, koja putem robota i svog vrhovnog propagandista, vjerski ludog evanđelista ‘doktora Krepostnog’, Everetta Righteousa (na pozornici ga je glumio gitarist i pjevač James Young, dok su mu društvo u ulozi tjelohranitelja pravila braća blizanci Panozzo), koji neprestano propovijeda o pokvarenosti heavy metala, željeznom šakom vlada narodom i u skladu s time zabranila je svaki oblik glazbe, osobito za mladež kvarni rock.
Policijski roboti japanske proizvodnje kreću u lov na buntovnika Kilroya, koji i dalje nastavlja svirati glazbu i pokušava nasamariti tiranski režim. Doktor Krepostni ga hvata i baca u ćeliju, no njemu uspijeva pobjeći. Kilroy se potom uz pomoć robotske maske i kibernetičkog oklopa preruši u jednog od robota-tamničara i uzme ime Mr. Roboto kako bi se lakše neprepoznat probio do sigurnog područja. Usput, svi roboti u službi fašističkog režima zovu se Robototi. Iz tog se blesavog imena i danas ruga brojni popularni mediji. Korporacija za izradu igračaka Mattel čak je jednu od figura iz serije Gospodari svemira ubrzo nakon izlaska ovog albuma nazvala Roboto, dok su si naslov te kultne pjesme kasnije prisvojili i Simpsoni. Kilroy na kraju priče sreće mladog glazbenika imenom Jonathan Chance (na pozornici ga je glumio gitarist i pjevač Tommy Shaw), koji se nalazi usred posebne misije da rock glazbu ponovno oživi. Tako niče nova nada za odlučujući ustanak protiv režima.
Više je nego očito da se DeYoung pri konceptu djelomično ugledao na remek-djelo Franka Zappe »Joe’s Garage« (1979.), gdje je glazba također bila zabranjena, iako sve daljnje usporedbe u trenutku otpadaju. Nadahnuće je dobio i u pohodu određenog kruga američkih kongresmena protiv svih oblika ‘nemoralne’ rock glazbe i njihovoj opsjednutosti subliminalnim porukama, koji je upravo tada tekao punom žestinom. Usput, ‘Kilroy Was Here’ popularna je fraza kojom Amerikanci od Drugog svjetskog rata nadalje, otkad se prvi put pojavila, označuju određenu vrstu grafita koji prikazuju ćelavog čovuljka koji s dugim nosom i rukama visi preko zida.
Blesav i stotinu puta prožvakan orwellovski koncept gore-dolje, »Kilroy Was Here« kao cjelina uopće nije loš album, jer se na njemu nalazi poprilično odličnih stvari, dok i oni trenuci u kojima se čini da je bend u gotovo apsurdnom napuhavanju pomp rock mišića nadmašio sam sebe što se tiče dobrog ukusa, nakon testa vremena i dalje nude obilje dobre zabave pa čak i smijeha. Time se odmah može označiti razvikana, već spomenuta kultna klasika »Mr. Roboto«, daleko najprepoznatljivije djelo i glavni singl s albuma, koja je sa svojim eksperimentiranjem sa sintetikom, blesavim ‘štanc’ ritmovima i očajnim tekstom toliko kičasta, toliko blesava, toliko apsurdna da je na kraju čak i dobra. Repetitivne sintetizatorske linije sa svojim elektronskim zvukom posrećeno stvaraju ambijent potpune robotizacije, dok DeYoungova teatralna pjevačka izvedba predvođena hipnotičkim ‘domo arigato Mr. Roboto’ refrenom spada među najbolje u njegovoj karijeri. Ne treba spominjati da su gitare ovdje u produkciji potpuno pokošene. Teško je povjerovati da je ta zloglasna Styx klasika danas, osobito među Amerikancima, takoreći već kulturni fenomen, skoro na razini kao Cuck Norris.
»Cold War«, u kojoj ulogu glavnog vokala preuzima Shaw, svojevrsna je mješavina klasičnih i ‘sintetičnih’ Styx s krepkim gitarskim fazama i bubnjarskim prijelazima te ‘nintendo’ pratnjom na sintetizatorima. Eksperimentiranje s tada inovativno obojenom sintetizatorskom tehnologijom bilo je u tom razdoblju iznimno popularno, pa im se s obzirom na to danas lako može štošta oprostiti. Zasladena DeYoungova ljubavna balada »Don’t Let It End«, koja sadrži sve značajke skladateljskog i pjevačkog pristupa tog legendarnog klavijaturista, bila je uz »Mr. Roboto« drugi hit singl s albuma. Unatoč saharinskom tekstu sadrži ugodnu melodiju predvođenu simfonijskim aranžmanima i epski refren, okrunjen nostalgičnim ambijentom, a i gitarske su harmonije ovaj put doista izvrsne.
Melodični rocker »High Time«, treći singl s albuma, još je jedno djelo srednjeg tempa koje sadrži i puhačke aranžmane, spada među manje nadahnute trenutke albuma, gdje najviše oduševljavaju odlične vokalne harmonije pod DeYoungovim zapovjedništvom. Utoliko zabavnije ispada naslovu primjereno udarni tvrdi rocker »Heavy Metal Poisoning«, Youngova vokalna parodija na lažni moralizam američkih vjerskih fanatika i navodne sotonističke subliminalne poruke u rocku. Epski refren popraćen je moćnim vokalnim harmonijama, masivnim bubnjarskim prijelazima i krepkim gitarskim rifom. Jedan od boljih trenutaka albuma je i epska power balada »Just Get Through This Night«, koja se otvara kao akustična dušerazdiralica na valovima klavira i pod Shawovim melodičnim pjevačkim zapovjedništvom sve dok ne uslijedi prijelaz u temperamentniju sekciju, gdje ne manjka ni gastronomska gitarska solaža.
»Double Life« još je jedan odličan tvrdi rocker koji bi se čak mogao označiti kao skriveni biser albuma, jer sadrži epske vokalne harmonije pod Youngovom gromoglasnom i Shawovom melodičnom vokalnom palicom te moćan gitarski rif, oplemenjen duhovitim aranžmanima na sintetizatorima i razigranim puhačima. »Haven’t We Been Here Before« još je jedna Shawova melodično rockerska balada s eteričnim aranžmanima na klaviru i akustičnoj gitari, gdje Styx ponovno demonstriraju svoje uvijek zapanjujuće majstorstvo epskih vokalnih harmonija. »Don’t Let It End (Reprise)« pomalo je nespretan završetak ovog konceptualnog dostignuća, jer se, kako kaže već njegov naslov, na njemu ponavlja središnji motiv pjesme »Don’t Let It End« pa i središnji motiv pjesme »Mr. Roboto« s promijenjenim tekstom i Shawom u pobjedničkoj ulozi glavnog vokala i konceptualne rock zvijezde Jonathana Chancea.
»Kilroy Was Here« je bez trunke sumnje u svoj svojoj konceptualnoj apsurdnosti najzabavniji eksperiment u povijesti legendarnih čikaških arena rockera, koji su na njemu obavili ritualno samoubojstvo pretencioznosti i na poprilično dugo vrijeme nestali s vrha američke melodične rock scene. To je najkontroverzniji album u povijesti Styxa, koji i danas izaziva brojne pomiješane osjećaje i burne rasprave među pristašama grupe i ima barem toliko protivnika koliko zagovornika. DeYoungov hiperpompozni koncept je u dobrom i lošem teret ovog inače glazbeno više nego solidnog dostignuća u kojem se bez problema može uživati ako ga se ne shvati preozbiljno. O tome što o ovom albumu misle preostali članovi grupe, to jest Shaw i Young, koji i dalje nastavljaju održavati ime Styx, najbolje govori podatak da nakon DeYoungova odlaska 1999. uživo nisu izveli nijednu skladbu s njega i toga se drže i danas.
Postava
Dennis DeYoung – klavijature, vokal kao Kilroy
Tommy Shaw – gitara, vokal kao Jonathan Chance
James Young – gitara, vokal kao Dr. Righteous
Chuck Panozzo – bas gitara, prateći vokal kao Lt. Vanish
John Panozzo – bubnjevi, prateći vokal kao Colonel Hyde
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dan Barber – rog
Steve Eisen – saksofonMike Halpin – rog
Michael Mossman – rog
Mark Ohlson – rog
Produkcija
Styx
Popis skladbi
1. Mr. Roboto
2. Cold War
3. Don’t Let It End
4. High Time
5. Heavy Metal Poisoning
6. Just Get Through This Night
7. Double Life
8. Haven’t We Been Here Before
9. Don’t Let It End (Reprise)
