King Crimson: Lizard
Izdavač: Island Records / Atlantic Records
Datum izdanja: 10. 12. 1970.
Produkcija: Robert Fripp & Peter Sinfield
Trajanje: 42.30 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.5/10
Sredinom 1970. King Crimson su se još uvijek nalazili u nezavidnom položaju koji je izazvao raspad njihove originalne postave, one koja je snimila legendarni debi »In the Court of The Crimson King« (1969). Od izvorne postave dotad su ostali samo gitarski čudak Robert Fripp i pjesnik, računalni i vizualni tehničar Peter Sinfield, koji su tada bili i (neformalni) ravnopravni vođe grupe. Fripp je tako brinuo o glavnim glazbenim idejama, kompozicijama i motivima, dok je Sinfield bdio prije svega nad lirskim i vizualnim aspektom grupe, iako se i on na ovom albumu počeo okušavati kao glazbenik sa svojom novom »igračkom« – VCS3 analognim sintesajzerom. Upravo je na »Lizard« suradnja dvojice umjetnika dosegnula vrhunac i urodila nekim od najboljih plodova u povijesti grupe. No, srećom nisu dugo ostali sami i u pomoć su im priskočili sami vrhunski glazbenici, među njima Frippov bivši školski kolega Gordon Haskell, koji je na vokalu i bas-gitari zamijenio Grega Lakea i koji je s grupom surađivao već na prethodnom albumu »In The Wake Of Poseidon« (1970) kao pjevač na ezoteričnoj baladi »Cadence And Cascade«. Mel Collins na saksofonu i flauti, koji je isto kao session glazbenik već svirao na prethodnom albumu, te odlični jazz fusion bubnjar Andy McCulloch (ex-Manfred Mann) također su sudjelovali kao novi službeni članovi grupe. Orkestralne, jazzerske aranžmane na albumu izvrsno su odsvirali prateći glazbenici Robin Miller (oboa, engleski rog), Mark Charig (kornet), Nick Evans (trombon) pod vodstvom jazz klavijaturista Keitha Tippetta (klavir), koji je također s grupom surađivao već na prethodnom albumu. Svi ti odlični glazbenici činili su sjajan okvir nove slike grupe, ali kao što se u njezinoj povijesti tako često događalo, ta inkarnacija nije dugo trajala i Haskell i McCulloch otišli su još prije izlaska ploče, navodno nezadovoljni daljnjim glazbenim smjerom grupe.
»Lizard« je bez sumnje najjazzerskiji album koji je grupa ikad napravila. Po mom mišljenju riječ je i o njihovom najzanemarenijem i najnerazumljivijem albumu kod većine fanova, ponajprije zbog iznimno raznolikih jazz fusion aranžmana koji ploču čine izuzetno kompleksnom, čak i za pojmove grupe. Upravo zato je »Lizard« možda čak njihov najkompleksniji i za prosječnog slušatelja prilično zahtjevan album. Tu kombinaciju elemenata jazz fusiona, canterburyja i iskonske pastoralne keltske atmosfere (pogotovo na naslovnoj skladbi) nisu ponovili ni na jednom sljedećem albumu i upravo zato je »Lizard« opet nešto posebno u njihovoj zbirci albuma te remek-djelo koje je tek nakon niza godina dobilo svoje pravo priznanje i mjesto među najboljim albumima grupe. Jazz fusion elementi dakle zauzimaju važan prostor na ovom albumu i svi ljubitelji tog žanra bit će oduševljeni, ništa manje nego fanovi simfonijskog progresivnog rocka. Sinfieldovi tekstovi na ovom albumu spadaju među njegove najbolje i sadrže neka od njegovih najmaštovitijih metafizičkih djela. Cijeli album ima neku tajanstvenu atmosferu, kakvog srednjovjekovnog skriptorija punog mističnih knjiga od kojih svaka za sebe priča jednu priču.
Energični uvodni »Cirkus« najpoznatija je skladba s albuma, koja se otvara tajanstvenim, gotovo šaptajućim Haskellovim vokalom prije nego što se prevali u, po atmosferi, gotovo »zlikovski« jeziv motiv odsviran na Frippovom melotronu. Stihovi se kroz skladbu dramatično prepleću oko spomenutog motiva, a Fripp sve to još podupire jednim od svojih najboljih dionica na akustičnoj gitari. Tome se pridružuje i neobuzdani Collinsov solo na saksofonu i cijela atmosfera do kraja postaje napeta. Uz metafizički, ali i iznimno sarkastičan Sinfieldov tekst o cirkusu, klaunovima i kameleonima, koji su metafora za korupciju nevinosti (skladba poručuje da je “život zapravo jedan veliki “cirkus”, pun takvih i onakvih klaunova koji stalno nose i mijenjaju maske”), ova skladba, koja završava kakofoničnim klimaksom instrumenata, nedvojbeno je jedna od klasika grupe.
Sljedeće dvije skladbe građene su na raštrkanom jazzerskom ritmu. Obje su pune sarkastičnog humora u tekstovima, a Haskellov je vokal na objema izobličen preko VCS3 efekta. »Indoor Games«, koja se temelji na odličnom jazz fusion ritmu, ima sjajan Sinfieldov tekst koji aludira na hedonizam moderne britanske aristokratske družbe. Haskellov manični smijeh na kraju skladbe doduše je zabavan, ali nakon višestrukog slušanja zna početi iritirati mnoge koji ne podnose iskreni “Zappin” humor. Kasnije je objasnio da je njegov smijeh izazvala nemogućnost razumijevanja Sinfieldova teksta, a time i otpjevavanja završnog stiha »hey ho«, koji mu je išao na živce.
»Happy Family« je još jedna avangardna jazz fusion skladba, čak i za pojmove ove grupe. Posvećena je raspadu The Beatles, što je vidljivo i iz Sinfieldova šaljivog teksta i s naslovnice albuma (pogledajte slovo I na naslovnici). Oni su u tekstu predstavljeni kao “Judas” (Paul McCartney), “Rufus” (Ringo Starr), “Silas” (George Harrison) i “Jonah” (John Lennon). Haskellov je vokal ovdje potpuno prožet VCS3 efektom i gotovo neprepoznatljiv. Skladba koja je po duhu srodna nekim jazzerskim radovima Franka Zappe.
Prelijepa romantična, srednjovjekovno trubadurska balada »Lady Of the Dancing Water« pravi je stilski kontrast u odnosu na prethodnu skladbu i zacijelo je najsvjetlija pjesma na ploči, sa sanjivim i romantičnim Haskellovim vokalom, Frippovom akustičnom gitarom i prekrasnom, melodičnom Collinsovom flautom. Jedna je od najljepših balada u povijesti grupe i dobrodošla priprema za veličanstveni finale koji slijedi. Smatram da je Haskell bio vrlo dobar pjevač na skladbama koje ne zahtijevaju toliko tehničke vještine, nego toplinu i emocionalnu izražajnost vokala. U grupi jednostavno nije dobio pravu priliku niti ostao dovoljno dugo da se afirmira kao basist i pjevač. Njegov se vokal tijekom godina tehnički znatno popravio i upravo posljednjih godina doživljava komercijalni uspjeh sa svojom solo karijerom.
Slijedi prava bajka za sve ljubitelje dobrog jazz fusiona. To je naslovni, više od 23-minutni bombastični super ep »Lizard«, koji je zacijelo najambicioznije djelo u povijesti grupe, a i najduža skladba koju je grupa ikad snimila. Podijeljen je na četiri sekcije i tri podsekcije. Sinfieldov metafizički tekst govori o kalvariji nekog legendarnog princa u službi »grimiznog kralja« Fridrika II. (povijesna osoba), koji se zajedno s križarima otpravlja u krvavi okršaj s Mongolima, a još prije bitke usput obračuna s »gušterom« (to jest zmajem). Uvodna sekcija epa »Prince Rupert Awakes« ima odličan glavni refren s posebnim gostom na glavnom vokalu, a to nije nitko drugi nego Jon Anderson (Yes), koji je upravo tada bezuspješno pokušavao namamiti Frippa da popuni prazno mjesto gitarista u Yes. Andersonov vokal je ovdje drugačiji, zvuči drugačije nego što smo navikli kod Yes. Nešto je tajanstveniji i u nižem registru te je za njegove pojmove čak lagano mračan, nikako anđeoski, ali zato ništa manje ezoteričan. Taj se njegov način pjevanja odlično uklapa u cijelu sekciju. Odličan Andersonov refren »Burn the bridges, burn the water-stake the lizard by the throat« nedvojbeno je jedan od najupečatljivijih u povijesti grupe. Zatim nastupa »folky« refren koji sadrži pljesak rukama i razigrani Andersonov vokal, koji u tren oka dočarava slavlje »vječnih veseljaka i djece sunca« Yes (u usporedbi s King Crimson). Bez sumnje, dio »Prince Rupert Awakes« zasigurno će se svidjeti fanovima obiju grupa. Uskoro dolazi izlaz na melotronu i puhačima, a ozračje opet postaje manje optimistično i tajanstveno. Rog Robina Millera najavljuje drugu sekciju epa, nazvanu »Bolero-The Peacock’s Tale«, koja je meni osobno najdraži dio cijele kompozicije. Čudesna orkestralna atmosfera i jazz fusion aranžmani koji se mjere s najboljim djelima tog žanra. Ovaj dio epa poligon je na kojem ostali umjetnici, to jest gostujući glazbenici Tippet, Miller, Charig i Evans, pokazuju svoje talente u najboljem svjetlu. Dok sviraju preko McCullochova ritma na bubnjevima, koji se temelji na elementima bolera, puhači zauzimaju velik prostor i stvaraju odlične jazzy solaže oko središnje teme. Zatim počinje treća sekcija »The Battle Of Glass Tears«, koja je podijeljena na tri podsekcije (Dawn Song, Last Skirmish, Prince Rupert’s Lament). »Dawn Song« otvara se engleskim rogom Robina Millera kojem se uskoro pridružuje Haskellov melankolični i mračni vokal. Stvara se tajanstvena i napeta atmosfera koja je najava početka bitke. Sljedeća podsekcija »Last Skirmish« prava je bitka puhača (Collins majstorski svira flautu), Frippova melotrona i McCullochovih bubnjeva i zacijelo je najviša instrumentalna točka epa, tijekom koje čak možemo čuti i središnji motiv iz »Cirkus«. Ako je »Last Skirmish« predstavljala sukob, »Prince Rupert’s Lamnet« predstavlja kraj krvavog okršaja, kad truplá trunu na polju i pokazuje se sva besmislenost bitke. Pogrebna ritam sekcija, poduprta puhačima, odgovara toj atmosferi, a kad Fripp naposljetku zasvira na električnoj gitari nakon što se veći dio albuma držao akustične, jasno je da se kompozicija bliži kraju. Fripp je odličan akustični gitarist i na svoj je način prava šteta što je godinama nakon izlaska ovog albuma počeo napuštati upotrebu akustične gitare, odnosno danas je uopće više ne koristi. »Big Top« je zaključak suite, a ujedno i zaključak albuma. Ima doista sarkastičan, karnevalski izlaz, kao da se netko namjerno ruga cijelom epu i već se temelji na samoparodiji. Možda ta završna parodija cilja na besmislenost cijele bitke i služi kao instrumentalni podsmijeh ljudskoj gluposti. Taj karnevalski motiv ujedno je zapravo promijenjeni, preoblikovani motiv koji predstavlja početak uvodnog »Cirkus« i krug je tako zatvoren.
Naslovnica albuma ponovno je odlična. Slova na naslovnici i na poleđini albuma tvore ime grupe u srednjovjekovnim ornamentima. To jest riječ »King« na poleđini albuma i »Crimson« na prednjoj strani. Svaka likovna tema u slovu pritom predstavlja jedan od Sinfieldovih lirskih koncepata, odnosno pojedinu skladbu na albumu.
»Lizard« je jedan od mojih najdražih albuma, ne samo King Crimson, nego progresivnog rocka općenito, koji će te pri svakom ponovnom slušanju nagraditi nečim novim. Najambiciozniji je i jedan od najboljih albuma grupe te album koji izuzetno nagrađuje nakon višestrukog slušanja. Aranžmana je naime toliko mnogo i toliko su raznoliki da mnoge čuješ tek nakon višestrukog slušanja. S obzirom na prve dvije ploče grupe, koje su si stilski još bile dosta slične, ovdje je vidljiv velik stilski skok. “Lizard” je album koji je potpuno drugačiji od prva dva albuma i potpuno drugačiji od svega što je grupa izdala poslije njega. Morale su proći brojne godine da se pokaže sva veličina ovog monumentalnog djela. Da su Richard Wagner i Miles Davis danas još živi te da su ikad surađivali, zacijelo bi tadašnju verziju King Crimson izabrali za svoj prateći bend.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Cirkus (including Entry Of The Chameleons) (6:28)
2. Indoor Games (5:41)
3. Happy Family (4:16)
4. Lady Of The Dancing Water (2:44)
5. Lizard:
– a. Prince Rupert Awakes (4:36)
– b. Bolero – The Peacock’s Tale (6:39)
– c. The Battle Of The Glass Tears (10:58)
I) Dawn Song
II) Last Skirmish
III) Prince Rupert’s Lament
– d. Big Top (1:13)
Postava:
Robert Fripp – gitara, Mellotron na skladbama br. 1, 2 i 5, sintesajzer, orgulje, elektronika
Mel Collins – flauta, saksofoni
Gordon Haskell – bas-gitara, vokal
Andy McCulloch – bubnjevi
Peter Sinfield – tekstovi, VCS3 sintesajzer na skladbama br. 2 i 3
Gostujući glazbenici:
Jon Anderson – vokal na “Prince Rupert Awakes”
Keith Tippet – klavir, električni klavir
Robin Miller – oboa, engleski rog
Mark Charig – kornet
Nick Evans – trombon
