Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum intervjua: 08.02.2009
Sat pokazuje 19.30. Prešli smo prag kluba Boogaloo i smjestili se na mekane fotelje u klupskoj dvorani. Naravno, švrljanje po dvorani u ovo doba, dok bendovi rade zvučne probe, nije dopušteno baš svakome, ali su nas na svim vratima očito debelo previdjeli. Čekamo Mannija Schmidta, gitarista skupine Grave Digger, koja večeras nastupa na spomenutom zagrebačkom mjestu. Grave Digger su dan prije već nastupili u Ljubljani i polako se približavaju kraju svoje trotjedne zimske turneje u prilog promociji novog studijskog albuma “Ballads of a Hangman“. Nakon zagrebačkog koncerta (RockLine reportaža OVDJE) čekaju ih još samo tri nastupa do kraja turneje.
Prođe nekih dvadesetak minuta i pojavi se simpatični gitarist, ljubazno nas odvede do “cateringa” na prvom katu i naloži nam da se ne mičemo ni pedalj ulijevo ili udesno. Usput nas počasti pićem i jelom za stolom na kojem su se u smjenama gostili Thilo Hermann i Stefan Arnold iz skupine Grave Digger, kao i članovi predgrupa Taletellers i Alestorm, te doda neka mu damo još desetak minuta da ugodi svoje gitare.
RockLine: Kako ide turneja, kakvi su dojmovi?
Manni: Ne baš najbolje, ali ni tako loše. Dosta je bendova u ovo vrijeme na turnejama kao i Grave Digger, npr. Axel Rudi Pell, Edguy, Kreator, Saxon. Prodaja albuma je trenutno prilično slaba. Ipak, sam osjećaj biti na ovoj turneji opet je jako dobar. Vani nam je novi album, a reakcije, odnosno odzivi publike na njega su fantastični.
RockLine: Mimo te činjenice nikako ne mogu proći, a jučer si na koncertu Grave Digger u Ljubljani na pozornici bio čak dvaput. Prvi put si na pozornicu izašao već sa Slovencima Lazy Bones (Lene kosti). Bilo je to jako zanimljivo iskustvo, zapravo si nas šokirao. Kako je do toga došlo?
Manni: Taj ružni pankrt koji sjedi nasuprot meni (pogledom uperenim u Milana Krušiča, pjevača Lenih kosti, op.p.) i koji je pjevač, ha, ha, ha, ha…
Manni:… moj je jako dobar prijatelj. Uvijek sam mu govorio: “Hej Milane, daj već jednom opet okupi svoje Lazy Bones.” Onda me prošle godine nazvao telefonom i rekao da su se ponovno okupili. Odgovorio sam mu: “Super! Ako ikad opet budemo svirali u Ljubljani, stavit ćemo vas na popis kao predgrupu našem svirci.” Učinio sam sve za to. Razgovarao sam s našim promotorom, booking agentom, zapravo sa svima, i potrudio sam se da se to omogući i skupini Lazy Bones. Dosta se bendova natjecalo za tu ulogu u Ljubljani, ali smo odbili sve i rekli im da će ovaj put prije nas u Ljubljani nastupiti Lazy Bones. Kad sam ih gledao ovako ispod pozornice tijekom njihova koncerta, Milan me toliko impresionirao, ha, ha, ha, ha…, da sam im se pridružio u izvedbi jedne od skladbi iz njihova repertoara.
RockLine: Osjećaj je bio fenomenalan.
Manni: Da. Ljudi ispod pozornice djelovali su prilično iznenađeno. Čak su i obje predgrupe koje prate Grave Digger na ovoj turneji, Alestorm i Taletellers, bile šokirane kad sam izašao na pozornicu s Lazy Bones.
RockLine: A što su na to rekli članovi Grave Digger?
Manni: Oh,… svi u Grave Digger poznaju Milana i njegovu ludu metal obitelj, ha, ha, ha… Znamo se već godinama. Zapravo je jučer među nama bilo nekakvo obiteljsko okupljanje. Cijeli se bend skupio u parteru i pratio nastup Lazy Bones. I jako smo se dobro zabavili.
RockLine: Upravo ste izdali novi studijski album “Ballads Of A Hangman”. Opet skinut do kosti, s otrovno naprijed usmjerenim riffovima …
Manni: Da. To nam je bio osnovni cilj.
RockLine: Kako se album razvijao? Kako je nastajao?
Manni: Najvažnija stvar na novom albumu je to što smo za nove skladbe dobili novog člana benda, još jednog gitarista. To je Thilo Hermann. Poznajemo se već niz godina. Nakon turneje “Liberty Or Death” osjetili smo potrebu za promjenom. Potrebu za nečim što bi nas ponovno nadahnulo. Sjetili smo se Thila. Poznajem ga od 1987. Naravno, prošlo je mnogo godina otkako smo se zadnji put vidjeli, pa je trebalo raspitivati se okolo i poprilično se namučiti da saznamo gdje čovjek danas živi, što radi i koji mu je broj telefona. Onda ga je Chris (Chris Boltendahl, pjevač Grave DIgger, op.p.) nazvao telefonom i upitao: “Hej, jesi li možda zainteresiran da se pridružiš bendu i vratiš se na glazbenu scenu?” Kad je Thilo 2000. napustio Running Wild, sredio je stan, obitelj, našao posao, itd… i osjećao je potrebu da se vrati glazbenom poslu. Bilo je pravo vrijeme i pristao je. Thilo je imao i nekoliko fantastičnih ideja koje smo iskoristili za novi album. Zajedno smo pisali materijal za nove pjesme Grave Digger. Zajedno smo spajali ideje i bilo je zanimljivo gledati što se na kraju razvilo iz toga i kako su skladbe rasle. Thilo je dao važan doprinos našem novom albumu.
RockLine: Dakle, Thilu ste od samog početka vjerovali da se čovjek dobro snalazi i na pozornici, pa je njegov dolazak u Grave Digger bio takoreći posve prirodan?
Manni: Zapravo da. Čista automatika za nas. Zajedno s nama odsvirao je tri “warm-up” nastupa u Njemačkoj. To je bilo prije dvije godine. Poslije je s nama nastupao po Južnoj Americi, u New Yorku… Onda smo počeli snimati album, a sada smo tu. S Thilom u bendu stvar odlično funkcionira.
RockLine: Manni, što te nadahnulo još kao klinca da uzmeš gitaru u ruke i odlučiš postati gitarist?
Manni: Još kao dijete stalno sam slušao radio i vrtio gumbe, tražio razne radijske postaje i konzumirao baš svu glazbu. A kad sam prvi put čuo Status Quo, imao sam nekih 11 ili 12 godina, rekao sam si: “Hej, ovo mi se jako sviđa! Te električne gitare i ta energija.” Dvije godine kasnije kupio sam gitaru i pokušavao po sluhu pratiti skladbe Status Quo. To je bilo prije trideset godina, tada nije bilo nikakvog interneta, zapravo sam tada sam učio svirati gitaru. Družio sam se s prijateljima, dolazili smo zajedno, zajedno vježbali, slušali ploče i pokušavali po sluhu uloviti što sviraju pa to onda i sami odsvirati na gitarama. Nakon Status Quo upoznao sam AC/DC, Scorpions, a bio je tu i blues, kao npr. Rory Galagher, Johnny Winter itd… Nadahnuće tražim u svim glazbenim žanrovima i ne koncentriram se samo na jedan glazbeni smjer. I danas slušam puno raznovrsne glazbe. Na turnejama, kad te heavy metal prati iz dana u dan, kad se tako voziš po raznim lokacijama autobusom, ležiš u krevetu u tour busu, uvijek pustim glazbu koja me opušta,…
RockLine: Dakle, ideja za nove riffove nikad ti ne nestane?
Manni: Nikad. Stalno mi u glavu dolaze razne ideje. Doma sam dobro pripremljen i ideje uvijek bilježim usput.
RockLine: Ti i Chris djelujete kao savršen par koji tjera Grave Digger naprijed.
Manni: Kad završimo album, izdamo ga i odvrti se turneja, krug se zatvori. Tako se ponovno nađemo na početku. Ali uvijek imam u rukavu nekoliko novih ideja koje izvučem iz džepa, pokažem Chrisu i sve se događa vrlo automatski. Ni previše se ne opterećujemo time, jer stvari među nama idu vrlo spontano, pogotovo što se tiče razumijevanja tko što misli, tko što nagovještava i slično…
RockLine: Ima li razlika kad s pozornice gledaš domaću njemačku publiku i kad gledaš publiku u ostatku Europe i na drugim kontinentima? Kako pojedine mase reagiraju, kako se odazivaju na koncertima Grave Digger?
Manni: Definitivno. Samo pogledajmo ova dva nastupa, u Ljubljani i danas u Zagrebu, na obje lokacije ljudi su presretni što smo stigli ovamo svirati. Npr. u Njemačkoj kad se pojavimo u Bochumu, tamo imaju klub Zeche, Hamburgu ili Münchenu, znaš, tamo je puno koncerata bendova naše branše. Svaki dan svira jedan takav bend. Tamo na koncert Grave DIgger dođu samo stvarno pravi fanovi našeg benda koji žele vidjeti samo Grave Digger. Ovdje izvan Njemačke pak se na našim koncertima ispod pozornice okupe svi ljubitelji heavy metala i zapravo ispod pozornice slave, riječ je o nekakvom slavlju, metalskom prazniku, i to je vrlo snažan osjećaj. Ipak, mase se razlikuju od prizorišta do prizorišta u skladu s mentalitetom.
RockLine: Vratimo se još malo na novu ploču “Ballads Of A Hangman”. Dojam je da ste je oslobodili simfonijskih elemenata prethodnika “Libery Or Death”. Djeluje puno više old school. Kako ti to doživljavaš?
Manni: Znaš, kad se bacimo na pisanje skladbi, o tome uopće ne razmišljamo. To je početak nekog procesa koji se razvija posve neovisno, nitko puno ne razmišlja o tome kako što mora zvučati. Zapravo ni ne znaš što nastaje, samo slijediš svoje osjećaje dok pišeš skladbe. Tek nakon pola godine, kad se taj proces nastajanja prvih sirovih snimki završi, možeš se nekako prvi put osvrnuti na to što si stvorio i dati neku vlastitu, osobnu analizu. Kad smo snimali “Liberty Or Death”, na određenim dijelovima trebalo nam je više gitara da bismo postigli puniji zvuk, npr. u uvodnoj skladbi tog albuma na pojedinim dijelovima složeno je zajedno po osam ili deset gitarskih dionica, snimljenih jedna na drugu. Sve te gitare sviraju malo drugačiju melodiju kako bismo postigli veći melodijski učinak, veću skladnost, ali s tim nije vrijedno uvijek pretjerivati. Stvar ne smije postati pretprodućirana. Problem bi bio već u tome što tako nešto kasnije ne bismo mogli ostvariti na pozornici. “Liberty Or Death” imao je zaista zanimljivu plejadu različito zvučećih gitara u linijama. Od posve čistih, crunchy, do distorziranih,…. Kad smo se bacili na album “Ballads Of A Hangman” i kad je proces pisanja bio završen i došlo je na red snimanje, prvo smo sjeli zajedno i dogovorili se da želimo zadržati iskonski karakter. Zvučnu kulisu pojedinih instrumenata na albumu rasporedili smo tako kao što bi je Grave Digger imali za svoj koncertni nastup. Okej, snimili smo nešto više vokala i gitara u srednjim registrima, ali to je bilo to. Ništa više . Nekoliko sitnica, kao npr. neznatan dodatak klavijatura na rijetkim dijelovima albuma. A ako bi me pitao kako će zvučati sljedeći album, mogu ti odgovoriti samo da nemam pojma.
RockLine: Imaš li ikakav plan da jednom izdaš i svoj solo album?
Manni: Ha, ha, ha… Ti stvarno sve znaš, brate moj. Osim u Grave Digger svirom i u bendu iz Hamburga imenom Übergas. Riječ je o njemačkom bendu, tekstovi su na njemačkom jeziku. Ne zvučimo baš kao Pantera, ali riječ je o modernije usmjerenom metalu. Što se mene tiče, i sam pišem skladbe za svoj samostalni studijski album, a skladbe će stilski biti nekakvo križanje blues rocka i heavy metala. Dakle, vidjet ćemo kako će se stvar odvijati. Imam par prijatelja koji mi pomažu u tome. Jedina stvar koja još nije fiksna je sve što se vrti oko sklapanja poslova. Kad se turneja s Grave Digger završi, podredit ću aktivnost tome da dovršim svoj samostalni studijski album.
RockLine: A hoćeš li ti pjevati na svom studijskom albumu?
Manni: Ne, ne. Imam pak dobrog prijatelja koji je vrlo dobar pjevač i… Vidjet ćemo što će se dogoditi.
RockLine: Kad sam posjetio tvoju službenu web stranicu, primijetio sam da se baviš posebnim konjičkom. Preradio si jednu od svojih gitara marke Dean, koju koristiš i na trenutnoj turneji s Grave Digger.
Manni: Oh, da, da. Znaš, jednobojne crne gitare djeluju mi strašno dosadno. S trupa te gitare skinuo sam baš sve elemente, uzeo alat u ruke i napravio nekoliko ogrebotina, tetovaža, zalijepio sam i Motorhead naljepnicu, ha, ha, ha…
RockLine: Dakle, sva ta aktivnost uz Grave Digger te nekako pokušava ispuniti. Pretpostavljam da si profesionalni glazbenik i da živiš od glazbe?
Manni: Da. Pa trudim se, ha, ha, ha…
RockLine: A planiraš li s Übergas ili s bendom koji će snimiti tvoj solo album u budućnosti probiti i na neku turneju?
Manni: Svakako. Cijela stvar s Grave Digger ne oduzima mi toliko vremena koliko se možda čini. Svi članovi uz Grave Digger bavimo se i hrpom drugih stvari. Grave Digger se tradicionalno fokusira samo na taj takozvani “pravi heavy metal”. Kao što rekoh, mene osobno privlače i drugi glazbeni žanrovi i smatram da je glazbeniku jako dobro da se okuša na više različitih glazbenih područja.
RockLine: Planirate li Grave Digger ovog ljeta i neke nastupe na festivalima?
Manni: Svakako. Promotori trenutno prate kako se prodaje naš novi album i koliko uspješno teče ova trenutna turneja. Onda će odlučiti koliko smo im zanimljivi. Ipak, već imamo potvrđene nastupe na nekim ovogodišnjim festivalima. Nekoliko manjih po Njemačkoj i recimo i na ovogodišnjem festivalu Gods Of Metal u Italiji.
RockLine: Do kraja su vam ostala samo još tri datuma. Češka, Belgija i zatim Bugarska. Posebno je fascinantan pogled na datumski slijed vaša zadnja dva nastupa. Hoće li biti problema da se dovezete iz belgijskog Vosselara do bugarske Sofije u samo jednom danu?
Manni: Znaš, trenutno svi osjećamo da su nam baterije malo ispražnjene. Turneja ide kraju i tada uvijek osjećamo da smo pomalo iscrpljeni. Ni ovaj put nije drugačije. U Sofiju ćemo letjeti avionom, tako da zapravo ta situacija za Grave Digger nije nikakva novost. Ali svi jedva čekamo da se vratimo kući svojim obiteljima.
RockLine: Super. Eto, to je to. Nemam više pitanja. Hvala ti na dragocjenom vremenu, a vama želim uspješan nastup večeras u Zagrebu i sretan put dalje.
Manni: Oh, hvala. Ako budeš imao još kakvo dodatno pitanje, nema problema, pošalji e-mailom nakon što se vratim s turneje.
Iskrena zahvala Milanu Krušiču iz sastava Lene kosti, koji je za RockLine omogućio intervju sa skupinom Grave Digger.
Galerija slika
