Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Videm (Udine) / Teatro Nuovo Giovanni da Udine / Italija
Datum koncerta: 09.02.2017
Broj posjetitelja: 800
Videmska dvorana Teatro nuovo Giovanni ugostila je u svojim njedrima glazbenu legendu svjetskog formata. Rick Wakeman, engleski klavijaturistički mag koji se proslavio ponajprije kao član progresivnorockovskih ikona Yes, još od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća spada među najtalentiranije, najizvornije, najkompetentnije i najkarizmatičnije osobnosti glazbenog svijeta. Uz Keitha Emersona, Jona Lorda, Tonyja Banksa i Richarda Wrighta čini elitu najcjenjenijih klavijaturista u povijesti rock glazbe. Wakeman, klasično školovani klavijaturist, ubrzo nakon što je na sebe skrenuo pozornost kao povremeni glazbenik i član progfolkrockovskih legendi Strawbs, proslavio se ponajprije svojim pionirskim radom na području uvođenja elektroničkih klavijatura, dok je u prvoj polovici sedamdesetih još i izdašno oduševljavao posebno inovativnim konceptom spajanja rock banda s klasičnim orkestrom i zborom. Rickova prva tri studijska albuma »The Six Wives of Henry VIII« (1973)«, »Journey to the Centre of the Earth« (1974) te »The Myths and Legends of King Arhur and the Knights of the Round Table« (1975) pomalo ironično su i danas njegovi najbolji, što je još zanimljivije kad znamo da je do sada izdao već više od sto samostalnih albuma.
Rick se ovaj put zaputio na kratku turneju naslova ‘Yet Another Evening With Rick Wakeman’, koja je ukupno obuhvaćala četiri datuma. Među njih je spadao i njegov nastup kod naših zapadnih susjeda u nadasve ugodnom okruženju dvorane Teatro nuovo Giovanni di Udine. Rick je za ovu priliku nastupio posve samostalno, dakle bez pratećeg banda, na velikom koncertnom klaviru Fazioli, pri čemu mu nisu trebale nikakve note jer svoja remek-djela zna odsvirati napamet, čak i da ga usred noći slučajno probude i podignu iz kreveta. Šćućerio se još uvijek izrazito karizmatični klavijaturistički velemajstor zabavljao nas je među stankama brojnim šaljivim dosjetkama kojih mu nikad nije nedostajalo, pa nije čudno što je svojedobno među sljedbenicima bio najpopularniji član Yes, dok je publiku na starije dane humorom zabavljao i u BBC-jevoj televizijskoj emisiji ‘Grumpy Old Men’. Ricku uopće nije bilo nezgodno priznati da su jedine talijanske riječi koje je tijekom godina naučio imena raznih vrsta špageta.
Druga stvar koju Rick uz glazbu najviše obožava jest povijest, koje se na svojim solo albumima više puta doticao, što je te večeri posebno spomenuo. S kultnog prvijenca odsvirao je s izuzetnim žarom i suptilnošću u nizu »Catherine of Aragon in »Jane Seymour«. Njegovo skladno sviranje tipki bilo je cijelo vrijeme prava poezija za uši i bilo je potpuno svejedno radi li se o klavirskoj interpretaciji opsežnog, kompleksnog epa s »The Myths and Legends of King Arthur and the Knights of the Round Table« ili o ‘obradi’ izvedbeno jednostavnijih klasika The Beatlesa. Rick nas je posebno oduševio izvedbom nezaboravnih rock klasika »Space Oddity« i »Life On Mars?«, kojima se prisjetio svog prerano preminulog prijatelja Davida Bowieja. Upravo je Bowie krajem šezdesetih Ricka potaknuo na to da svoje kompozicije prvo stvori za klavir. Bowie je naime slijedio logiku da ako neka kompozicija na klaviru zvuči dobro, onda će sigurno zvučati dobro i kad je odsviraju drugi instrumenti.
Naravno, Rick nije zaboravio ni na izvedbu nekih djela iz svog razdoblja s Yes, koje je u svojoj karijeri napustio čak pet puta. Te je večeri odabrao tri skladbe Yes, među kojima je pomalo iznenađujuće odsviran »The Meeting« s jedinog, istoimenog albuma projekta Anderson Bruford Wakeman Howe iz 1989. Nešto veći val oduševljenja izazvali su poznatiji evergreeni »And You And I« te »Wonderous Stories«, koji je u klavirskoj izvedbi ispao posebno zanimljivo. Majstorove interpretacije evergreena The Beatlesa »Help!« i »Eleanor Rigby« također su bile lijepo osvježenje te večeri, dok je vrhunac nastupa bila izvedba duljeg dijela iz epske poslastice »Journey to the Centre of the Earth«, kojom je Wakeman u velikom stilu zaključio regularni dio svog nastupa. Zapravo se prije bisa uopće nije otputio s pozornice, nego se pomalo našalio na račun tradicije obveznih bisova, nakon čega je izveo skladbu »Merlin the Magician«. U drugom bisu sve nas je pošteno iznenadio izvedbom »White Rock«, koja se nalazi na istoimenom albumu iz 1977. Spomenuti album bio je glazba za emisiju o zimskim olimpijskim igrama u austrijskom Innsbrucku, koje su održane 1976.
Jedan od najboljih klavijaturista svih vremena i na samostalnom nastupu u Vidmu pokazao je da je još uvijek klasa za sebe kad je riječ o klavirskim izvedbama nekih od najpopularnijih klasika iz njegove solo karijere te raznih evergreena iz povijesti rock glazbe. Unatoč tome što je majstor Wakeman nastupio posve samostalno bez pratećeg banda, pojedini standardi u isključivo klavirskom obliku predstavljali su nadasve ugodno i zanimljivo ambijentalno iskustvo u kojem smo silno uživali, iako je Wakemanov nastup po vizualnoj strani dakako bio sve prije nego zanimljiv. Dugog srebrnog plašta ovaj put nije bilo oko Rickovih ramena, a nakon dugogodišnjih bitaka s ovisnošću o alkoholu fizički se prilično ‘zapustio’, no barem su ruke ostale onaj dio njegova tijela na koji još uvijek može biti izuzetno ponosan. Rick je inače i u starijoj dobi još uvijek izuzetno aktivan solo glazbenik koji se povremeno rado late i raznih sporednih projekata. Njegova ponovna suradnja s Jonom Andersonom i Trevorom Rabinom opet je uzburkala osjećaje svih onih koji žale za ‘pravim’ Yes. Sljedeća Rickova turneja, koja će obuhvaćati deset datuma na britanskom tlu, bit će namijenjena promociji njegova novog albuma »Piano Variations« (2017), koji je postigao čak Rickov najbolji plasman na britanskim top-ljestvicama nakon 1975. i tako s komercijalne strane donio veliko iznenađenje i za njega i za brojne ljubitelje dobre glazbe.
Galerija slika
