Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Various Artists
Izdavač: Radio Študent
Izlazak: 2012
Trajanje: 49:25
Ocjena: 3/5
Pitanje koje se pri poimanju i raščlambi slovenske alternative neprestano postavlja u prvi plan jest: ima li slovenski prostor doista toliko svježine i udarnosti da svake godine od Radija Študent možemo dobiti takav izbor novih imena, koja bi šarolik lepezu žanrovskih ekscentričnosti neprestano podizala na višu razinu nego u prošlosti? S obzirom na to da se u prošlosti na natječaj svake godine prijavilo više od stotinu predstavljanja, nastupa i garažnih čudesa naše male države željnih svojih prvijenaca, odgovor mora biti svakako potvrdan, a iznimka nije ni ovogodišnji izbor, u koji su autori saželi šest novih, rijetko slušanih i svakako subverzivnih imena, s mišlju da je kvaliteta superiorna stvar selekcije najboljeg iz naših logova. Tako sam i ja novom uratku, pločici Klubski Maraton 12, pristupio s velikom mjerom optimističnih visokih očekivanja.
Na pločici se u svojem najboljem svjetlu predstavljaju mladići i djevojke koji potvrđuju da Sloveniji usprkos općoj ekonomskoj recesiji ne manjka obilja utjecaja koji tjeraju na redefiniranje pojma alternative, a najbučniji glazbeni meni ovogodišnje godine daje, barem na prvo slušanje, naslutiti da kvantiteta nije uvijek i preduvjet kvalitete slušanog, no istina je da svako uho ima svog slikara. Nakon entuzijastične popratnice koja je novu ploču ispratila na put po slovenskim klubovima, maratonci su se bacili na svoj posao na prilično nacifran i Radiju Študent zavičajan način, a kao prvi u mozak prodiru noiserski minimalistički zvukovi sastava iz mjesta Črni graben The Kojn. Dvojac koji čine bubnjar i vokalist Miha Ovca te gitarist Marko Kos podaje svoju viziju recimo temu artikuliranog buke na način koji je bio zamotan u sada već pokojnom sastavu Schnaps, a u kratkom je vremenu dvojac na inače selektivno slovensko tržište lansirao i svoj cjelovečernji prvijenac We Really Like Beautiful Flowers. Novija i dosad neobjavljena bila je uvodna skladba Gvišn, koja u nešto više od minute ispali četiri akorda, a u prilično izravnoj »balls out« pjesmi u prilično minimalističkoj manir predstavlja se osnovni recept grupe – malo akorda, DIY subverzivni revolt, sirova produkcija koja u svojoj težnji da ne zapadne u klišeje postane upravo takva – starinska, prljavo zaprašena konglomerat punkoidnog hardcorea u kojem ne manjka već slušanih fraza, a obećana svježina, humornost i pozitivizam ludosti pod tonom ispraznosti nekako se izgubi. Budući da se svaka skupina i ove godine predstavlja na pločici s dvije autorske skladbe, pri pisanju recenzije odabrat ću nešto drukčiji pristup – malo tematski povezaniji, a ne u suzvučju s kronološkim zbivanjem ploče. Prvi su ovaj put ujedno i zadnji, završni, a The Kojn s nešto rockovskijim završnim činom ploče, noiserskom skladbom Rabit Hell Hole, pokažu i malo, no da, pop stranu, a zvuči kao White Stripes na jako paranoičnom grunge tripu, stampedo bubnjeva i gitara razvije se u još prilično posrećen švic’n’rollovski blesavi krik za spasom, što ploči daje pečat o kojem ću malo više govoriti u završnom činu recenzije.
Kao drugi na pločici se predstavljaju svježi ljubljanski interpreti balkanskog novog vala. Kvartet Čao Portorož zapravo je jedno od ljepših iznenađenja ovogodišnje maratonske provjere pozornosti i čistoće slušnih kanala, a indie rockovski hommage beogradskim velikanima poput EKV-a i sličnih na optimističan način dobiva punkoidniji alternativni nastavak. Dijelom i zato što je grupa obilježena šarolikim genskim materijalom i kulturno širim dijapazonom ukusa te u cjelinu integriranih utjecaja. Poklon devedesetima uspijeva vokalistu i basistu Ivanu Kanu Mujezinoviću, gitaristima Gregoru Andolšku i Anžetu Petriču te bubnjaru Aljoši Cetinskem preobući u lijepo šaljivu kombinaciju Partibrejkersa i sub-popovske etike udarnog muziciranja, u kojem je srpsko-hrvatski milozvučni vokal u skladbi Ču taman pravi za provokaciju i mamljenje ušnih kanala. Anže je s druge strane stonerskiji prljav i gotovo potpuno nespojiv s prvom slušanom matricom, no zato si dečki za potpuno reinterpretiranje svoje glazbe te za izniman dobar balans zanimljivih gitarskih rifova, taman dovoljno drskog i prije svega sočnog basa zaslužuju punu pohvalu. Bubnjevi i vokal su malo premalo producirani, barem što se mog ukusa tiče, no Ivanov je vokal u svojoj zadimljenoj inkarnaciji taman dovoljno paranoidan da daje grupi poseban sjaj koji ovaj Maraton prokleto treba.
Tripoidnije lagane nijanse hipnotične improvizacijske neopterećenosti formom zavode s grupom Trus! i skladbom Whale Song u čudaškije vode. Trojac koji čine basistica Jelena Rusjan, sa sintisajzerom zvuka naoružani Boštjan Simon i bubnjar Peter Šuklar, ne pati od sindroma plesne euforičnosti, a garažom prožet pop koketira s punkom grupe Elastica, alternativnim uzorcima prekmurskih Manul, a među reference mladić i djevojka ubrajaju i Škrip Orkestra, Vanilla Riot i Kombo Zlatka Kaučiča. Što to govori o grupi? Ništa, ako smo iskreni, jer su više nego formalnoj estetici predani eksperimentiranju uživo, a pištanje sintisajzera možda bi trebalo još poneko gitarsko pojačanje, jer je minimalistički jamajčanski rastafarijanski trip (barem vokalizacija teži za ya man artikuliranjem) više artistički predanost frakcionalizaciji zvuka nego podavanju nekih smislenih parola, no unatoč tome Trus! su krasan čin koji uvjetno čak i iznenadi. I deveta skladba glazbene tlačenke, lagani Tenderness, pada u kontekst lijepo i neusiljeno, no nikako neke jake nadmoći tu nema. Ne kao kod grupa poput Sphericube, Coma Stereo i sličnih te meni dražih izleta u sfere sonično nečuvenog. Trus! su bliži dječjoj igri i ponavljajućoj hipnozi nego nekom trip hoperskom lansiranju u svemir galaktičkih maglica ili čega sličnog …
Timo Chinala s druge strane kladi se na provjereniji break beatovski recept te na one man elektronsko poigravanje zvukovima. Iza pseudonima krije se prekmurski producent Timotej Bertalanič, a već skladba No Good ističe da je u prekmurskim logovima uz organsko alter muziciranje doma i silikonskiji zvuk masnog basiranja te dubovskih odnosno dubstepovskih odgovora u fizikom prožetom svijetu. Timo Chinala održava vezu sa starom elektronikom, sjećanje na Snap i u devedesetima prokleto izlizane štikle s MTV kanala bizarno se uvlači u sjećanje, a skladbe na neki sasvim čudan način tjeraju na ljuljanje, ali ne i na ples, svakako pak posve uvjerljivo otapaju metriku za mjerenje vremena, a među repetitivnim poigravanjem ritmom, debelim basovima i semplovima dosada mononukleidnom zapisu glazbene vizije jednog jedinog čovjeka ne može se predbaciti dosadnost. I druga najduža skladba pločice, komad naslovljen The Sound Of You Walking Away, slijedi ustaljenu težnju za zvučnim perfekcionizmom, a Timo Chinala dodaje u reaktivnu smjesu zamračenog elektra sve – uz plohe, odjeke, degradirani bas i grmljavinu i potpunu ravnotežu u svim gradivnim elementima, a klupski obojen trans, svemu perfekcionizmu usprkos, više se nego na ovoj pločici sluša uz veze s DJ smetanom obalne Ambasade nego u heksagramu imena koja obećavaju svakako manje sofisticiranu glazbu, ako smijem biti malo sarkastičan.
Nakon anorganskog ispusta tjelesnih sokova i otvaranja svih podsvjesnih ventila te nakon što je u mošnji ponestalo brušenijih briljanata na pločici (barem što se elektronike tiče), u svoj komadić pogače proždrljivo zagrizu manje impresivnoj elektronici Foe Spre Glass Om. Navodno oduševljeni elektro aktualijama predstavljaju se braća Dejan na gitari, uz sint i ritam mašinu te basist Denis Ilješ zajedno s gitaristom Milošem Skakićem bolje rečeno ubogu predstavu industriala na Laibach način. Ne obazirući se na činjenicu da je vrijeme zlato, isprepleću se na ponavljajućoj ritmici koju bi, naravno u dopunjenijoj i obogaćenijoj verziji, pripisali Trickyju i Massive Attack, a slovenska verzija triphopa ruralno je izbrazdana i prokleto iritantna. Puno je nepotrebnog balasta i naklapanja kojem nikako da dođe kraj. Ni skladba Really ni Favour ne daju glazbi višu predstavu, a mračnjački nadrogirani techno gotski je destruktivan i pesimističan. Trojac kormilari svoj put labirintima idejnog razmatanja nespretno i s osjećajem usporedivim s elegancijom slonova u trgovini porculanom, svakako pak, da, Foe Spre Glass Om su na svoj dementni način doista nešto posebno, slažem se!
Nakon poštene doze odvajala slijedi malo opuštanja u domišljatijem smjeru, a spasitelji dobrog ukusa su nadareni dečki iz Novog mesta i Ljubljane. Rok Zalokar Trio gravitira između središnjoslovenske metropole i dolenjske prijestolnice, a nakon samo godinu dana zajedničkog stvaranja idejni otac sastava, klavijaturist Rok Zalokar, basist Dejan Hudoklin i bubnjar Jože Cesar posjeduju izniman osjećaj za zajedničku improvizaciju, a krhka ravnoteža svih gradivnih elemenata ni u jednom činu skladbe Snežna gmota ne prevagne u destruktivno uništenje lijepog. Simetrija klupskog jazziranja, poigravanja standardima i ritmikom, a prije svega s činjenicom da je pri izlaganju klavira utoliko slišnija svaka greška u međusobnoj kemiji glazbenika, dečki su uspješno razvili neverbalnu komunikaciju koja odražava stare prekaljene mačke u zadimljenim klubovima s crnačkom glazbom. Ne manjka ni hipnotičnijih trenutaka, jer je drugi čin, skladba Snežna gmota II, još zasoljenija i po karakteru manje obasjana optimističnim svjetlom, a bas u Dejanovim rukama lijepo zazvuči i kao solistički instrument. Sjećanje na sastave poput Weather Report (ali bez sintisajzera i optimističnijih podtonova, a možda se negdje u pozadini čuje tračak oduševljenja Jacom Pastoriusom), Mahavishnu Orchestra (ili više Billyja Cobhama u skladbi Heather) te klavirski obojene Japance Mouse On The Keys odmah oživi, ali ovaj put takve reference ne ubrajam u minus. Naravno, sentimentalna nota Roku Zalokaru i društvu posve je svojstvena i moram priznati da su unatoč mladim godinama pravi virtuozi u svom poslu. A tko zna – možda im to ove godine na svoj neobičan način donese čak i pobjedu na ovogodišnjem maratonu? Sve ovisi o rasporedu zvijezda i tračku dobrog ukusa među žirantima …
Upravo s najboljim od najboljeg uspio sam se tako probiti do dna tajni ovaj put već dvanaestog maratonskog Klubskog Maratona, no moram priznati da ovaj put nikakvih jakih iznimnih dosega ili revolucionarnih otkrovenja nije bilo moguće zamijetiti. Usprkos svemu, dvanaesti je čin ostavio dovoljno prostora za daljnja poboljšanja i nadogradnje, standardno bih ponovio već iskazano mišljenje. Žetva slušanog mogla bi biti sljedeće godine još bolja i prije svega sonično udarnija, a larpurlartizam može svoje mjesto prepustiti i malo sočnijim i sadržajno punijim plodovima slovenskog sada poplavljenog podzemlja. Dobrih imena ne bi smjelo nedostajati, a nema potrebe da se u želji za samodokazivanjem i vječnom subverzivnom mokrenju uz vjetar u trinaestom još produbljuje jaz između dobro artikulirane i domišljene ideje te opskurnijih besmislenih ideja koje bi trebale još malo vremena za sazrijevanje i unutarnju evoluciju koja daje pojedinim integralnim dijelovima mogućnost za dugotrajniji opstanak, jer je nakon maratona po slovenskoj klupskoj utrobi potrebno unaprijed omogućiti si još poneki skok izvan okvira našeg usko mentalnog svinjca. A za tu igru i taj ples neki ovogodišnji nominirani još nisu posve spremni, što je, apsolutno, stvar samo mog osobnog i pogrešivog mišljenja i ukusa …
Postava
FOE SPRE GLASS OM:
Dejan Ilješ – gitara, sinti, bubnjevi, ritam mašina
Denis ilješ – bas
Miloš Skakić – gitara
THE KOJN:
Miha Ovca – bubnjevi, glas
Marko Kos – gitara, glas
TIMO CHINALA:
Timotej Bertalanič – miksete, semplovi, sint
ČAO PORTOROŽ:
Ivan Kan Mujezinović – bas, vokal
Gregor Andolšek – gitara, vokal
Anže Petrič – gitara
Aljoša Cetinski – bubnjevi, krik
TRUS!:
Jelena Rusjan – bas, vokal
Boštjan Simon – sint
Peter Šuklar – bubnjevi
ROK ZALOKAR TRIO:
Rok Zalokar – klavir
Dejan Hudoklin – bas
Jože Cesar – bubnjevi
Produkcija
Samo Pavlica, Jure Vlahovič, Marko Trstenjak, Andrej Kocan, Timotej Bertalanič
Popis skladbi
- KM 12 – Popotnica
- The Kojn – Gvišn
- Čao Portorož – Ču
- Trus! – Whale Song
- Timo Chinala – No Good (Dub Version)
- Foe Spre Glass Om – Really
- Rok Zalokar Trio – Snežna Gmota I
- Rok Zalokra Trio – Snežna Gmota II
- Trus – Tenderness
- Timo Chinala – The Sound Of You Walking Away
- Foe Spre Glass Om – Favour
- Čao Portorož – Anže
- The Kojn – Rabit Hell Hole
