Izvođač: Magma
Izdavač: Seventh Records
Izdanje: 2004
Ocjena: 4.9/5
Magma više od dva desetljeća nije izdala nijedan studijski album, a onda su 2004. objavili da izdaju novu ploču. Kohntarkosz Anteria skladan je još prije tri desetljeća, ali Christian Vander jednostavno nije našao vremena da ga izda. Budući da je trebalo tako dugo da album izađe i tako dugo da ga snime, spontano se nameće pitanje: je li se isplatilo čekati?
Odmah mogu reći da nemam nikakvih dvojbi oko odgovora. Album je vrijedio svakog truda, a možda je čak i bolje što su toliko čekali prije snimanja. Ovim izdanjem Magma se vratila punom parom. Vander svoje obožavatelje opet iznenađuje, jer album ponovno ne zvuči nalik prethodnicima. Ovaj put se čudesni bubnjar odlučio za pristup koji veću težinu daje vokalima. Taj inovativni skladatelj okupio je oko sebe potpuno novu ekipu, a od stare garde ostala mu je samo supruga. Poznato prezime pojavljuje se i u obliku brata i sestre Paganotti, djece znamenitog Magminog basista Bernarda Paganottija. Vander je opet odlučio upotrijebiti čak dva klavijaturista. Pozvao je i novog basista i gitarista te još jednu pjevačicu, ali je odlučio da ovaj put neće koristiti puhače. Što se instrumenata tiče, to je dakle poprilično okrnjena verzija Magme, no pet pjevača koji čine neku vrstu mini zbora više nego nadoknađuje svaki manjak koji bi se mogao primijetiti.
Već od prvih sekundi prvog dijela ovaj album nagovještava blaženstvo kojim će nas blagosloviti. Iznenađujuće je koliko lijepo melodično i pristupačno zvuči od samog početka. Strukturno je gotovo sličniji simfonijskim izdanjima, jer ima manje dugih napjeva i ponavljanja. Prije nego što sam čuo KA, prilično dobro sam poznavao sve njihove studijske albume, ali na ovako nešto nisam bio spreman. Album te od početka čvrsto zgrabi i nikad te ne ispusti iz ruku. Kombinacije melodija i organiziranih struktura (osobito u vokalnim dijelovima) zaslužne su što neprestano osjećam žmarce po koži. Svejedno hipnotizira li te Stella svojim nježnim, osjetilnim, gotovo sirenskim glasom, Antoine Paganotti, čiji je stil agresivniji, ili te zaokupi cijeli zbor. Popuštanja nema ni na tren, stalno se nešto događa. Taj prvi dio vjerojatno je najkonzistentniji od sva tri.
Drugi dio počinje ponavljanjem uvodne teme s ploče Kohntarkosz. No to traje samo kratko. Zatim se rađa potpuno nova neman. Skladba prolazi kroz nekoliko stadija: od agresivnog do lijepog i hipnotičnog. Glavnina ovog dijela izgrađena je oko ritualnog napjeva: “wiwi wowo sehndo.” Jedina zamjerka koju imam na ovaj dio jest da se taj napjev ponovi koji put previše. No to se od Magme već očekuje. Riječ je o grupi koja puno pažnje posvećuje repetitivnim napjevima i hipnotiziranju slušatelja. Ali kod njih se uvijek radi o raznim varijacijama koje se isprva možda uopće ne primjećuju, no što ih češće čuješ, to jasnije postaje da nije sve tako jednostavno i jednolično kao što se čini. Preokreti su profinjeni i nisu toliko očiti, ali su nedvojbeno prisutni. Melodije u ovom dijelu možda su još za nijansu bolje nego u prvom (ako je to uopće moguće), ali zbog previše ponavljanja prvi dio i dalje ostaje više rangiran.
Za kraj slijedi zaključak ovog dugog putovanja svijetom Kobaie. Treći dio jedini je na albumu s dužom instrumentalnom pasažom. Najprije imamo čast čuti dug uvod na električnom klaviru Fender Rhodes, koji se možda malo odužio. Nakon prvog vokalnog dijela slijedi još jedan kraći klavirski interludij koji se iznenada prebaci u pravi početak skladbe. Slijedi možda osam minuta najbolje glazbe koju sam ikad čuo. Ima sve: od Antoineovih odličnih solo dionica do Stelline emotivne reakcije. Kasnije se pridružuje i Christian, koji otpjeva svoju najbolju vokalnu melodiju. Posljednjih nekoliko minuta opet je repetitivnije, s raznim varijacijama na riječ “Alleluyah”. No ni približno ti ne može dosaditi, jer je sve skupa poprilično hipnotično. U trećem dijelu čuje se kratak odsječak iz Theusz Hamtaahk (Retrospektiw I-II), a na kraju albuma svi zajedno otpjevaju oproštajni redak s albuma Kobaia: “Hoi Hamtai, Sim Rim Hamtai”.
Album je jednostavno izvrstan i pedeset minuta prođe u tren oka. Vokalni aranžmani toliko su nevjerojatni da se ponekad učini kao da slušaš pedeset pjevača, a ne pet. Katkad vokalisti istovremeno pjevaju tri ili čak četiri različite melodije, a opet ništa ne zvuči kakofonično ni zbunjujuće. Sve se tako lijepo uklopi i glazba lako teče. Mogao bih beskonačno hvaliti odlične vokalne aranžmane i izvedbu tih melodija, ali i ostali članovi zaslužuju spomen. Naravno, najprepoznatljiviji je šef, Christian Vander, sa svojim munjevitim bubnjanjem. Ali kod njega ne ide samo o brzini. Kad treba, zna svirati tihe i spore dijelove, ponekad mu uopće ne treba svirati, a u pojedinim trenucima eksplodira divljim jazzističkim upadima. Isto tako zna stati pred mikrofon i zapjevati svojim specifičnim glasom. Vjerojatno će mnogi biti presretni što ovaj put sa svojom vokalnom tehnikom nimalo ne eksperimentira, nego se posve usredotoči na estetiku. Nema vrištanja, vriskanja, a nema ni iznimno visokog falseta. Svi ti elementi meni nikad nisu smetali, ali mi uopće ne nedostaju. Njegov vokal za mene već dugo spada među najbolje uopće. S godinama mu se glas nije nimalo pogoršao, nego je, ako što, postao još bolji. U postavi su dva klavijaturista koji svoj posao obavljaju vrlo precizno. Možda zaista nisu najizloženiji, ali je njihova zadaća vrlo važna kad je riječ o pratnji vokala. Bas je opet vrlo dinamičan. Možda nije tako moćan kao Topov ili Paganottijev, ali je za ovaj album primjeren. I James MacGaw na gitari važna je akvizicija. Uglavnom više prati zbor, ali koji put mu se ponudi i prilika za solaže, a on je rado iskoristi.
Iako ovaj album ne zvuči kao nijedno drugo izdanje ove postave, i dalje zadržava tipične sastojke koji čine Magmu. Oni koji su njezini gorljivi sljedbenici gutat će svaku sekundu, a ploča bi bila prikladna i za sve one koji grupu ne poznaju, ali bi je željeli upoznati. Glazba je puno pristupačnija nego ikad, ali i raznolikija. Doduše, ponavljaju se neke teme s prijašnjih ploča, ali ti su trenuci vrlo kratki i praktički neprimjetni. Produkcija je vrlo nova i uglačana, ali nema veze. Magma nove tehnike koristi sebi u prilog i samo još više obogaćuje ionako prekrasan zvuk. Nisam neki veliki pobornik novih produkcijskih pristupa, ali ovaj put riječ je o nenadmašnom uspjehu. Glazba je božanska i u njoj gotovo ne nalazim loših strana. Kohntarkosz Anteria jedan je od onih albuma koji me svih pedeset minuta drži u ekstazi i ni na trenutak ne popušta. Vjerojatno je čak i najbolji album u mojoj zbirci.
Postava
Stella Vander – vokal, udaraljke
Isabelle Feuillebois – vokal
Himiko Paganotti – vokal
Antoine Paganotti – vokal
James Mac Gaw – gitara
Emmanuel Borghi – klavir, Fender Rhodes
Frédéric d’Oelsnitz – Fender Rhodes
Philippe Bussonnet – bas
Christian Vander – bubnjevi, vokal, udaraljke
Produkcija
Magma
Popis pjesama
1. K.A I 11:12
2. K.A II 15:53
3. K.A III 21:43
Trajanje albuma: 48:49
