Mjesto: Rockhouse / Salzburg / Austrija
Datum koncerta: 09.12.2007
Broj posjetitelja: 450
Cijena karte: 28,00€ / 30,00€
Moj veliki ego bio je neizmjerno povrijeđen kad sam saznao da su Gotthard zbog bolesti pjevača Stevea Leeja otkazali sve koncerte po Italiji u prosincu 2007., pa sam se odmah nakon posla istog dana odlučio otići lizati rane u Salzburg, na koncertno slavlje s legendarnim utemeljiteljima n.w.o.b.h.m.-a, Saxon! Kako vožnja od 300km iz Ljubljane (samo) u jednom smjeru posve sam baš i nije najzabavnija, čovjek u takvim slučajevima počne ispitivati bližu okolinu o mogućnosti sudjelovanja u toj ludoj “ad hoc” ekspediciji. Sretne zvijezde me ni ovaj put nisu ostavile na cjedilu pa je dvojac s vozačem točno u 17.20 krenuo iz Domžala i sretno preturio sve oluje na putu, osobito one ekspresne “na čučanj” i pružanje jedne od obiju ruku u toaletnim prostorijama tijekom vožnje.
Pred Saxon su nastupila dva predbenda njemačkog podrijetla: Pharao, ponovno okupljeni, koji su predstavljali dvostruki kompilacijski album Anthology, izdan prošle godine, i Evidence One, sa svježim studijskim albumom “The Sky Is The Limit” (2007) . Pharao nažalost moje uši i oči nisu dočekale ni ugledale, jer sam u Salzburg osobnim automobilom stigao tek u 20.30, dvoranu smo sa suputnikom prekoračili malo prije devet i za rep uhvatili nastup šminkera Evidence One, koji su pratili Saxon na turneji još 2003. zimi. Poslušao sam dvije završne skladbe. Bend je ponudio kvalitetan zvuk i visok stupanj rutinske uigranosti, a pjevač je naravno u kićenju i pokretima mačizma pomeo konkurenciju u dvorani, što naravno spada uz varijantu glam hard rocka koju bend njeguje. Simpatično početno zagrijavanje koje je dokazalo da su dečki otkako sam ih gledao zimi 2003. u Njemačkoj prilično napredovali, iako ovaj put teže dajem objektivniju ocjenu njihova nastupa, jer sam uhvatio samo zadnjih 10 minuta nastupa Evidence One!
SAXON: 21.30- 23.15
Legende, nismo se vidjeli već tri godine! Hja, trebalo je provjeriti u kakvom ste stanju. Koliko ste dotrajali, koliko regenerirani, kolika je razina očuvanosti vaše sceničke poskočnosti itd… No šalu na stranu, idemo na činjenice! Saxon su ovog proljeća izdali novi studijski album “The Inner Sanctum” (2007) – RockLine recenziju pročitaj OVDJE. I prvom skladbom tog albuma, očekivano, počeo je i koncert. Pogled na scensku opremu benda bio je sljedeći. Starješina i vođa, kremeniti i nezamjenjivi Biff Biford, sada je bogatiji za poveliku podbradak i ovaj put na pozornicu nije umarširao u dugom kožnom kaputu, što je bilo obilježje lijepog niza proteklih godina; na sebi je imao majicu s otiskom ploče “Unleash the Beast” (1997), a na leđima je velikim crvenim slovima pisalo “Unleash Your Beast”, što je bio znak za opći alarm! Spandex osamdesetih odavno je zamijenila pripijena izlizana koža, što znači da striček Biff, usprkos svojim kasnim pedesetima, ispod pojasa još vrlo uspješno pazi na vitku liniju. Paul Quinn prerastao je kompleks ćelavosti i odbacio krpastu kapu, stavio zavodljivo zatamnjene naočalice metroseksualaca i zapalio sviranjem kako zna i može samo on. Quinn je naprosto jedan od stupova Saxon i uz Biffa je njegova gitara sa solažama pravi zaštitni znak benda. Scarrat i Carter ostaju nepromijenjeni, dok je bilo silno lijepo ponovno pozdraviti u redovima Saxon povratnika, bubnjara Nigela Glocklera!
Bend je ponudio svoj poznati scenski nastup. Zarutiniran, školski uigran. Uz poznatu nepredvidljivost sviranja repertoara. Saxon su naime poznati po tome da ih na koncertima nije teško izazivati glazbenim željama, znaju odsvirati praktički cijeli repertoar, koji po svim tim godinama nikako nije mršav. Unatoč tome u Salzburg su došli prvenstveno “na veliko” predstavljati svoj novi album. U repertoar su uključili ukupno čak šest skladbi s posljednje ploče “The Inner Sanctum”. Ako tome pribrojiš još dvije s “Lionheart” (2004), ostaje mjesta za legendarne klasike samo još na 11 mjesta (odbivši solo na gitari). Dakle i ovaj se izvještaj na ovoj točki već odvija pod teretom sličnih zaključaka koje je ocrtao nedavni koncert Motorhead u Münchenu. Legende čuvaju snagu. Zasitili su se sviranja starog repertoara, nove ploče im se jako sviđaju, sve je više punila u kojima Biff potiče mnoštvo na “Oh-Oh-Oh-Oh” “singalong” pjevanje, dodatno standardno punilo je gitarska solaža postavljena na otvaranje drugog bisa, što je stalnica benda već nekoliko godina. Biff se nekoliko puta pošteno slomio u visokoj sekvenci, kad je čujno počeo grgutati iz grla u stihovima. Nema što, godine prolaze šutke i ostavljaju određene bore. Ali čovjek je iskusan kao malo tko u njegovu poslu, odlično blefira i godi svojim karizmatičnim scenskim nastupom, koji je 95% karizme cijelih Saxon. Pa i u 2007.! Biff se preznojio koliko se god preznojiti može! Tko je prvi put gledao Saxon, i ovaj je put samo zjapio i vjerojatno još dugo nakon koncerta nije došao k sebi. Momci su eksplozivni koliko god mogu biti! Bez brige!
Mali prostor dvorane doslovno je gorio pod težinom i snagom scenske rasvjete. Saxon su se kupali u magli kroz koju je probijala uglavnom crvena scenska rasvjeta. Kad god bi reflektori zasjali u punini, buknuo bi val topline do 10m od pozornice, gdje sam stajao na lijevoj strani. Zvuk je bio donekle razglašen do 747 (Strangers In The Night), koja je prava udarna pola-balada, u kojoj se zvuk dade dotjerati na optimum, što je tehničarima i uspjelo. Isprva se Biffa slabije čulo, a bubnjevi su bili prebučni. Od skladbe 747 imali smo “mir” što se tiče zvučne slike benda! Za razliku od Biffa, koji više ne može najteže sekvence otpjevati optimalno, ostali četverac izveo je materijal bez greške. I Scarrat i Quinn briljirali su u svojim solažama, tercnim harmonijama, u prijelazima, u završecima, u uvodnim dijelovima. Bez greške. Carter pak ostaje najdivlja saxonovska zvijer na pozornici. Opet je s njega curilo u mlazovima. Glockler se opet odlično uklopio među stare kompanjone i dao svoj optimum. Dakle s te strane nema se baš na što previše žaliti. Nastup Saxon ti nabere guščju kožu i u 2007. kao od šale.
Posebno su zapalile klasike odnosno standardi benda, bez kojih je za Saxon bolje da se na pozornici uopće ne pojave, dakle: Strong Arm Of The Law, Crusader, 747 (Strangers In The Night), Heavy Metal Thunder, Motorcycle Man, Princess Of The Night i jedina prava (izgubljena i pronađena) cvjetica koncerta, skladba To Hell And Back Again s legendarnog albuma “Strong Arm Of The Law”, kojom su Saxon priredili najljepši dar vjernim obožavateljima benda. Pravo sam odahnuo usred inače jurišne navale skladbi s nove ploče. Dakle, Saxon i dalje najviše pale na pozornici sa starim repertoarom iz osamdesetih. Naravno, začinili su nastup opakom Dogs Of War i razvratnom posvetom Jerryju Leeju Lewisu, Solid Ball Of Rock, uz koje se svijet u dvorani pošteno otkačio, ali primat je daleko iznad svega nosila izvedba starih klasika.
Austrijanci su ispali krajnje zahvalna i disciplinirana publika. Uz izuzetak 10 mladića koji su još lovili punoljetnost osobnih iskaznica i kojima su se koljena pošteno šibala pod težinom alkoholnih derivata – ti su momci u prvom redu pravili veću galamu i guranjem djelovali dosadno – ostatak dvorane, sve do mikserskog stola na kraju (do cca 30m od pozornice), nagrađivao je skladbe gromoglasnim pljeskom. Kad god bi se Biff prihvatio podjarivanja publike, ona mu je vraćala energiju visoko podignutim rukama i pjevanjem singalong refrena, što je izazivalo trenutke magičnosti koncerta! Onih nekoliko alkoholom raspaljenih čvoraka u prvom redu Biff je dodatno podjarivao tako da ih je hranio trzalicama. Kad god je htio izmamiti iz njih još više kinetizma, bacio bi, kao mamica usred Prešernova trga u Ljubljani koja hrani golubove kruhom, trzalicu ili dvije među njih i ispod pozornice bi ruke i noge samo frcale u zrak! Taj Biff je pravi lisac, nema što.
Saxon su u ukupnom zbroju ovaj put ipak malo razočarali. Krivci za to bili su setlista i barem 15 minuta skraćen nastup. Redovni dio završio je naime već nakon 65 minuta. Halo? Dečki su jako opterećeni favoriziranjem novog albuma, kojim su zaključili čak i svoj nastup, kad su se za kraj prihvatili izvedbe Ashes To Ashes, što definitivno ne spada među nastupe, pogotovo ako posjeduješ pedigre legendi s punom torbom klasika u rukavu! Neukusno!
Mogu zaključiti da nitko tko ovaj put nije posjetio Saxon u Salzburgu nije baš puno propustio, osim ako ih nikad nije vidio. To je naime obveza. Barem jednom u životu, kao npr. Motorhead ili Iron Maiden. Saxon su dovoljno očuvani, još su uvijek dovoljno ludi i sijeku punom parom dovoljno da su potpuno uvjerljivi u svakoj točki nastupa. Klasike su u živo superiorno plemenite, a u uspravnoj erekciji ih još uvijek drži Biffov poznati vokalni pečat. Ovaj put su nas legende poslale žedne preko vode upravo zato što je tih klasika bilo poprilično premalo i mogu se samo nadati da će dečki do sljedeće turneje što poduzeti u vezi s tim. Pač treba uzeti u obzir činjenicu da se godine Biffu, kao središnjoj figuri na kojoj kod Saxon sve stoji, ipak već poznaju!
Setlista
1. Steel Of Grace
2. Dogs Of War
3. Let Me Feel Your Power
4. 747 (Strangers In The Night)
5. To Hell And Back Again
6. Red Star Falling
7. Witchfinder General
8. Strong Arm Of The Law
9. Crusader
10. Man And Machine
11. Heavy Metal Thunder
12. Motorcycle Man
13. I’ve Got To Rock (To Stay Alive)
14. Princess Of The Night
—bis 1.—
15. Atila The Hun
16. Solid Ball Of Rock
—bis 2.—
17. Solo gitara (Doug Scarrat)
18. Wheels Of Steel
19. Denim And Leather
20. Ashes To Ashes
Galerija slika
