Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Deftones
Izdavač: Reprise Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 51:50
Ocjena: 4.5/5
Kad sam prije gotovo dva desetljeća prvi put poslušao prve taktove ploče Adrenaline, mojim tada još mladim ušima postalo je jasno da su Deftones nešto posebno i nešto što vrijedi dublje istražiti. Nakon Around The Fur postalo je jasno da faktor sreće nije toliko važan, jer su kalifornijski luđaci iz Sacramenta pokazali da su na svojoj posebnoj misiji, nakon koje svijet glazbe više nikad neće biti isti, a White Pony je pokazao da je nadogradnja uvijek moguća. Suvremenici nekoć avangardnih Korn postali su franšiza koja je uz odjeću i imaginarij novodobnog nu metal zvuka izumila potpuno vlastiti pristup obradi suvremenih tema, a moja su uši postajala sve gladnija nastavaka. Nastavci su uglavnom bili razočaravajući, sve dok nakon smrti basista Chi Chenga nisam odlučio prekinuti krug beskrajnih razočaranja (Saturday Night Wrist bio je svijetla iznimka) ponovnim slušanjem nekoć zarazno ritmova i skladbi zbog kojih mi je melankolija postala potpuno spojiva s pojmom kvalitetnog metala. Koi No Yokan je završio u playeru, a daljnji razvoj događaja sažet je u nekoliko redaka ispod.
Koi No Yokan na japanskom znači zaljubljivanje na prvi pogled, a kako je u instant zaljubljivanju uvijek nešto varljivo, u početku sam si dopustio distancu, koja je postupno kopnila. Dvanaest godina nakon ploče White Pony u srcu je još uvijek ostalo dovoljno praha da srce zaplamti, a magnetizam dobre glazbe iz groba je prizvao sva ona lijepa sjećanja zbog kojih je naivni mladić sada bio nešto stariji, ali sretniji za jedno novo otkrivenje prošle godine. Chinova vojska atipičnih soničnih agresora sposobna je preživjeti test vremena te poslužiti gotovo sat vremena doista izvanredne glazbe s vrlo malo mana. Gitare Stephena Carpentera s nižim ugođenim žicama održavaju okvir unutar kojeg se lijepo rasplinjuju Cunninghamovi ritmički izlivi briljantnosti, a preljev slatkoće povjeren je ezoterično uzdahnutom šapatu vokalista Chino Morena, koji je nakon napuštanja kornizama postao potpuno prozračan i gotovo seksipilno zloslutan. Atmosfera je bazen u kojem se prepliću sanjački motivi te nizovi riječi ne uvijek odmah jasnog i izravnog svjetobolnog istiskivanja boli, koje u sastavu posljednjih godina nije manjkalo. Koi No Yokan je naime terapeutski pokušaj olakšavanja težine spoznaje da nikad više neće biti kako je bilo i da neke ljude, koji su sve više klizili u tamu smrti, više neće biti moguće dozvati natrag. Chi je umirao na rate, a već nakon albuma Diamond Eyes njegove je dužnosti preuzeo Sergio Vega. Težina i sanjivost podale su ruku faktoru ponovnog preporoda, koji je sastav ponovno vratio na tračnice muzikalne potentnosti, što dopušta ponovni uspon u visine Deftones univerzuma lomljive krhkosti i nadahnjujuće brutalnosti.
Koi No Yokan je pločica na kojoj sve teče bolje nego na prethodnim pločama. Tekstopisanje je nadprosječno morenovsko, a skladbe imaju glavu i rep. Već uvodni Swerve City sa svojim uvodnim rifom, koji podsjeća na zeppelinovsko – smashing pumpkinovski konglomerat već čuvenog, a ipak unikatnog, daje zamah za produbljivanje u dubine. Moreno opsjednut astralnim konjima i silnicama prirode ne otkriva previše seksepila, a interes unatoč ezoteričnoj neuhvatljivosti ostaje čelično prikovan za zvukove koji se pletu između lijevog i desnog uha. Nakon udarnog vala prvog oduševljenja slijedi još senzualniji nastavak u skladbi Romantic Dreams, koja se jednostavno pretopi u logičan nastavak. Carpenterova gitara prede niti, Cunninghamova metrika zaustavlja prebrzo izlijevanje emocija precizno odmjerenim udarcima po opnama, a Chino uz prikrivene zvukove basa te Delgadove semplove i klavijature izvodi čin šamanskog uroka na sebi svojstven način. Nakočenost je posve logičan rezultat kemije koja zvuči prirodno i eterično hlapljivo. Leathers se zatim prikrade poput kišne kapi kroz guste oblake magle i dima, a nakon nježnog uvoda opale svi topovi Deftones kanonade. Deftones se izvijaju iz starih omota nekoć stežućih ovojnica te zadržavaju dostojanstvo i vlastitu formu, a da ne zvuče kao itko drugi osim oni sami. Moreno niže kontraste visokozvučnih krikova, šapata i hipnotičnih šaputanja, a unatoč manjoj dozi grlenosti u cjelini ima dovoljno srži da melodika ne uništi oštrinu zvuka cjeline, a Deftones zbog toga ne zvuče ništa cmizdravo ni bez kralježnice.
Vrhunci se nižu, a nakon pljeskanja rukama na početku skladbe Poltergeist budi se sjećanje na prvorođenca sastava, album Adrenaline. Oštrina koja je obilježila taktove skladbe Bored još je uvijek tu, samo što je malo zrelija i prokleto punija! Kolosalni udar distorzija i pljeskanja rukama prepleće se kao nešto posve uobičajeno, a Deftones u eksplozijama zvuka rađaju nove galaksije podsvjesno sugeriranih univerzuma u duši i mozgu svakog čovjeka koji uz slušanje glazbe glazbu i čuje. Nema natucanja i nema mekih tkiva. Entombed s atmosferičnom notom popa pada u cjelinu poput dobro umetnutog trenutka suspensa, a estetika se time nimalo ne kvari, kao što ni energija ploče ne pada. Već Graphic Nature s udarnijim podtonom vraća dušni ekspres u više okretaje atonalne ljepote, a Tempest se prikrada kao prikaza iz izmaglica popa. Depeche Mode na metal način – to je približavanje, gdje maynardovski moment seksipilnog poigravanja s (ne)dopuštenim udvostručuje osjećaj eklektične punoće slušanog, a nijanse se slažu jedna na drugu poput dimnih zavjesa škrlatnih izmaglica zanesenosti.
_
I Gauze samo trenutak poslije s razglašeno zeznutim tempom uljepšava dan nimalo plesnim konturama, koje ipak funkcioniraju sigurno, koherentno i kompaktno. Ako su Deftones na White Pony povremeno gubili završetke niti svoje idejne crvene niti, ovaj put je cijeli stroj i ustroj sastava dobro nauljen i lucidan. Gotovo nespojivo s imenom Deftones. Drobljenje ritma ostaje uvijek čujno, ali ipak na ukusno odmjerenoj distanci. Rosemary kao soničan odjek orijenta kliže u prvi plan poput slike zamagljenog dušnog hrama, okruženog cvjetovima trešnje. »There’s no sound but the engines drown / I might set free to roam …« je stih nakon kojeg se stonerski vlak pokrene te polako klizne prema rubovima Deftones univerzuma, ali disperzija kontura ovaj put ne nastupa. Deftones drobe sporu tužaljku sa senzualnim osjećajem da bi skladbom Goon Squad posvetili još djelić svom izgubljenom kolegi Chiju na način koji mu je bio pisan po mjeri. A završni What Happened To You lako bi bio ožigosan kao nepotrebna izumetničena točka na i, što ipak nije posve točno, jer su Deftones oduvijek bili kormilari vlastite priče, makar ne uvijek ispravno shvaćeni.
_
Hipnotičnost i nasilje krasne sonične ljepote glavne su premise ovogodišnje ljubavi na prvi pogled, ali nema čuti hitoidnih vrhunaca prošlosti, što je My Own Summer nedvojbeno bio. White Pony je dobio nastavak, samo što je u međuvremenu prošlo 12 godina. Očito je za svaku stvar potrebno vrijeme, a na Deftones nadogradnju i prirodnu evoluciju rijeka vremena očito je blagotvorno djelovala. Koi No Yokan ima sve ono zbog čega je ponovno zaljubljivanje u sada ostarjelu bivšu ljubavnicu potpuno moguće. Deftones su dali sve od sebe, najbolje od najboljeg ovaj je put okrunjeno izuzetno sigurnim i čelično nepropusnim nizom skladbi koje unatoč tome namjerno klize među prstima. Kao snovi. Kao priviđenja. Kao šćepci zvjezdane prašine koju je na svijet namamila tuga zbog gubitka, opraštanja i oproštaja od prijatelja. Chijevo tijelo je možda doista umrlo, ali znam da se duša sada sretno smiješi i blagoslivlja činjenicu da se Deftones put u beskraj nastavlja!
Postava
Abe Cunnigham – bubnjevi
Stephen Carpenter – gitara
Frank Delgado – semplovi, klavijature
Chino Moreno – vokali
Sergio Vega – bas
Produkcija
Nick Raskulinecz
Popis skladbi
- Swerve City
- Romantic Dreams
- Leathers
- Poltergeist
- Entombed
- Graphic Nature
- Tempest
- Gauze
- Rosemary
- Goon Squad
- What Happened To You?
