Lokacija: Vicenza / Teatro Comunale (Salla Maggiore) / Italija
Datum: srijeda, 24.04.2013
Dvorana Teatro Comunale usred Vicenze takoreći je idealno koncertno prizorište za nastupe onih progresivnih rock legendi koje u svojim njedrima, čak i nakon proteklih desetljeća, još uvijek njeguju izvrsnu dozu artističke sofisticiranosti, što je vjerna talijanska publika uvijek znala primjereno nagraditi. O tome smo se mogli uvjeriti već prije dvije godine, kad su u tom uglednom teatru nastupili legendarni Van Der Graaf Generator i svojim nastupom ‘zapalili’ dvoranu, dok je okupljeni puk skoro poludio od oduševljenja. Činjenica je da takve, kultne progresivne rock grupe starim i vjernim talijanskim privrženicima, koji povremeno dovedu sa sobom i mlađe članove obitelji, još uvijek nešto znače, dok kod nas oni koji ne čitaju Rockline obično uopće ne znaju da njihovi najdraži izvođači iz mladenačkih dana još postoje i organiziraju koncertne turneje.
Barem jednako poštovanje kao VDGG i njihov veliki pjevački patrijarh Peter Hammill kod naših zapadnih susjeda u povijesti progresivnog rocka uživa nimalo manje važno ime; bivši Genesis i GTR gitarist Steve Hackett, koji je u zadnjem desetljeću, i u studiju i na pozornicama, aktivniji nego ikad u karijeri. Gospodin Hackett je krajem prošle godine izdao album »Genesis Revisited II« na kojem je s izvrsnom ekipom glazbenih pomagača iznova odsvirao neke od najomiljenijih Genesis standarda. Na nekima su mu pomogli i glazbenici koji već neko vrijeme čine njegovu prateću postavu i koji su te večeri imali ravnopravnu ulogu u stvaranju Genesis magije.
Steve je naime odlučio da će nakon 1997., kad je uživo predstavljao album »Genesis Revisited« (prvi dio), na novoj turneji nastaviti s plemenitom misijom oživljavanja Genesis svevremenih hitova, koje uživo ne izvodi nitko od njegovih bivših ‘supatnika’, odnosno preostalih bivših članova te legendarne britanske grupe. Peter Gabriel je prema vlastitim riječima s ‘adolescentskom fazom’ završio još 1975. i ne misli se vraćati ‘u prošlost’, Phil Collins se nedavno umirovio, Mikeu Rutherfordu je ‘solo’ važnije baviti se vlastitim pop rock sastavom Mike And the Mechanics, dok Tonyja Banksa već dugo više zanima skladanje glazbe za opskurne filmove i suradnja s filharmonijskim orkestrom. Anthony Phillips, Hackettov gitarski prethodnik u Genesis, oduvijek se kao vrag od tamjana klonio koncertnih pozornica. Najviše veselja za oživljavanje Genesis magije uz Stevea pokazao je njihov bivši pjevač Ray Wilson. Potonji se tijekom Hackettova nastupa u Milanu pojavio kao posebni gost u izvedbi triju Genesis klasika.
Te sreće tijekom gledanja Steveova nastupa usred Vicenze doduše nismo imali, no ipak nam je svima u dvorani srce zaigralo od radosti i nostalgičnog zanosa kad smo svjedočili fantastičnoj koncertnoj interpretaciji nekih omiljenih Genesis svevremenih hitova, i to na način kakav ne može pokazati nijedna suvremena ‘tribute to’ Genesis grupa. Karizmatični pjevač američkog podrijetla Nad Sylvan, čija boja glasa predstavlja idealnu ravnotežu između Gabriela i Collinsa, uz uvjerljive vokalne izvedbe domišljatom je scenskom koreografijom dočarao i nešto ‘Gabrielovske’ teatralnosti, iako si, očekivano, na glavu nije nataknuo lisičju masku, kutiju ili cvijet. Monumentalni »Foxtrot« energetski katalizator »Watcher of the Skies«, na kojem je klavijaturist Roger King na orguljama i melotronu pobrinuo za prvu dozu epskog veličanstva te večeri, odabran je za uvodnu izvedbu. Donekle očekivan uvodni odabir bio je iznimno vjeran studijskom originalu, samo što si je gospodin Hackett priuštio koju gitarsku improvizaciju više. Svoje je pak donekle jazzističkijem izgledu pojedinih aranžmana te večeri, mijenjajući klarinet, flautu i dodatni sintesajzer, pridonio Rob Townsend.
»The Chamber of 32 Doors« vratio nas je na kultni konceptualni album »The Lamb Lies Down On Broadway« s kojeg su te večeri izveli pet skladbi. Među njima i takve relativno opskurne standarde kao što su i dan-danas vrlo zabavni i zanimljivi »Broadway Melody of 1974«, »Cucko Cocoon« i »Hairless Heart«. Na »Fly On a Windshiled« prvi se put te večeri u ulozi glavnog vokalista nakratko našao bubnjar Gary O’Toole, koji je bio zadužen za niže, ‘grublje’ vokalne dionice, a to su možda bile jedine na kojima izvrsni, hiperteatralni Sylvan nije bio najsjajniji. Potonji nas je s druge strane potpuno osvojio izvrsnim pjevačkim interpretacijama »Selling England By The Pound« svevremenih hitova »Dancing With the Moonlit Knight te posebno »Firth of Fifth« na kojem je svoj ‘zvjezdani’ trenutak s monumentalnom klavijaturskom solažom doživio i King. Lee Pomeroy (It Bites), najpoznatije ime u Steveovu bendu, u međuvremenu je izvrsno pokrivao originalne Rutherfordove bas linije i više puta prihvatio bas gitaru s dva vrata, a nekoliko puta je, kao nekoć gore spomenuti legendarni basist, svirao sjedeći.
Jedan od rijetkih trenutaka večeri koji nije ispao najuvjerljivije bio je »Blood On the Rooftops«, koji je glazbeno doduše bio izveden na izvrsnoj razini, što nije iznenađenje jer je to jedna od Hackettovih najdražih Genesis klasika, no gitarski majstor je ovaj put donio pogrešnu odluku kad je pjevanje glavnog vokala prepustio bubnjaru O’Tooleu. Potonji ovaj put, kao ni prilikom našeg posljednjeg susreta u Trstu, nije bio dorastao zadatku i pretjerano se mučio da uhvati izvornu Collinsovu pjevačku magiju. Za razliku od Genesis iz onog razdoblja (oko 1977.), gospodin Hackett pri odabiru izvedbi nije nimalo zanemario album »Wind and Wuthering« s kojeg je na što uvjerljiviji način izveo epski vijenac »Unquiet Slumbers for the Sleepers…«, »…In That Quiet Earth« te »Afterglow«. Potonje tri je na sreću otpjevao Sylvan, koji je ostao glavni pjevač do kraja večeri. U pozadini su se između pojedinih skladbi cijelo vrijeme puštale iznimno zanimljive projekcije, koje su bile u idealnom suglasju s tekstovima pojedinih skladbi i tako dodatno obogatile intenzivnu atmosferu u dvorani.
Negdje nakon polovice koncerta došlo je vrijeme i za izvedbu najpoznatije Genesis klasike iz Gabrielova razdoblja, ‘vrtlarskog’ hita »I Know What I Like (In Your Wardrobe)«, na kojem su Steve, Nad i ostali drugovi posebno oduševili izvrsnim vokalnim harmonijama i zanimljivim dodatnim ubacivanjima na klarinetu. Eruptivni »Dance On a Volcano« i eteričnu baladu »Entangled,« klasike s remek-djela »A Trick of the Tail« (1976), gospodin Hackett ‘uštedio’ je za završni dio nastupa, što se u ambijentalnom smislu pokazalo kao vrlo dobra odluka. Atmosfera u dvorani više je puta dosegnula točku vrelišta, kad ploskanju publike naprosto nije bilo kraja, a nekoliko su puta ti vruće krvi Talijani čak nepozvani, prerano ustali sa sjedala i priredili pravu graju, kao na kakvu nogometnom stadionu. Srećom, znali su se na vrijeme ‘primiriti’ da su glazbeni umjetnici na pozornici mogli nesmetano nastaviti s oživljavanjem veličanstvene Genesis ostavštine.
»The Musical Box« bio je jedini predstavnik albuma »Nursery Cryme« (1971) te večeri i time po godinama najstarije djelo, koje je, kao i većina Genesis svevremenih hitova, i uživo izvrsno prošlo test vremena i nas još jednom uvjerljivo povelo prema ‘dvorcu iznad oblaka’, gdje je umirući, ružni, stari kralj posljednji put maštao o svojoj maloljetnoj sobarici. Za završetak redovitog dijela nastupa odabrali su najbolje moguće iznenađenje i izvedbu koju je većina okupljenih u dvorani najnestrpljivije čekala; apokaliptični Genesis ‘alfa i omega’ ep »Supper’s Ready«. Teatar je skoro eksplodirao od oduševljenja dok je Hackettovo društvo sve okupljene povelo na nezaboravnu, više od 20-minutnu apokaliptičnu odiseju, na kojoj se međusobno susreću hodajuće biljke cvijeća, antikrist i svečana procesija s križevima.
I u dodatku su Steve i društvo pobrinuli se za iznimno lijepo iznenađenje kad su izveli često previđenu »Wind and Wuthering« klasiku »Eleventh Earl of Mar« usred koje se Sylvan nakratko pretvorio u tipičnog engleskog aristokratskog kicoša sa štapom. Za tim je slijedila kraća instrumentalna improvizacija u koju je majstor Hackett na duhovit način utkao vodeći motiv iz svoje solo klasike »Slogans«, nakon čega su na lukav način prešli u epsku završnu poslasticu »Los Endos«. Ona je bila donekle očekivan završetak, jer su je Genesis u svojim najboljim danima često izvodili pri odlasku s pozornice. Za završni i jedini stih u toj instrumentalno orijentiranoj remek-djelu na pozornicu se vratio i Sylvan te se tako pridružio ostalim članovima uz gromoglasni pljesak koji je uslijedio nakon završetka nastupa.
Misija koncertnog oživljavanja Genesis magije u izvedbi majstora Hacketta usred Vicenze bila je više nego uspješna, što znači da smo se otprilike dva i pol sata dodobra nauživali nekih od najomiljenijih klasika iz glazbene priče britanskih progresivnih rock legendi. I to s gotovo autentičnim zvukom ‘starih dobrih dana’, samo s očito jazzističkijim prizvukom na račun Townsendova puhačkog doprinosa. Tko je tijekom koncerta na trenutak zatvorio oči, mogao je više puta pomisliti da se ponovno našao u razdoblju između 1971. i 1977., kad je glazbena začinska smjesa Genesis još sadržavala Hackettova nezaboravna gitarska remek-djela, koja su mnogi priželjkivali još dugo nakon njegova odlaska i usmjerenja prema samostalnoj karijeri.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Watcher of the Skies
2. The Chamber of 32 Doors
3. Dancing With the Moonlit Knight
4. Fly on a Windshield
5. Broadway Melody of 1974
6. Cuckoo Cocoon
7. Hairless Heart
8. Firth of Fifth
9. Blood on the Rooftops
10. Unquiet Slumbers for the Sleepers…
11. … In The Quiet Earth
12. Afterglow
13. I Know What I Like (In Your Wardrobe)
14. Dance on a Volcano
15. Entangled
16. The Musical Box
17. The Supper’s Ready
—dodatak—
18. Eleventh Earl of Mar
19. Los Endos (incl. Slogans)
