Autor: Rok Klemše
Mjesto: Gala hala, Ljubljana
Datum koncerta: 13.05.2011
Broj posjetitelja: 150
Odvio se još jedan u nizu death metal koncerata kojima nas marljivo hrane Dirty Skunks, a ovaj smo put u sunčanu subotu s još većim guštom dočekali kraljeve Hate Eternal, tehnički death metal spektakl benda Obscura te Beneath the Massacre i japanske death metalce Defiled.
Prvi su tako na pozornici zagrmjeli egzotični brutalni death metalci Defiled, koji dolaze iz Japana. Vjerojatno ih je baš zato što vrlo rijetko nastupaju na europskim pozornicama (iako su kod nas već svirali prije nekoliko godina) u Gala hali dočekalo više ljudi. Obično prvi predbendovi sviraju sami sebi i svojim roadiejima, ako ih imaju, a Defiled je ovaj put pozdravio i podržao iznenađujuće solidan broj ljudi. Zadovoljni Defiled opušteno su i sigurno predstavili svoju viziju brutalnog death metala u kojem se, pogotovo u gitarskim aranžmanima, jako čuje da su dečki do kraja izlizali kasete i ploče Morbid Angel. Nažalost, nedostatak promišljenijih struktura i rifova prije ili kasnije dovodi do ponavljanja, pa su pjesme doista bile sve jednoličnije, a ni prilično generičan growl nije pomogao jedinstvenijoj glazbenoj slici Japanaca. Oduševio je ipak odlični basist Haruhisa Takahata, koji je po žicama svog basa mlatio kao Godzilla po Tokiju, i simpatični gitarist Yusuke Sumita, jedini preostali osnivač benda, koji je na nespretnom engleskom (a očito je engleski vokalista Kenjija još lošiji) vodio program i usput se lijepo zahvalio Sloveniji na financijskoj pomoći nakon nedavne prirodne i nuklearne katastrofe koja je zadesila Japan. Defiled su s obzirom na mjesto prvog benda bili ugodno iznenađenje, i iako njihova verzija death metala nije nešto što ne bi mogao čuti kod bezbroj sličnih bendova, bili su puno ugodniji za uši od sljedećih nastupajućih.
Na drugu stranu zemaljske kugle preselili su nas naime kanadski tehnički death(core) pacijenti Beneath the Massacre. Budući da su i oni već poznati na našim pozornicama, točno se znalo što možemo očekivati od njih. Bljujući, jednolični i uštancani deathcore “cookie monster” duboki growlovi, drkanje nadzvučno brzim solažama i mjerenje kpresicama uz što tehnički zapetljanije i ultrakompleksnije pjesme. Naravno, na račun slušljivosti. Kako Kanađanima uspijeva iz sebe izvući glazbu koja je potpuno bez duše, gotovo je nevjerojatno. Njihove su pjesme jedna drugoj nalik kao jaje jajetu, jer Beneath the Massacre još nisu čuli za pojmove poput melodije, harmonije ili jednostavnog rifa. U njihovoj kaotičnoj glazbi ulogu rifova tako preuzimaju naizgled posve nasumične gitarske solaže, koje se dovale niotkuda i u sekundi odsviraju stotine nota. Tehničkoj izbrušenosti dečkiju se nikako ne može poreći, jer su svi redom majstori svojih instrumenata, koje ovladavaju do srži, ali su nažalost pri svemu tome zaboravili pisati pjesme kao takve. Uživo je glazba Beneath the Massacre tako nažalost ispala kao skup nabacanih nasumičnih glazbenih uzoraka, a meni kao nefanu njihove varijante tehničkog metala bilo je pod pozornicom već mučno teško izdržati.
Sa sasvim drukčijom vizijom tehničkog death metala okus je srećom popravila njemačka postava Obscura. Nijemci su se snažno nametnuli albumom Cosmogenesis (2009), koji je na najbolji mogući način odao počast pionirima tehničkog death metala Death, Atheist i Cynic. Na zasluženoj prepoznatljivosti Nijemci nisu počivali, nego su brzo snimili novu ploču, Omnivium, koja je izašla nedavno. Na njoj su se dečki (već) više oslobodili okova svojih uzora i razvili sebi puno svojstveniji i prepoznatljiviji zvuk. Turneju s Hate Eternal Obscura je iskoristila za predstavljanje novog albuma i pozdravila nas akustičnim uvodom u pjesmu Septuagint, ali ostalo je dovoljno vremena da nas uroni i u klasike s prethodne ploče. Fantastični gitarski dvojac Muenzner/Kummerer od početka do kraja je pokazivao svoje široko znanje i vladanje gitarskim žicama. Zbog zadivljujućih gitarskih linija kojih se ne bi sramio ni Chuck Schuldiner, spopadne te da se postiđen sa svojom gitarom sakriješ u najbliži kut. Tehnička izbrušenost njemačkog kvarteta nevjerojatna je, ali za razliku od Beneath the Massacre, Obscura na prvo mjesto stavlja aranžman i strukturu pjesme, a ne razmetanje vještinom ovladavanja instrumentom. Tako te uz melodične i zarazne gitarske uzorke brzo odnese u druge svjetove, a istodobno te na tlo prikuje nenormalno dobra ritam sekcija – Hannes Grossmann kao jedan od boljih bubnjara mlađe generacije i basist s abnormalnim vučenjem basovskih žica. Dečko (čije mi je ime nažalost nepoznato), koji je iz meni nepoznatog razloga mijenjao inače stalnog basista benda Jeroena Paula Thesselinga, svoju je ulogu bez sumnje odsvirao odlično, ali ipak mi je na trenutke nedostajao zvuk Thesselingovog basa bez pragova. Kummerer je kao frontmen odlično vodio program i uspostavio iskren kontakt s publikom, a uz to se pobrinuo i za sirov, ali razgovjetan i razumljiv growl. Nažalost, zbog slabijeg ozvučenja prilično se loše čulo čiste vokalne linije. Klasici s Cosmogenesis, poput The Anticosmic Overload i pogotovo “Death-ovske” Incarnated, bez milosti su razmigali vratove, a nove pjesme Vortex Omnivium i Ocean Gateways dokazale su da Obscura plovi u pravom smjeru i da se za budućnost tog benda nema čega bojati! “Nude ecstasy!”
Za kraj smo ipak dočekali i brutalneže Hate Eternal, koji su upravo izdanom novom pločom, Phoenix Amongst the Ashes, dokazali da još zdaleko nisu za otpad. Hate Eternal su pod vodstvom Erika “the bringer of storms” Rutana umarširali kao feniks iz pepela i gurnuli nas u sat vremena olujnog death metala. Bend koji je inače već poslovično poznat po očajnom zvuku uživo (iako je Rutan jedan od najcjenjenijih producenata ekstremnog metala) ovaj je put već na početku iznenadio vrlo solidnim zvukom, koji je bio (ako me uši nisu varale) daleko najbolji live zvuk benda u posljednjih nekoliko godina. Bubnjevi su pod rukama i nogama Jadea Simonetta grmjeli kao topovi na Soškoj fronti, gitarske su linije rezale bubnjiće kao ludi Herbert West (Re-Animator), a Rutan i Hrubovcak režali su kao čopor bijesnih vepra. Užitak je bilo vidjeti s kojom goruću strašću Rutan napada gitarske žice i kako one potom apokaliptično jecaju, a i Rutan na pozornici izgleda kao da je poludio. Ljućeg Rutana gotovo je nemoguće zamisliti, ali ovaj je put Rutanova scenska pomahnitalost premašila njegove uobičajene norme. Unatoč dobrom zvuku ispod pozornice, Rutan očito nije bio zadovoljan zvukom na pozornici i ne bih htio biti na mjestu tonskog majstora, koji je dobio priličan broj ubilačkih pogleda (Rutan je u međuvremenu sigurno u glavi mrmljao neku od pjesama Cannibal Corpse, ). Sve je eskaliralo do te mjere da je zadnjih nekoliko pjesama i završnog rušitelja King of All Kings otpjevao isključivo basist Hrubovcak. Ipak je Rutan profesionalno odradio do kraja, i unatoč (ponovnim) problemima sa zvukom, Hate Eternal uvijek je užitak čuti i vidjeti.
Fotografije: Nina Grad
Galerija slika
