Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Križanke
Datum koncerta: 16.09.2012
Broj posjetitelja: 1000
Nema baš puno sastava koji se mogu pohvaliti tako časnim jubilejom kao irski »skitnice« The Dubliners, koji ove godine slave zlatnu, 50. obljetnicu. The Dubliners počeli su s radom davne 1962., izvorno pod imenom The Ronnie Drew Ballad Group, a ime pod kojim bend poznajemo i danas izabrao je pokojni Luke Kelly, inspiriran Joyceovom zbirkom Dubliners. Tijekom desetljeća djelovanja The Dubliners snimili su više od trideset albuma, postali inspiracija kasnijim sastavima poput The Pogues, Dropkick Murphys i Flogging Molly te se upisali u irsku povijest kao irski nacionalni ponos (uz pivo i viski, dakako).
Ovaj koncert bio je naravno posve u znaku slavljenja irskog jubileja i prije svega je bio retrospektiva bogate povijesti sastava. Nažalost, ovog je travnja iznenada preminuo otac sastava, jedinstveni banjoist Barney McKenna, posljednji preostali originalni član. Dugo se nagađalo hoće li se ovogodišnji koncerti zbog tužne vijesti uopće održati, no na kraju su Dublinersi ipak objavili da će turneju odsvirati prvenstveno u spomen na Barneyja. U koncert nas je uveo kraći mozaik isječaka iz raznih emisija u kojima su The Dubliners gostovali tijekom godina, a u divlji irski ples poveli su nas John Sheahan, Sean Cannon, Eamonn Cambell i Patsy Watchorn instrumentalnim dvojcem The Fermoy Lassies/Sporting Paddy. Bez banja si The Dubliners naravno nikako ne možeš zamisliti, a majstorski je po njegovim žicama do smrti vukao Barney, na čije je mjesto stupio Gerry O’ Connor, kojeg je Sheahan predstavio kao Barneyjeva najmarljivijeg učenika. Upravo je Sheahan preuzeo ulogu nekakvog voditelja koncerta, jer je imao najbolje podmazan jezik iz kojeg je provalila poneka zajedljiva šala na račun irskih stereotipa, a za nešto gorči ton koncerta pobrinuo se prekrasnim pjesničkim umetcima posvećenima preminulim članovima, redom Lukeu Kellyju, Barneyju McKenni i Ronnieju Drewu. Knedla u grlu zapela je naravno najviše pri prekrasnom posvećenju McKenni, čija je uspomena još najsvježija. Petorki na pozornici uz pomoć arhivskih snimki na platnu pridružila se i legendarna trojka, a najdirljiviji trenutak koncerta tako je bez sumnje pripao dirljivoj izvedbi predivne balade I Wish I Had Someone To Love Me, vjerojatno jedine Barneyjeve skladbe koja ne opjevava pivo, brodove i ribolov, nego gorčinu ljubavi. Zbog prirode događaja bilo je takvih trenutaka introspekcije i prisjećanja podosta, puno više nego što smo navikli od The Dubliners, koji su nanizali više baladnih i otužnijih trenutaka nego inače. Daleko od toga da je to mana, jer su ih lukavi Irci spretno spojili s veseljačkim, pivskim napjevima poput Seven Drunken Nights, All For Me Grog, Rare Old Mountain Dew, McAlpine’s Fusiliers i mnogih drugih, uz koje su se zbog plesanja prvih redova tresle cijele Križanke! Fantastično su se sa solo točkom snašli i O’Connor te karizmatični, vražji ritam gitarist Cambell, koji je tijekom koncerta posve u svom stilu popio nekoliko piva, a oduševio je ne samo energičnim sviranjem i poskakivanjem, nego i time što je na gitaru nalijepio ljubljanski grb!
Nakon solo točke gospoda su si priuštila dvadesetominutnu stanku, čija je mana bila zakazana politika organizatora (ili samih Križanki?) da se pivo toči samo u predvorju. Istina, radilo se o kulturnijem događaju, ali nije mi jasno da se na koncertu irskog sastava (stereotip o irskoj ljubavi prema alkoholu naposljetku je istinit) ne može popiti pivo. S plastičnom čašom piva (još jedan minus bio je taj što su točili samo Union i Laško, Guinness bi na takvom događaju sjeo kao viski u irsko grlo) valjda nikoga neću ubiti, zar ne?
U drugom dijelu koncerta na red za svoju solo točku došao je John Sheahan i izveo predivnu violinsku simfoniju koju je posvetio žrtvama »psihopatskog« Breivika, jer ju je u Norveškoj napisao upravo tijekom njegova brutalnog ubilačkog pohoda. Nešto otužnija prva polovica koncerta u drugoj se polovici razigrala u slast pjene na Guinnessu, jer su The Dubliners nizali hit za hitom, a tijekom završnog četverca publika se konačno odlijepila od stolaca, prvi put kod Dirty Old Town, a drugi put kod »one poznate skladbe Metallice«, kako je Sheahan najavio uvelike popularnu Whiskey in the Jar kojom su The Dubliners zaključili redovni dio koncerta. Naravno, koncert Iraca ne možeš zamisliti bez fantastične The Wild Rover, koju su otpjevali uz bučnu podršku publike, koja je na kraju tražila još i posve za kraj dobila još klasiku Molly Malone.
The Dubliners su dokazali da ih godine nisu načele, sviraju još uvijek vražje dobro (a prije svega s dušom i srcem!), iako je ovaj koncert bio tužne naravi, ponajviše zbog nedavne Barneyjeve smrti (neka mu pivo bude hladno), koja nažalost pokazuje da se legende polako opraštaju. No s obzirom na obećanje da se iduće godine opet vraćaju, sreći ne prerano. A za kraj jedna irska, u stilu Dublinersa: »Koja je razlika između irskog vjenčanja i irskog sprovoda? Jedan pijanac manje.«
Galerija slika
