Labÿrinth – In the Vanishing Echoes of Goodbye
Izdano: 24. 1. 2025. u izdanju Frontiers Records
Produkcija: Olaf Thörsen
Trajanje: 57:46
Žanr: Prog Power Metal
“SI VIS PACEM PARA BELLUM”
Labÿrinth su 1999. bili sljedeća velika stvar u power metalu. Talijanska postava je godinu prije izdala remek-djelo Return to Heaven Denied, koje bez ikakve sumnje zauzima mjesto među deset najboljih power metal albuma u povijesti. Na policama se našao EP Timeless Crime, koji je glavnim singlom, supersoničnim Save Me, podizao temperaturu pred najavljeni album Sons of Thunder.
Onda su počele nevolje. Vokalist Rob Tyrant (danas Roberto Tiranti) čas je bio u bendu, čas je vrtio solo karijeru, a treći put se bavio Eurobeat (!) sporednim projektima. Gitarist Olaf Thörsen pak odjednom nije bio zadovoljan miksom i produkcijom već snimljenog albuma pa je odlučio vlastoručno srediti stvar po svom ukusu. Remiksanje mu je oduzelo dobru godinu i tako su dečki propustili momentum koji su izgradili prethodnom pločom. Kad je Sons of Thunder stigao u trgovine i na glazbene playere, većinu fanova odbio je svojim potpuno plehkim zvukom. Ako ćemo pošteno, ni same kompozicije nisu dosezale standarde briljantnog prethodnika. Kako bi rekli Zmelkoow, “u dobroj prilici brzo zažmiriš, a kad je prošla, kreneš za njom i juriš je”
Olaf je nakon tog razočaranja napustio bend i osnovao Vision Divine, a ostali su najbolje što su znali pokušali nastaviti s blago izmijenjenim zvukom (poprilično su se primaknuli progresivi) i s tri albuma nekako održavali status quo.
Olaf se skrušeno vratio u bend 2010. i zajedno su snimili Return to Heaven Denied Pt. II – “A Midnight Autumn’s Dream”, prilično posrećeno nastavljanje gore spomenute klasike. Na tom albumu posljednji put sudjeluje velika četvorka članova, jer 2016. bend napušta osnivač, klavijaturist Andrea De Paoli (nekoć Andrew McPauls), kojeg zamjenjuje Oleg Smirnoff. Četvrti član spomenute četvorke skriveni je šef benda, gitarist Andrea Cantarelli (nekoć Anders Rain).
U međuvremenu su izašla još dva visokokvalitetna prog power izdanja, a ove nas je godine dočekao novi album s melankolično-mračnim naslovom In the Vanishing Echoes of Goodbye.
Apetit je pojačao promo singl Welcome Twilight, koji je svojim teškim riffovima, tonama dvostrukog bas bubnja i stratosferskim Robertovim vokalima dodatno podigao razinu očekivanja od novog albuma.
Kao i uvijek, album zajedno drže Andrea, Olaf i Roberto. Prva dvojica s vjerojatno najzaposlenijim gitarskim frazama, melodijama i medigrama na cijeloj power metal sceni: Olaf brine za neoklasični shred, a Andrea za profinjene melodične tvorevine. Roberto pak svojim gospodarskim vokalom, kojim besprijekornom tehnikom pomiče sonične barijere i s lakoćom skače iz mračnih strofa u sunčane, super melodične refrene. Njegova boja glasa i tipično (talijansko) vokalno fraziranje za mnoge zna biti kamen spoticanja, ali za razliku od prethodnika u bendu, znamenitog Fabia Lioneja, Roberto sve to odrađuje s velikom dozom šarma. Odsutnost drugog Andree na klavijaturama ne osjeti se, jer Oleg svojim zvučnim pejzažima i neoklasičnim pasažama pokazuje majstorstvo i lijepo popunjava zvučnu sliku. Još jedan u nizu bubnjarskih “čudesnih dječaka” (na pamet padaju Rolf iz Stratovarius i Eloy nekoć iz Sepultura, sada Slipknot), Matt Peruzzi, grize kroz neprekinuta mora rafala dvostrukih bas bubnjeva, romantičnih perkusija i lomljenih ritmova i važan je dio zvučne slike. Na žalost, bas Nika Mazzucconija samo postoji.
Čini se da je Olaf iz zvučne polomije Sons of Thunder štošta naučio, jer je zvuk albuma prog power savršenstvo koje u prvi plan naravno stavlja gitare, ali ne samo u solažama i melodičnim pasažama, nego i u iznenađujuće tvrdim ritmičkim uzorcima. Pjesme zvuče kompaktno, ali ne pretjerano zakompresirano, ovo se doista može nazvati pravim metal zvukom.
Uvodni dvojac, Welcome Twilight i Accept the Changes, udara razornom snagom koja ne popušta cijelu dužinu albuma. Tu i tamo ga presijeku nježne, melankolične pasaže, kao na početku The Healing i u baladnoj To the Son I Never Had (s naprosto fantastičnim višeglasnim emotivnim refrenom).
Duljine pjesama kreću se između četiri i pol i sedam i pol minuta, što je prog power trajanje iz udžbenika. Nigdje nema ni trenutka jednoličnosti ili dosade. Kad gitare malo odahnu, upadne Oleg sa zamršenim melodičnim uzorcima, Roberto nema vremena za odmor, od nježnih vibrata, tajanstvenih šapata do ušiju parajućih visina, svega ima napretek. U pozadini (ili prvom planu, ovisi kako na to gledaš) znoji se ritam sekcija.
Cijeli album drži iznimno visoku razinu kvalitete i slušatelja pri svakom slušanju iznenadi novim detaljem. Nekako nemam favorite, ali ako baš moram, spomenut ću nadenergičnu otvorjnu Welcome Twilight, koja svojim gang refrenima sudnjeg dana otvara vrata pakla, te nježnu To the Son I Never Had. Ali samo zato što moram. Kao što je običaj na visokokvalitetnim prog power albumima, sve zaključuje napola progresivna poslastica Inhuman Race.
Osobno, ovo je najbolji album nakon Olafova povratka, doista ne mogu pronaći ni jedan nedostatak. Magije i čarolije albuma Return to Heaven Denied naravno više nema i nikad je više neće biti, ali ovo je definitivno najbolja aproksimacija.
Superiorno!
Slatkiši: Welcome Twilight, To the Son I Never Had, Heading For Nowhere
Ocjena: 9/10
Autor: Igorac
Popis skladbi:
1. Welcome Twilight
2. Accept the Changes
3. Out of Place
4. At the Rainbow’s End
5. The Right Side of This World
6. The Healing
7. Heading for Nowhere
8. Mass Distraction
9. To the Son I Never Had
10. Inhuman Race
Glazbenici:
Roberto Tiranti – Vokali
Andrea Cantarelli – Gitare
Olaf Thörsen – Gitare
Oleg Smirnoff – Klavijature i klavir
Nik Mazzucconi – Bas
Matt Peruzzi – Bubnjevi
